“O ptice koje letite, prođite kraj moje obitelji… O sunce što se kreće na nebu, obasjaj moju obitelj… Prenesite im moj pozdrav, i pjevajte naše priče!”

Zakoračila sam u Bagdad s aerodroma malo prije izlaska sunca. Nije bilo nikoga osim par vojnika i taksista. Siluete palmi uzdizale su se ispred plavo-narančastog neba, a miris nafte visio je u zraku. Vozač mi je mahnuo prema svom slupanom autu koji je nagovještavao ljepote arapskog prometa. Vozili smo se preko rijeke Tigris, a s radija se razlila stara iračka balada o pticama koje lete.

U zemlji koja se polako diže iz ruševina, svaka obitelj ima nekoga tko je otišao i tko se možda neće vratiti. Tradicionalna kuća u kojoj smo odsjele ugostila je, osim moje prijateljice Mariam i mene, upravo jednu takvu skupinu. Šarenih tkanina, tepiha i prozora, puna satova koji ne rade, ukoričenih knjiga koje nitko nije imao srca odbaciti – bila je stari Bagdad u malom.

U toj kući smo upoznale mladi bračni par – Iračanku Rafif i Sirijca Ahmada – taman nekoliko dana nakon što smo od Iračana čule žalopojke da im Sirijci kradu žene. Zgodniji su i šarmantniji, kažu Iračani. “I imaju nadnaravne sposobnosti”, nadodaje Rafif. “Rat nije uništenje zgrada, već uništenje duha – oni su prošli kroz toliko patnje, a nisu izgubili duh…” U višesatnom ženskom razgovoru oko stolića s cvijećem, čajnikom i jabukama, saznajemo da je njena obitelj napustila Irak kad je bila dijete, ali sada se odlučila vratiti.

S Rafif, Ahmadom, kumom Suzi i prijateljem Muqadasom imale smo priliku upoznati stranu grada koja je Zapadu gotovo nepoznata: stranu knjige, poezije, nostalgije, umjetnosti, mladosti i ljubavi. Sve to se stoljećima, kao arapsko-balkanski šlag na torti, slijevalo u bagdadske kavane na obalama Tigrisa.

Zgrade među kojima smo hodali bile su boje pijeska, s fasadama čiji su izblijedjeli slojevi otkrivali prošle živote. Na njima su lokalni umjetnici naslikali murale s iznenađujuće mnogo ženskih likova. Djevojka koja jede grožđe, prijateljice zagrljene u tradicionalnoj nošnji, žena koja na glavi nosi pladanj na kojem stoji cijela povijest Iraka… Uličicama se širio miris kardamoma i nargile, a žice sijalica prolazile su iznad naših glava poput zvijezda.

Iz otvorenih kavana izlazio je žamor, cvrkut ptičica u kavezima i zvuk zveckanja bakrenih pladnjeva. Konobari su se provlačili između drvenih klupa i stolova noseći na njima čaj u malim staklenim tulipan-čašama. Zidovi su bili prekriveni uramljenim crno-bijelim fotografijama pjesnika i glazbenika.

Za grad u kojem su umjetnost i knjige bile svetinja, kavana nikad nije bila samo mjesto na kojem se piju kava i čaj, već dnevna soba i ispovjedaonica grada. Tako su tijekom zlatnog doba bagdadske književnosti od 1920-ih do 1960-ih kavane služile kao parlament, poetske lože i male akademije. Govorilo se kako “Egipat piše, Libanon objavljuje, a Irak čita”. Kad danas sjedneš u njih, osjetiš da su nastavak duge tradicije da se oko čaja raspravljaju pitanja države, sudbine i smisla.

Kao i knjige, svaka kavana imala je svoju publiku: znalo se gdje idu igrači šaha, gdje pjesnici, gdje aristokracija, a gdje komunisti. U jednima su pjesnici stajali i recitirali poeziju, u drugima su vas sa zidova promatrali Abd al-Karim Qasim i Karl Marx. Sjedneš li u krivu, dobivaš potpuno drugi narativ grada. I policija bi znala svratiti “na čaj”, pa bi se kavane zatvorile jer “rađaju” revolucionare.

Na drvenim klupama prekrivenima šarenim jastucima, u dimu nargile i cigareta, kavane kraj Tigrisa su svojim lampama od stakla davale efekt “treperave rijeke od svijetla” – barem je tako pisao putopisac James Buckingham. Bio je toliko opsjednut kavanama da su ga bagdadski intelektualci zvali “Englez koji ništa ne radi, samo sjedi i gleda”. Poznajući Engleze, ovo je dobro.

Bilo je tu jazz bandova i kabarea, tradicionalne arapske maqam glazbe, kazališta sa ženskim glumačkim trupama, nastupa Umm Kulthum koja je zapjevala “Bagdade, o dvorče lavova” i koju nisu prestali emitirati otada, profesionalnih storytellera koji bi publici pričali priče – naročito one iz 1001 noći, incidenata poput onog kad je pjesnik Hussein Mardan čitao svoje “Gole pjesme” stojeći na stolu. Publika ih je obožavala, vlasti malo manje.

Štovanje knjiga i znanja u Bagdadu seže do njegovog osnutka kao grada u 8. stoljeću, u Kući mudrosti. Bio je to jedan od najvećih knjižničnih i prevoditeljskih centara svijeta, u kojem se čuvalo oko 400.000 knjiga. Knjige su bile vrijednije od zlata ili teritorija, toliko da su nekad uvjeti za mir bili isporuka rijetkih grčkih rukopisa. Kada su 1258. godine Mongoli opkolili Bagdad, učenjak Ansari i zapovjednik bagdadske konjice Ahmad poginuli su braneći knjižnicu sa svojim vojnicima. Mongoli su razorili Bagdad i uništili Kuću mudrosti. Legenda kaže kako je rijeka Tigris tada bila crvena od krvi i crna od prolivene tinte.

Iračka ljubav prema knjigama najvidljivija je u ulici Al-Mutanabbi koja završava na obalama Tigrisa s kipom voljenog pjesnika po kojem je i dobila ime. Njeni pločnici, izlozi i stalci preplavljeni su literaturom iz cijelog svijeta, a dućani ostaju otvoreni do dugo u noć. Prodavači nekad ostavljaju knjige bez nadzora, uvjereni da “onaj tko čita – ne krade, a onaj tko krade – ne čita”.

Sjeli smo na irački čaj u jednu od najstarijih živućih kavana, Al-Shabandar, otvorenu 1917. godine. Bila je okupljalište pisaca, pjesnika, političara i ljubitelja knjiga. I danas ima onu meku bagdadsku toplinu: čaše čaja koje se magle pod prstima, starije muškarce koji puše nargilu s dostojanstvom onih koji ovdje imaju “svoju” klupu već 30 godina, mladi par koji je u kutu razmjenjivao poglede, obitelji nagurane oko malih stolova… Tog jutra možda nije svirala, ali kao da sam ju čula – “Ptice koje lete”.

To je memorija jedne zemlje i himna raseljenih. Ona lebdi nad svadbama i rastancima, u kavanama na obalama Tigrisa, ali i u kavanama Damaska i Amana gdje danas sjedi cijela jedna izgubljena generacija. Njihova prazna mjesta u iračkim kavanama popunile su nostalgija i čežnja koje su tu našle dom, u obliku pjesama, knjiga, starih fotografija i rituala. Na istoku su od njih uvijek znali napraviti umjetnost, kao da nostalgija nije bijeg, već način da se obradi ono što je izgubljeno, i što se još može spasiti.

Sa zidova su nas promatrali pjesnici i političari, kao da i sami (još uvijek) sudjeluju u razgovorima. Nesvjesno smo nastavili tradiciju žustrih rasprava kada je Muqadas otvorio vječnu temu “žive li Iračani danas bolje ili lošije”, a Ahmed nastavio tvrdeći kako se sreća ne može mjeriti jeftinim režijama i obiljem nafte. Shabandar se činio kao da je podnio sve moguće verzije Iraka, a još uvijek ima strpljenja za nove.

Ali među svim tim verzijama našla se i ona tragična iz 2007. godine, koja je šokirala cijeli grad. U Al-Mutanabbi ulici je postavljena auto-bomba koja je pri eksploziji ubila preko stotinu ljudi. Među poginulima su bila četvorica sinova i unuk vlasnika Al-Shabandar kavane, od koje nije ostalo skoro ništa. Njegova supruga je oslijepila i umrla nekoliko mjeseci kasnije. Iako bombaški napadi tada nažalost nisu bili rijetkost, ovaj je prelomio nešto u ljudima. Doživjeli su ga kao napad na iračku pismenost i dušu – ono što je Rafif opisala kao “ne samo uništenje zgrada, već duha”.

Iračani su, kao i Sirijci, pokazali da ga nisu izgubili. Samo dva dana kasnije, pjesnik Ahmed Hussain stajao je na ruševinama kafića i pred okupljenim ljudima recitirao poeziju. Prodavač knjiga, fotografiran tijekom nesreće kako skuplja rasute knjige okrenut leđima ruševinama, rekao je: “Ja ću i dalje ovdje prodavati knjige. Ništa me neće zaustaviti.” Kavana i ulica brzo su obnovljene, a ljudi i knjige su se, kao dodatno motivirani prkosom, vratili u još većem broju.

To je druga strana Iraka o kojoj se malo čuje. Nismo se čudile što – osim arapskih ili vjerskih – gotovo i nema turista, niti što su nas prijatelji ispitivali jesmo li otete. A mi, kada se osvrnemo na boravak u Iraku, prvo na što pomislimo je kako smo od ovog napaćenog naroda dobile iskrenu dobrodošlicu – ne onu željnu turista, već onu civilizacije u kojoj su se tisućljećima susretale kulture, u kojoj je čast i ponos biti dobar domaćin.

Djeca su trčala za nama s cvjetićima i mobitelima spremnima za selfie. Žene su nas zaustavljale na ulici da pozdrave. Neke nisu znale engleski, pa bi rekle samo: “I love you”. Jedan vojnik nam je otključao dvorište džamije koja se renovirala, jer je htio ispričati priču o njoj i o tome kako “u istoj ulici imamo džamiju i stogodišnju crkvu – to je za nas normalno, iako mnogi misle da nije”. Prodavači na cesti i konobari bi nas redovito počastili kavom, desertom ili kakvom sitnicom. Položili bi ruku na srce, nasmiješili se i blago pognuli glavu, kao da poručuju da je zadovoljstvo njihovo.

Sjetimo se naših dragih prijatelja, držanja za ruku mladog zaljubljenog para na ulici dok auti trube i prolaznici gledaju. Izložbi na koje su nas vodili, gdje nove generacije umjetnika miješaju ratne ruševine s apstraktnim formama. Uličica na kojima se još uvijek prodaju knjige. Pomišljamo kako je slatka ta radost življenja i, ako Bagdad nije izgubio svoju dušu – onda ona izgleda baš tako.

Slične misli pratile su i legendarnog iračkog “šeika kipara” koji nas je ispratio s razglednica na bagdadskom aerodromu. Mohammad Ghani Hikmat svom je gradu podario skulpture likova iz 1001 noći, te forme koje kombiniraju staru Mezopotamiju i islamsko zlatno doba. Želio je odati počast svom naslijeđu, ali i podsjetiti vlastite sugrađane: Ne zaboravite tko ste, i budite ponosni.

Američku okupaciju Iraka proveo je u egzilu u Jordanu. Njegov prijatelj koji ga je posjećivao opisao je kako ga nikad nije vidio tako tužnog kao onda u svom jordanskom ateljeu, uz šalicu čaja i iračke pjesme koje je slušao. Kada se vratio, zatekao je Bagdad u ruševinama, s hrpom razbijenih kipova i tisućama umjetnina ukradenih iz muzeja. No nije klonuo duhom.

Sam je organizirao i financirao kampanju pronalaska i otkupa ukradenih djela iračke kulture, koristio svoju mrežu poznanstava i molio građane da vrate umjetnine ako ih pronađu. Uspio je u svom naumu – više od 1500 djela je pronađeno zahvaljujući njemu i građanima Iraka. Prisjećao se kako su mu ljudi na ulici prilazili želeći vratiti umjetnine koje su čuvali na sigurnom. Njegovo posljednje djelo bila je fontana sa stihom iz pjesme Mustafe Jamala al-Dina: “Bagdade, što god da se dogodi – ti ćeš uvijek cvjetati.”

Iračani sebe vide kao ljude dviju rijeka, u beskrajnom povratku proljeća – bez obzira na ruševine oko njih. Koliko je stoga značajno što na dan odlaska na aerodromu, mjestu odakle napuštaju svoj grad i zemlju, nije bilo razglednice s nijednim drugim motivom osim onog Hikmatove ilustracije čovjeka koji pruža ruke prema nebu i jatu ptica, uz stihove iz “Ptica koje lete”.

“Ah, kad bi moja čežnja poskočila, zalutala bi sve do zvijezda! Ljubav nosi miris voljenih, a sunce ih čuva kao da su njegovi najdraži… Jer nisu daleko oni koje voliš – ljubav pronađe njihov put.”

piše Lidija Čulo