U zaselku Zadublje smještenom u Babinom Polju, jednom od najstarijih naselja otoka Mljeta, nalazi se Mala otočka biblioteka. Zamišljam kako prema njoj kroči dugokosa žena s naočalama i piercingom u nosu, kutijom prepunom knjiga u rukama i troje pasa za petama. Putem, dok razmišlja o sljedećim crtama svog završnog rada o tjelesno orijentiranoj terapiji, pozdravljaju je otočka djeca koja su joj nedavno bila na radionici. To je slika života kakav živi Anamarija Levak, poznatija kao Amlica, pokretačica biblioteke, kulturna radnica i certificirana dadilja koja je prije pet godina zamijenila Zagreb za život na otoku, rodnom mjestu svoje majke.

Kako dijeli u razgovoru koji vodimo preko video poziva, na otok je isplivala iz emotivnog razdoblja kakvo smo mnogi od nas proživljavali u istom periodu.

– Nakon potresa i COVID-a dogodio mi se i prekid dugogodišnjeg odnosa. Bila sam na dosta mračnom mjestu i tata me povukao na Mljet, valjda da bude siguran da sam na sigurnom. Kroz život, nakon što sam odselila iz svog prvog doma, bilo mi je teško graditi ga drugdje, no ovdje sam možda i prvi put osjetila da se, kad i odem nekamo, vraćam svom domu.

Iako se radi o drastičnoj promjeni okoline, Amlica je navikla na mobilnost koja širi vidike. Igrom slučaja rođena je u Zadru, a većinu života provela u Zagrebu, dok je na Mljetu provodila ljeta u djetinjstvu. Kasnije je preferirala posjećivati ga i u drugim godišnjim dobima, između programa obrazovanja koje je uporno pohađala i rada na Kosovu, u Brodarici i Kuterevu. Amlica je osoba koja zaista želi saznati te je pohađala i mirovne i ženske studije, a educirala se i u permakulturnom dizajnu. Ova kombinacija znanja izgradila ju je u aktivistkinju kakva je danas.

Knjige su bile točka na i. Nakon selidbe iz Zagreba, probudila joj se dugo zatomljena želja za pisanom riječi.

– Bila sam prestala čitati na nekoliko godina. Sada mi je to nepojmljivo, imam osjećaj da sam osoba koja stalno čita. Shvatila sam da knjiga baš i nema u Zadublju i htjela da i drugima budu nadohvat ruke. Dok sam promišljala tu ideju i skupljala knjige, otvorio se mjesni prostor koji bi uz malo renovacije mogao poslužiti kao biblioteka. Knjige smo skupljali u Zagrebu – u Medici, Booksi, Vestigiumu – i došla ih je hrpetina. Danas ih imamo toliko da ne stanu sve u prostor pa ih čuvam u svojoj garaži i povremeno mijenjam ponudu na policama.

U Maloj otočnoj biblioteci odvijaju se i razne druge vrste razmjena. Danas zaposlena u Kulturnoj udruzi Mljet, Amlica kroz udrugu i samostalno održava razne vrste radionica, a djeca iz mjesta u biblioteku mogu doći i na igranje i/ili posuditi društvene igre i igračke te ih odnijeti braći i sestrama. Mnoge od tih posudbi baziraju se na povjerenju jer Amlica ne vodi striktnu evidenciju posjetitelja i posjetiteljica knjižnice. U svemu tome, cilj joj je proširiti oblike komunalne kulture na koje smo pomalo zaboravili.

– Voljela bih da više ljudi stvarno poseže za knjigama, i to na mjestima gdje ne moramo posjedovati svatko svoju knjigu. U knjižnici je možeš posuditi, čitati i vratiti, a zatim je čita netko drugi. Čini mi se da bi bilo lijepo da to uvedemo za mnoge stvari – zašto, primjerice, ne bismo u dvije kuće imali zajedničku kosilicu?

Odmak je to od konzumerizma, ali i približavanje zajednici u svakodnevnom životu. Otvorena vrata otočke knjižnice zato većinski funkcioniraju na volonterskom trudu. Iako je interes za kulturu van norme povremenih koncerata još uvijek ograničen, za Amlicu nije bitan broj posjetitelja, već kvaliteta razmjene koja se događa u prostorima u kojima djeluje.

– To ne mora biti nešto veliko, bitna je interakcija jedan na jedan. Čak i ako na radionicu dođe samo jedna djevojčica, bitno je što smo nas dvije zajedno radile dva sata i što je ona dobila od mene, i ja od nje. To mi često pomaže da nastavim. Kada se događa neka manifestacija na koju mogu doći, predstavim knjige ili organiziram radionicu za djecu; na taj način pokazujem da stojim uz te ljude, ali i da im se nudi nešto drugačije. Za mene je upravo to kultura – odnosi i marenja kroz umjetnost, stvaralaštvo i izražavanje za bilo koga tko je uključen.

Amlica je zato često dio mljetskih događanja poput kulturno-sportskog festivala MARS (Mljet Adventure Robinson Society). Na njima, kaže, voli kad joj roditelji ostave djecu na čuvanje na radionici i odu se opustiti. Tu je i Odisejevo utočište, mljetska književna rezidencija čije polaznike Mala otočna biblioteka često ugošćuje kao su-domaćin.

– Najnormalnija mi je stvar da se to nekako poveže i da budem pri ruci ljudima koji dođu. Mislim da im to bude stvarno značajno, od toga da im kažem gdje je dućan, preko toga da im posudim auto, do toga da im pomognem organizirati male pjesničke večeri – kaže Amlica.

Dok priča o tim posjetama i večerima, ponovno poentira da nije bitna kvantiteta ljudi, već kvaliteta onog što se odvija među njima.

– Ne moramo nužno imati književne večeri u velikim dvoranama s tribinom i moderatoricom. Možda je stvarno važnije da se petero ljudi našlo ovdje i uživalo jednu večer i da se tu nešto razmjenjivalo, da pijemo, jedemo i pričamo – da stvaramo zajednicu.

Amlica i sama piše poeziju, a pomaže i u udruzi Mljetske koze koja se bavi izgradnjom suhozida. Kulturni život za nju nije stvar visokih dosega, već opće mjesto uzajamnog građenja.

– Ovdje već postoji kultura, i kad dolaziš s novom idejom najvažnije je da si u tome dobronamjerna, ali i da vidiš ljude oko sebe. Tako nešto nastane između vas, nešto uzajamno – dijeli Amlica.

Takav pristup ima i u svom najrecentnijem smjeru kretanja. Educira se u ekspresivnoj art terapiji, a pri Centru za integrativni razvoj završava petogodišnji program obrazovanja za integrativnu tjelesno orijentiranu terapiju. Uz to, promišlja i dostupnost i vrste osobnog rada.

– Često razmišljam o tome koliko je taj pristup dostupan ljudima s invaliditetom. Jesu li blagodati tjelesno orijentirane terapije samo za ljude koji imaju sve udove? Za svoj završni rad besplatno radim online s troje ljudi do kraja ove godine i važno mi je dati nešto i na taj način. Zauzvrat dobijem iskustvo i znanje, ali i povjerenje, nešto što gradimo jedan na jedan.

Ljudi nisu otoci. No živjeli na otoku ili u velegradu, često se pravimo da jesmo, zatvoreni u uske krugove svojih krvnih srodstava ili ljudi koje poznajemo po lokalnom defaultu. Ljudi poput Amlice ovdje su da nam otvore vrata jednom povezanijem svijetu. U Maloj otočnoj biblioteci zato živi velika istina – kad se odlučimo uzajamno djelovati, otvaramo prostor za sve.

piše Julija Savić