Tko god je ulazio u rasprave o tome ima li dobrog hrvatskog filma od devedesetih naovamo, najčešće je kao dokaz da ipak ima navodio “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić. Zapamtili smo 2016. godinu u kojoj smo dobili argument za davanje nove prilike domaćoj kinematografiji. Film je nizao nagrade, od Venecije do Pule, pozitivne kritike su se množile, Dalmatinke su klimale glavom prepoznajući djeliće sebe u liku Marijane.

Onda je Hana najavila da će njen drugi dugometražni film, nakon dugih devet godina, biti – kostimiran. “Bog neće pomoći” ovih ste dana imali priliku gledati na Zagreb film festivalu, a 27. studenoga kreće u kino distribuciju. S Hanom smo razgovarali u kvartu, na Kegliću, u kratkoj pauzi između jesenskih festivala. Upozoravamo, intervju sadrži pokoji spojler, ali nije to takav film – Hanina pojašnjenja mogu samo pojačati gledateljski užitak.

Hana Jušić je scenaristkinja, redateljica, filmska radnica i profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Nakon niza kratkih filmova (“Pametnice”, “Zimica”, “Mušice, krpelji i pčele”, “Terarij”…), potpisuje scenarij i režiju za dugometražni film “Ne gledaj mi u pijat”, koji je premijerno prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Njen drugi dugometražni film “Bog neće pomoći” imao je svjetsku premijeru ovog ljeta na 78. Filmskom festivalu u Locarnu.

Krenimo od planine, koja je u filmu “Bog neće pomoći” jedan od glavnih likova. Gdje je film sniman i kako ste istraživali pastirski život s početka 20. stoljeća?

Snimateljica Jana Plećaš, kostimografkinja Katarina Pilić i ja krenule smo u istraživanje južnih hrvatskih planina. Mene je najviše privlačila Dinara jer mi je djed iz šibenske zagore i bila mi je najbliža, ali smo prošle sve, od Velebita do Biokova. Paralelno sam razgovarala s pastirima iz svih tih krajeva. Prijateljica i novinarka Novosti Anja Kožul još mi je 2021. predložila zajednički terenski rad pa smo otišle do Petra Maglova u Polaču, jednog od rijetkih koji još prakticira transhumantno stočarstvo. To je oblik pokretnog stočarenja u kojem se radi bolje ispaše sa stokom privremeno seli u udaljenije krajeve, u ovom slučaju ljeti na vrhove planine, što mi je bilo jako bitno za film. Petar i njegov kolega Anđelko Gambiroža skupljali su ovce iz okolnih sela, i onih s većinskim srpskim i hrvatskim stanovništvom i s njima odlazili na Dinaru. Srbin Petar je kuhao, a Hrvat Anđelko provodio dane s ovcama. Na to područje dolazila je i hrvatska policija koja je po dinarskim obroncima tražila migrante pa bi večeri provodila u kolibi s naša dva pastira, što je stvaralo bizarnu atmosferu. Na kraju smo ipak većinu filma snimili na Svilaji, a mitska Dinara je otpala jer je zbog rata u Ukrajini vojska u razdoblju snimanja tamo imala ekstenzivne vježbe. Ali to druženje bilo je ključno za oblikovanje filma.

Za one koji film još nisu pogledali – radnja je smještena početkom 20. stoljeća, kada u izolirano dinarsko selo stiže Čileanka Teresa, udovica Marka Mitrovića, brata seoskog starješine navodno poginulog u čileanskom rudniku. Kako ste pronašli Manuelu Martelli, sjajnu glumicu koja utjelovljuje Teresu?

Pomalo filmski – vidjela sam Manuelu u jednom kratkom filmu i počela pisati scenarij imajući je na umu. Kako sam ga pisala nakon “Ne gledaj mi u pijat”, u razdoblju u kojem sam upala u krizu, ispočetka sam radila više za sebe, bez stvarne namjere da ga ikad snimim. Onda sam ipak scenarij poslala producentici Ankici Jurić Tilić, koja je rekla pa zašto ne, i odmah sam spomenula Manuelu na kojoj sam temeljila glavni lik. Ankica je predložila da ipak napravimo audiciju u Čileu, a kad se raspitala tko tamo radi kao casting agent, ispostavilo se da je jedna od dvije osobe upravo Manuela. Manuela je pročitala scenarij i rekla da bi htjela igrati Teresu, ali smo ipak napravile audiciju i na kraju, naravno, izabrale nju.

U filmu “Ne gledaj mi u pijat” glavnu ulogu nosi Mia Petričević, koja je bila naturščik. Ima li naturščika i u novom filmu?

Nema. Za lik Milene bila sam uvjerena da mora biti naturščik. Radila sam s jednom curom, a dok sam obilazila zagoru nekoliko sam dana promatrala jednu djevojku u Sinju i skoro joj prišla. U nekom sam trenutku počela gubiti vjeru: ako mi se jednom posrećilo i pronašla sam Miju, teško da će se to ponoviti. Onda mi je Ankica pokazala jedan dokumentarac s Anom Marijom Veselčić i vidjela sam je kao Milenu.

Očito ste dobro odabrali, s obzirom na to da su obje glumice nagrađene u Locarnu. Više ste puta istaknuli koliko vam je bilo važno snimiti kostimirani film, a predivna duga crna haljina u kojoj Teresa mijenja dinarsku svakodnevicu upečatljiva je gotovo koliko i sama planina. Možete li nam reći nešto o odabiru kostima, i, da nakratko monopoliziram prostor pitanjem koje me muči, kako to da se haljina nijednom nije zaprljala, čak ni među ovcama?

Kostimografkinja Katarina Pilić i ja godinama smo maštale o toj haljini. Meni je ona bila jedan od poticaja dok sam pisala scenarij, zamišljala sam nešto poput “Orkanskih visova”, ili kao da sama Emily Brontë hoda po vrištinama u haljini. Film “Piano” mi je također bio inspiracija. Teresa dolazi u haljini da pokaže obitelji Mitrović kako je udovica, ali ljudi koji su cijeli život u narodnoj nošnji uopće ne prepoznaju simbol korote. Taj mi se nesporazum svidio: haljina je zapravo laž, ali ta laž prolazi pored njih neprimijećeno. I još nešto: haljina je tamno plava, a ne crna, što na suncu otkriva da Teresa možda nije “prava” udovica.

(Ne)prljanje haljine bila je velika frustracija – moja, Manuelina i Katarinina. Kako je trošak za haljinu bio na talijanskoj koprodukciji, Katarina je otišla u Rim, gdje je haljina napravljena točno onako kako ju je ona zamislila, ali problem je bio što je haljina ostala u vlasništvu talijanskog studija. Mi smo je stalno pokušavale malo poderati, ali nismo smjele, a sa svile su klizili i blato i prašina pa ju je bilo gotovo nemoguće zaprljati, a da je ne uništimo.

A pastirske nošnje?

Nošnje su, s druge strane, bile autentične, kninske, najmanje kićene među dinarskima. Maknuli smo prsluke i kapice jer nam je to izgledalo previše, gotovo kao etiketa s boce vina “Jure” (smijeh). Odlučili smo riskirati, iako su nam etnografi govorili da su u to doba ljudi nosili cijelu nošnju. Ostali smo na hlačama i košulji koje su nam sašili ljudi koji inače rade za KUD-ove, od tradicijskih materijala i po starim tehnikama šivanja, a Katarina ih je kasnije patinirala.

Teresa u selo dolazi s knjižicom, nekim tipom molitvenika, prepunom sličica, preko kojih se sporazumijeva s Milenom i polako uči jezik. O čemu je riječ?

Kada sam počela pisati scenarij, shvatila sam da sam se “uvalila” – imam ženu koja priča španjolski i morala sam pronaći način preko kojeg će se likovi sporazumijevati, nisam htjela da samo upiru prstom na predmete. Sjetila sam se da su ljudi tada koristili molitvenike i pomislila kako mogu ubaciti sličice u njih.

Radi se o ex voto slikarstvu, koje je najpoznatije u interpretaciji Fride Kahlo, gdje su ljudi kroz slike izražavali zahvalnost ili se zavjetovali. Gledajući film gledatelj polako shvaća da ti crteži baš i ne pripadaju knjižici i da sličice, neprimjetno, postaju sredstvo komunikacije i novi narativni sloj. Za izradu slika angažirala sam slikara Bartola Galovića s Akademije likovnih umjetnosti, i samoukog slikara Lukšu Benića. Napravili su ukupno 25 slika, iako, nažalost, nisu sve ušle u film.

Vjera je u filmu kroz različite likove prikazana u gotovo nedodirljivim inačicama. Lik starješine, raspopa Ilije ima upečatljiv monolog o svom viđenju Boga. Zašto je vaš starješina antipod “pravom” dinarskom muškarcu?

Naslov “Bog neće pomoći”, koji sam posudila od prijatelja Marka Pogačara i njegove istoimene zbirke, jasno sugerira moj stav. Na lik Ilije me inspirirao film “Moj jutarnji smeh” Marka Đorđevića, u kojem Filip Đurić glumi nevjerojatno anksioznog i ranjivog muškarca. Htjela sam da moj starješina bude mekan, nespretan, bojažljiv, ali s unutarnjim bogatstvom. Njegov monolog o vjeri zapravo je preuzet iz knjige “Sir i crvi” Carla Ginzburga, u kojoj je opisano kako je furlanski mlinar iz 16. stoljeća optužen zbog hereze.

Što se Teresine vjere tiče, vidim je kao malog termita koji uporno ide naprijed i rješava probleme. Njezin pristup vjeri pomalo je transakcijski, u smislu platit ću pa će mi se vratiti. Tako vjeru doživljavaju i muškarci u obitelji Mitrović. Nisam cijepljena od vjere, ne mogu se nazvati ateistkinjom pa sam kroz Iliju htjela pokazati da vjera može biti i nešto drugačije, intimno i lijepo.

Za kraj sam ostavila meni omiljen lik: Milenu. Kako biste definirali odnos dvije glavne protagonistkinje? On nije isključivo sestrinski, a nije ni samo drugarski.

Milena je lik koji živi sa mnom. Imam dojam da mi je najlakše pisati takve žene i da ih najbolje razumijem. I u sljedećem filmu voljela bih napraviti priču o jednoj Mileni. Htjela sam njihov odnos zadržati na tankoj granici jer s Milenine strane postoji neka vrsta zaljubljenosti, možda i erotskog upisivanja, ali ni ona to ne zna nazvati pravim imenom. Privlači je, ali ne razumije zašto. Milena je dijelom utemeljena na mojoj pokojnoj baki, koja je gledajući televiziju bila dječje oduševljena scenama seksa i zgodnim ženama, iako to sebi nikad nije mogla objasniti.

S druge strane, Teresa dolazi iz života obilježenog nasiljem i usamljenošću pa u Mileni prvi put pronalazi nekog tko je voli bezuvjetno, kao neki mali sidekick, nekog tko joj daje nježnost koju ranije nije poznavala.

Muzika je podosta moderna za jedan pastirski seting, a na kraju čujemo i pjesmu “Tamo daleko”. Zašto?

Polazna točka mi je bila da glazba ne bude pastirska, htjela sam napraviti odmak, nešto što će tom snovitom ugođaju i modernom senzibilitetu likova dati okvir. Inače, dobivala sam i prigovore da ljudi početkom 20. stoljeća nisu govorili o svojim osjećajima. Ali to je bio svjestan izbor – htjela sam biti bliže svojim likovima, a ne da između nas stoji folklorni zid. Na isti način sam pristupila i glazbi.

Što se tiče pjesme “Tamo daleko”, Sandra Baeza koja je pjeva u filmu je Čileanka iz Punta Arenasa. Iako je to mitska srpska pjesma, specifično je da je u ovoj verziji ona himna čileanskih Hrvata koja je kasnije postala i himna zatočenika Pinochetovog režima na jugu Čilea. Kad sam film prikazala u Vancouveru, prišlo mi je nekoliko Srba i pitalo me zašto sam uzela srpsku pjesmu. Pa eto zašto, ponosna sam što je pjesma hrvatske emigracije postala simbol otpora fašizmu, dok su inače najčešće u obrnutoj ulozi.

U filmu “Ne gledaj mi u pijat” protagonistkinja na koncu ipak zaustavlja autobus koji je vodio daleko od obitelji. Sjećam se da je moja majka bila dosta uznemirena i htjela je da Marijana konačno ode iz Dalmacije. Osam godine kasnije Teresa i Marijana pronalaze more i odlaze. Jesmo li s godinama ipak stigle do sretnog kraja?

Kada sam ga pisala, kraj “Ne gledaj mi u pijat” mi nije izgledao baš toliko depresivan, više utješan, a tek sam kroz godine počela uviđati koliko je emancipacija od obitelji važna. U ovom filmu su mi ženska solidarnost i emancipacija bile ključne. Htjela sam i da Milena, koja živi tako blizu mora, a kao mnoge žene tada nikada zapravo nije stigla do njega, napokon more i vidi.

Film je koprodukcija šest zemalja, što to u praksi i na setu znači?

Raditi koprodukciju sa šest zemalja je zahtjevno. Mislim da se producentica Ankica još oporavlja od tog nevjerojatnog poduhvata. Znale smo od početka da će film biti skup, pogotovo jer sam htjela snimati na jugu, a smjestiti veliku ekipu na jugu Hrvatske je strašno skupo. Također nisam htjela snimati gerilski, npr. s kamerom iz ruke, nego s epskom, vestern notom, što također poskupljuje produkciju. Za naše uvjete 36 dana snimanja je luksuz, danas se u Hrvatskoj filmovi najčešće snimaju dvadesetak dana. Na setu su bili ljudi iz sedam zemalja jer su neki ključni suradnici došli iz Srbije koja nije bila koproducent. Za jednu introvertiranu osobu kao što sam ja, ta vrsta odgovornosti je jako teška. Bilo je baš intenzivno, svatko dolazi sa svojim navikama, temperamentom, kulturnim backgroundom, očekivanim uvjetima rada…

A kako introvertkinja pliva na međunarodnim festivalima?

Zvučat će možda razmaženo, ali nakon “Ne gledaj mi u pijat” doživjela sam nekakav raspad, teško je to opisati. Ne snalazim se dobro s pažnjom, a Locarno je za mene izgledao kao svadba: nemaš sekunde vremena da se osjetiš opušteno ili sretno. Plus sam tip koji se uvijek fokusira na loše stvari, čujem da je nekome film dosadan i odmah pomislim: aha, napravili smo dosadan film. Mislim da je to Dalmacija u meni, od koje ne možeš pobjeći ni kada odrastaš u Zagrebu. Ostane u kostima.

A Zagreb film festival?

To je još gore, znate i sami kako je kad ste doma. Samo zamišljam poglede ljudi koji me izbjegavaju nakon premijere. Ali dio je posla, u privilegiranoj sam poziciji, dobivam novac da snimam neke svoje fantazije. Naravno da moram biti spremna i na kritike, kakve god bile.

Kako vam je raditi na Akademiji dramskih umjetnosti, mjestu na kojem su studentice prije par godina dosta jasno rekle “ne” seksualnom uznemiravanju?

Studentice su bile sjajne i ukazale na brojne probleme, a kada govorim iz svoje pozicije, ponosna sam što sam bila dio Povjerenstva za spolno i seksualno uznemiravanje. Zaista smo se trudili procesuirati sve slučajeve pošteno i srčano, pokušavajući si stalno osvještavati vlastitu poziciju moći koja je uvijek velika zamka. Na kraju imam dojam da nas je tromi i nezainteresirani sustav malo samljeo. Ali iz otpora studentica zasigurno su ostale pozitivne promjene i neke stvari postale neprihvatljive.

Što mislite, zašto je baš filmska industrija mjesto iz kojeg kreću #metoo pokreti?

Razgovaramo o industriji koja njeguje divljenje moćnima i psihopatsku viziju uspjeha. A u njenoj srži je nešto zapravo monstruozno: glumci se biraju u cjelini svoje osobe, na castingu oni podastiru i svoje tijelo i dušu i intimu i emocije – i to nekome tko im može olako reći: nisi dovoljno lijepa, mršava, ranjiva, plava, divlja, vatrena, seksi, majčinska. Već ta inicijalna objektificirajuća pozicija otvara prostor raznim zlostavljačkim ponašanjima.

Kako se nosite s padom dopamina nakon snimanja filma? Radite li već sada na nečem novom?

Nakon završetka snimanja prvog filma mi je bilo tako, osjećala sam se kao da je sve besmisleno i ništa se ne može mjeriti s hajpom rada na setu. Sad sam već žena u godinama, pa cijenim svoj mir i dokolicu. Radim, pišem mini-seriju koju razvija Tena Gojić, priču o ženi koja odlazi raditi u Norvešku i zauvijek ostavlja tri kćeri u Hrvatskoj.

Što vam na kraju dana daje nadu?

Iskreno, jako malo toga, možda humor.

Baš neočekivano, vaš film dosta ulijeva nadu. Bog neće pomoći, ali meni natalna karta hoće: jeste li možda škorpion?

Samo u podznaku!

razgovor vodila Vedrana Bibić