Poziv za put u Ukrajinu dobila sam usred ljeta kad je već bilo neupitno da je svijet sišao s mozga. Između Putinovih i Netanyahuovih ljudskih klaonica, iskakao je sumanuti američki mirotvorac i osnivač Ministarstva rata, u bijednoj domaćoj inačici popularizacije crnokošuljaških svjetskih moda, u mesiju je avancao pjevač bez sluha; cinični premijer se smiješio sve kiselije i kiselije, a golobradi mladići na ulicama uvježbavali fašizam. I tako sam, ironiju na stranu, uistinu provela ljeto obrađujući vlastiti vrt, nadajući se da me svijet tamo neće pronaći, a pisanje mi se prvi put činilo kao besmislica.

Nije stigao poziv u rat, nego na književni festival u Lvivu. A to čak i nije u ratnoj zoni, rekla sam svojima lakonski, kao da dronovi poštuju zone. A i nije mi prvi rat.

U pjesmi “Put u Lavov” Adam Zagajewski spominje ujaka koji je u osvit Drugog svjetskog rata pisao poemu pod nazivom “Čemu”. Isprva sam se pitala je li to “Čemu”, onako bez upitnika, neko mjesto, pa zaključila da nije, ali da ovaj put idem upravo tamo, u svoje osobno “Čemu”.

Prvi put sam u Lavovu bila prije četrnaest godina, na istom tom Lviv Book Forumu: naš rat prošao, njihov još ni u najavi, barem ne običnom promatraču; bablje ljeto i grad, drevan i bajkovit, dočekao nas je raskriljenih vrata. Uskakali smo u njegove tajne interijere, predvođeni profesoricom Allom Tatarenko i niskom studentica koje su u međuvremenu postale izvrsne prevoditeljice, pa ih se može sresti među koricama knjiga (a ako Hrvatska postoji u ovom dijelu svijeta, postoji upravo zahvaljujući njima).

Moja predznanja o Ukrajini te 2011. godine bila su slaba, ono što je dopiralo do nas stizalo je u paketu s predrasudama. Ukrajina, jedna od najvećih europskih zemalja bila je i ona najtajanstvenija, geopolitička Atlantida koja je izronila u suvremenost iz praslavenskog mita, povijesne i jezične zbrke tako da prosječno nezainteresiranom građaninu nije bilo jasno tko li su bili Malorusi, gdje su nestali Rusini, što je to Kijevska Rus… Trebao se dogoditi rat da bi svijet pogledao Ukrajinu. Pogledao, tek toliko da zažmiri bar na jedno oko. Ono drugo drže otvorenim i pisci Andruhoviči, Zabužko, Kurkov… pa čitajte.

*

Početkom desetog mjeseca, kada je naš kombi prešao mađarsku granicu, već je padala noć po cesti. Na granicama s Ukrajinom (vraćali smo se preko Poljske), rade mlade žene u uniformi, rjeđe muškarci. Srećemo i dosta pasa lutalica, ali oni nam nisu znali reći ništa o tome kako su dospjeli ovamo i smiju li psi lutalice prelaziti granice? Izlazimo iz EU, gasimo mobitele, naš šofer i vođa puta ubacuje u petu, žurimo da nas ne uhvati policijski sat, nakon jedanaest uvečer nitko ne bi smio biti na ulici.

Uz cestu plutaju znakovi života: umirujuća svjetla pumpe, motela, poneka kuća. Zakarpatje je najsigurniji dio zemlje, kaže D., jedina Ukrajinka među nama. Na koljenima drži laptop i prevodi tekstove za sutrašnje otvorenje Sajma. Mi smo postali napetiji, ali nestalo je napetosti s njenog lica. Sad sam ja doma, kaže vedro.

Napolju je hladnije nego u Zagrebu, usred ničeg točimo gorivo, navlačimo kape, pijemo kavu s nogu i pokret. Grad nas dočekuje pust, ali dok se truckamo lavovskim kaldrmama, ono što se vidi kroz prozor ne da naslutiti rat. U hotelu smo točno u 22:56, četiri minute prije policijskog sata.

Ujutro, na ulicama, ljudi koji nekamo hrle, koji su došli iz čitave Ukrajine, sklonili se, zato ih je toliko, Lavov je utočište. Na sajam se probijamo kroz mnoštvo. Otvorenje u velikoj dvorani vodi poznati voditelj u televizijskoj maniri; ljubaznim, mirnim glasom, s mikrofonom u ruci s pozornice upućuje publiku kako se ponašati u slučaju uzbune – sklonište je spremno, kaže bez uzbuđenja, nastavit ćemo program u skloništu. Prije početka programa svečanog otvorenja, sat glasno otkucava minutu šutnje za poginule, šezdeset otkucaja od kojih mrzne krv. Na pozornici se redaju govornici, ljudi iz branše, gradonačelnik bandićevskog šarma, a među njima i mladić dječačkog lica, pjesnik Artur Dronj, čitala sam njegove pjesme, a nedavno mu je izašla i knjiga eseja s prve crte “Hemingway ništa ne zna”. U njegovim očima ne zapažam rat, onu nemogućnost vojnika da se više ikad istinski povežu za svijetom. Voljela bih pročitati knjigu, nadam se da rat neće ukrasti Arturove oči.

Odlazimo na boršč u restoran u kojem su nekad kartali oficiri, Alla mi priča kako je poginula pjesnikinja Viktoria Amelina: jedan dan je sjedila u pizzeriji s prijateljima Čileancima, bilo je ljeto, i ravno na nju je pala bomba. Tek tako, bez upozorenja? Nikad ne znaš kad će, to je najgore.

Čovjek koji je stanovao u Allinom susjedstvu izbjegao je smrt tako što se vratio u stan po vodu, njegova žena i tri kćeri nisu bile te sreće, smrt ih je našla na stubištu, na putu u sklonište. Kasnije su neki ljudi pričali da se taj čovjek ubio, što nije istina, kaže Alla, jer se pojavljuje na večerima poezije i prikuplja novac za stradale. Kako su zli ti ljudi, čudi se dobra moja, zašto su izmislili takvu stvar.

Usprkos svemu, lvivski život se odvija u prividu normalnosti u potrebi da ispuni sve prostore i pukotine, sve vrijeme nečim živim, nečim raspoloživim, a poznatim i normalnim. Treba zabrtviti svaku rupicu kroz koju bi se mogao ušuljati strah i neživot. Dok se da, dok je moguće.

Festivalski programi su po cijelom centru, dječaci i studentice u veselim suknjama pune moderne knjižare i stare secesijske knjižnice i koncertne dvorane koje oduzimaju dah, danju ulice su preplavljene životom i taj sablastan privid čini Lavov tužnijim, ali i ljepšim nego što ga pamtim. U ratu se posebno pazi na odjeću. Moja prijateljica iz Odese kaže: “Ako me nešto pogodi, ne želim umrijeti u nekoj glupoj situaciji, recimo gola ili u nekom čudnom poslu.” Druga prijateljica, prevoditeljica iz Lavova, kaže: “Ako se to dogodi hoću barem izgledati dostojanstveno.” Odjeća, jer to je još jedino što mogu birati. Svaki pokušaj neke utjehe ili ohrabrenja bio bi prazne riječi, uz njih sam dok razgovaramo ispod stabla u hladnoj vedroj noći i to je, iako premalo, za ovaj trenutak dosta. Sve se svodi na takve trenutke, vrijeme je ovdje sitno nasjeckano. Ne živi se dan po dan, nego sekundu po sekundu.

Ono što nisam zamijetila prvi puta, a sada primjećujem, je ogroman broj slastičarni. Kolači mame u izlozima i pultovima iz slikovnica, a Natalija nam, kao da nije dosta, donosi na poklon vrećice pune čokoladnih bombona. Objašnjenje nalazim u Allinim bilješkama koje sam čitala nakon putovanja. To je način da se preživi: Šećer na ranu.

S kolegom Z. pobjegnem s programa, žuti tramvaj uranja u dan, lutamo gradom u kojem su najvrjedniji spomenici umotani, a vitraži starih crkvi, uključujući i onu slavnu armensku, zazidani panelima, veterani na Rinoku skupljaju novac za sanitetsko vozilo, u trgovinama suvenirima mogu se naći ratne ikonografije čak i na čarapama i šalicama za kavu, a radikalni nacionalist Bandera koči se na majicama kao nekad Che. Ništa što već nismo vidjeli doma.

Na trgu pred restoranom Atlas nailazimo na veću skupinu djevojaka u vjenčanicama, poziraju fotografu. Kad se malo približimo uočavamo da se uistinu radi o vjenčanju dvije djevojke, ostale su djeveruše. Nešto dalje od njih stoji čovjek s metalnom šipkom umjesto noge i mirno promatra prizor. Čestitamo i idemo dalje, društvo nas čeka u restoranu Split!

Za večerom začujemo uzbunu, ali nitko se ne uzrujava, to je poletio mig, objašnjavaju domaćini, kad poleti iz Rusije ovdje je za pet minuta. Miga nema, večera se nastavlja. Prilazi nam neki čudan tip koji tvrdi da je Bosanac iz Amsterdama, privukao ga je jezik pa da se javi. Bosanac bez bosanskog naglaska, e takvog još nismo sreli, sjedi sam za stolom u susjednoj prostoriji i prisluškuje – možda i je najgori špijun na svijetu, ali Bosanac nije.

Predzadnje večeri, oko tri ujutro, probude me eksplozije, zatim zvuk sirena, zatim glas recepcionara u zvučnicima koji nas na obavještava da je oglašena zračna uzbuna i da ostanemo na sigurnom ili se spustimo u sklonište. Sjetim se odmah svoje prve studentske večeri u Zadru, padale su granate, a ja kao ni sada nisam znala gdje je sklonište. Ljuta sam na sebe, baš bi mi trebalo da poginem, a nisam završila roman. Zujanje dronova, pucnjava i detonacije potrajali su do zore, pokrila sam se poplunom po glavi i čekala da horor prođe.

D. šalje poruku ohrabrenja: “Skinuti su svi Shahedi, vidimo se na kasnom doručku!”

Te večeri poginulo je šest ljudi, ranjeno četrnaest, razrušeni objekti na rubnim dijelovima grada. Na portalima čitam kako je Medvedev nakon tog, najžešćeg bombardiranja Lavova do sada, izjavio da želi da “glupi Europljani drhte kao glupe životinje pred klanje”. Mi smo te glupe životinje.

Fašizam prvo rasčovječi ljudsko biće da bi ga lakše uništio, da bi olakšao sebi posao u ljudskim klaonicama. Ali to ne prolazi ni u razorenoj Gazi, ni u razrušenom Kijevu, nije ni u Sarajevu, kako bi u Lvivu. Jednom kad sve završi, zbrajaju se ljudi, bit ćemo tu, budni kad se budu čitala njihova imena i prezimena.

Sva poezija i knjige, svi bomboni i kolači, sva razigrana mladost ovog starog grada, prostori nade, postaju mi razumljiviji, bliži. Preživjeti je daleko od drhtanja, preživjeti rat znači živjeti svaku onu sekundu nasjeckanog vremena najbolje što se u tom trenutku može. Dok god se može.

Taj dan, koji je ujedno i zadnji dan našeg boravka, čitam pjesme pored prekrasne Ljubov Jakimčuk, pjesnikinje iz Kijeva koja je jedno vrijeme, početkom rata, živjela s malim sinom u Hrvatskoj. Ljubov čita svoju feminističku poeziju, pjesmu o nogama: jednu je obrijala, a drugu nije – i što je sve proizašlo iz toga. Ne postoji pjesma koja bi u tom trenutku bila više antiratna.

Večer prije puta Mišo, Dariya, Katarina, Zoran, Vlado, Tomica, Kristijan, Vladimir i ja, opraštamo se od Alle, Nataliye, Olene, Kristine, Ane, Maksima, Hristine, ujutro krećemo put Krakova, pa dalje na jug gdje nebo ne prijeti da će nam se u bilo kojem trenutku sručiti na glavu. Neke ostavljamo u Lvivu, Olena se vraća u Odesu u kojoj su uzbune i pucnjava svakodnevica. Jedan žuti list koji najavljuje jesen pada u njenu crvenu kosu. U sebi poželim da ovdje više ne padne ništa teže od tog lišća. I neka im zima bude blaga.

Dok vozimo prema granici, jedna priča koju sam čula mota mi se po glavi – o ljudima koji u Lavov stižu s ratom uništenih područja i čije jakne mirišu na dim zgarišta. Kad uđu u dućan, u sobu, svi zanijeme. Kad izađu, ostane miris dima. Pred Ukrajincima je upravo tako zanijemila Europa.

piše Olja Savičević Ivančević