Ako je Rajski vrt ikada postojao, kažu da je bio ovdje – između Eufrata i Tigrisa, u močvarama koje dvije rijeke tvore na jugu Iraka prije nego se spoje i izliju u Perzijski zaljev. U tim močvarama i danas žive ljudi koji grade kuće od trske, kreću se čamcima i mjere dan po sunčevoj svjetlosti. Zovu se “močvarni Arapi”.
Na obali nas dočekuje visoki mršavi starac sijede brade u tradicionalnoj crnoj odori i s palestinkom na glavi. “Selam alejkum”, veselo maše i predstavlja se, “I am Abu Haidar“. Konačno smo upoznale našeg niche-celebrityja. Moja prijateljica Mariam i ja dobro smo znale tko je legendarni Abu Haidar, zvijezda dokumentarca “Posljednji irački pjevač iz močvare”. Bila nam je čast što će baš on biti naš domaćin.
Pokazao nam je na duguljaste drvene čamce koji su nas čekali. Stisnule smo se u ove šarene lađe, upalio je motor i krenuo. Abu Haidar inače ima 70 godina. Zbog godina težačkog načina života pod suncem koje diže temperature i do 53°C, njegova koža na licu i rukama izgleda grublje, no svojom energijom mogao bi posramiti brojne milenijalce. I dalje radi djecu (stao je na deset, tj. valjda je stao) te spretno skače po rubovima čamca. Klizi po močvarama stojećki uspravan kao svijeća, upravljajući motorom samo jednim stopalom. Rukama balansira, puši cigaretu i zeza se izvodeći plesne pokrete.
Pokazuje nam egzotične šarene ptičice i velike ptice selice koje ovdje obitavaju. U ovoj bird-nerd oazi borave flamingosi, pelikani, patke, vrane… oko 300 vrsta ptica, među kojima i velika populacija svetog ibisa – ptice s čijom je glavom prikazivan staroegipatski bog mudrosti i razuma.
Sa strane u trsci vodeni bivoli mirno mljackaju travke pod suncem, a u jednom trenutku nam je jedan presjekao put (i srce) kad je izronio iz vode prelazeći na drugu stranu. “Ha ha, bez straha, ovi irački bivoli su prijateljski nastrojeni!”, čula sam glas iza sebe. Za niskog vodostaja seljaci ih tjeraju kroz trsku kako bi stvorili kanale koje onda održavaju uz pomoć čamaca. Od njih dobivaju mlijeko od kojeg rade kajmak i pročišćeni maslac (ghee), koji dobro podnosi vruće podneblje.
Nastavljamo kanalima među otoke trske, još dublje u ravničarski vodeni raj. Abu “parkira” čamac tako da ga zabije u gomilu trske, a potom sjedne na rub i otrgne komad. Tišinom močvare prolomila se njegova pjesma dok je istovremeno spretno rukama vrtio trsku kroz prste, kao da plete. Pjevao nam je o ženi koju voli dok je od trske izrađivao narukvicu. Beskrajna nepomična voda, sjena trske u koju smo se zaklonili od jakog sunca i njegova pjesma vratile su nas na tvorničke postavke. Sve ono što se inače čini važnim postalo je nebitno, ostali su samo tijelo i priroda koji miruju, slušaju i dišu.
Pozvao nas je na ručak u tradicionalnu kuću od trske, koja se ovdje zove “mudhif”. Ljudi i dalje žive u njima, nekad uz obalu, a nekad na otocima od trske. Koriste iste materijale kao i ljudi tisuće godina prije njih. Prikazi takvih kuća mogu se pronaći na sumerskim crtežima iz 3300. godine prije Krista. Samo, ovdje nisu muzejski eksponat već i dalje živuća stvarnost.
Društva su ovdje plemenska – prepuštena sama sebi, a glavni autoritet je plemenski šeik. Mudhif služi i kao gostinjska kuća u kojoj se rješavaju sporovi, vodi međuplemenska diplomacija i odvijaju proslave. Zbog svoje središnje uloge kao svojevrsnog suda, mudhif je gotovo sveti prostor, pa u njemu vlada visok stupanj društvene i moralne odgovornosti. Riječ izrečena ovdje nosi težinu zakletve.
Sjeli smo na pod kuće u krug, a prostoriju je ispunio miris šarana s roštilja koji je pripremila Abu Haidarova žena. “Jedan šaran je dovoljan za dvije osobe jer je ogroman. Jede se prstima, tj. uzmete arapski kruh i koristite ga kao hvataljku, kao kad jedete humus.” Uz njega je poslužen prilog – riža, krastavci, rajčica, limun… Mljackali smo i oblizivali se kao mačke. Sva hrana u Iraku je bila odlična, ali šaran je definitivno pobjednik! “To je naše nacionalno jelo, masgouf. Jednostavno, a jako fino”, objašnjava Abu.
Njihova djeca trčkarala su po dvorištu, a naš vozač je prije odlaska pozvao najmanju među njima da joj pruži mali snop iračkih dolara. Abu je to ulovio krajičkom oka. Dok nas je ispraćao i mahao, drugom rukom ju je primio za ruku da vidi što je to dobila. Iz auta sam kroz prašinu vidjela da joj je nešto nježno objašnjavao dok je uzimao novac od nje. Pretpostavljam da je to bila ista ona rečenica koju balkanska djeca pamte od svojih roditelja: “Daj to meni, pa ću ti ja to čuvati.”
Južni Irak je mjesto u kojem se jasno vidi da politika počinje puno prije izbora i stranaka, i da ideje nastaju iz vrlo konkretnih materijalnih kriza – u ovom slučaju, siromaštva i žeđi. Voda i političke krize su povezane: voda je zakon i bez nje nema države, a onaj tko kontrolira nju, kontrolira i ljude. Mezopotamija je razvila prvu birokraciju upravo zbog navodnjavanja, a Hamurabijev zakonik je imao cijela poglavlja o kaznama za propuste u vezi s vodom, krađom vode i lošim održavanju kanala. Čim nema vode, prazan bazen postaje regrutno tlo za radikalnije ideje. Povijest to dokazuje.
Drug Fahd, jedan od osnivača Iračke komunističke partije, prepoznao ga je kao savršenu bazu za komunističku mobilizaciju. Ovdje je rođen Fuad al-Rikabi, osnivač iračkog ogranka Arapske socijalističke Ba’ath stranke. S druge, blago rečeno ne-sekularne strane, tu su dva sveta šijitska grada – Karbala i Najaf – gdje svake godine čak 20 milijuna ljudi dolazi na hodočašće.
Karbala je mjesto na kojem je 680. godine ubijen Imam Husayn ibn Ali, unuk proroka Muhameda. Ironično, upravo je voda postala simbol njegova mučeništva, jer je njegov polubrat Abbas ibn Ali poginuo pokušavajući u opkoljeni logor donijeti vodu za djecu. Karbala je bila i jedno od žarišta šijitskog otpora Saddamu Husseinu, koji se zbog toga osvetio cijeloj regiji – isušivši močvare i oduzevši im vodu.
Naime, kada je 1980. godine Saddam ušao u rat sa susjednim Iranom, a 1991. u Zaljevski rat protiv Kuvajta, šijitski muslimani na jugu Iraka iskorištavaju priliku za vlastiti obračun sa Saddamom i pokreću ustanke. Odmazda vlasti je bila brutalna: naselja su sravnjena sa zemljom, broj ubijenih se prema nekim procjenama penje do 100 tisuća, a broj raseljenih i do dva milijuna. Mezopotamijske močvare, tisućljećima oblikovane ritmom Tigrisa i Eufrata, počele su se sustavno isušivati. Kanali su presječeni, nasipi podignuti, a voda preusmjerena.
Do 2003. godine močvare su isušene na deset posto svoje izvorne veličine. NASA-ine snimke pokazale su da je područje veličine Kuvajta nestalo u manje od dva desetljeća. Promjena je doslovno bila vidljiva iz svemira. Mnogi su ovo opisali kao jednu od najgorih ekoloških katastrofa u 20. stoljeću, a UN ju je usporedio s krčenjem Amazonske prašume.
Neki stanovnici močvara su otišli s rijekama, a oni koji nisu ostali su zarobljeni u suhom krajoliku koji više ne prepoznaju. Sve njihovo bilo je vezano uz plitke kanale, sezonske poplave, trsku koja se obnavlja sama od sebe. Močvara ih je štitila, a sada su na suhom postali vidljivi i ranjivi.
Kada je Saddamov režim pao, dio močvarnih Arapa vratio se svojim domovima. Bez čekanja na službenu pomoć, krenuli su sami – lopatama i improviziranim strojevima – razbijati Saddamove betonske barijere, uništavati brane i nasipe. Bog pomaže onima koji sebi pomažu – tako je barem izgledalo kada su nakon njihovih akcija, kao dar s neba, uslijedile obilne kiše.
Azzam Alwash, irački inženjer i ekolog, vratio se iz egzila u Irak da pomogne u tim akcijama, vjerujući kako će jednog dana ovo ponovno biti raj na zemlji. Kad su novinari rekli da je to lijepa ideja, ali da je to teško zamisliti jer je zemlja u ratu, odgovorio je: “Da, i što? Rat ne traje zauvijek. Jednom će završiti. Ako već sanjamo, sanjajmo velike stvari.”
Podneblje koje je teško “čitati” i kontrolirati ima jednako pokretne i neuhvatljive ljude. Za njih ne postoje granice i dopuštenja države, već samo one koja nameće priroda. Zato su močvara i njeni ljudi uvijek bili sumnjivi moćnicima. Na njih se nije gledalo kao na posebnost, već kao na problem koji treba riješiti.
Putujući od Bagdada do močvara, uočili smo grupu od stotinjak muškaraca kako hodaju duž ceste s transparentima i megafonom, u pratnji auta i kombija. “Prosvjed seljaka”, objašnjava nam vozač. “Već godinama vladaju velike nestašice vode, cijevi su presušile. Ljudi prozivaju vlasti da poduzmu mjere i riješe to. To završi tako da ograniče ljudima bavljenje poljoprivredom da bi uštedjeli zalihe, a policija rastjera ljude.” Sluteći po izvještajima koji kažu da Irak trenutno raspolaže sa samo osam posto svojih ukupnih zaliha vode, te da je ovo bila jedna od najvećih suša u posljednjih sto godina, čini se da prava kriza tek počinje.
Na cesti sam spazila i nekoliko auta i kamiona s naljepnicama Che Guevare. Sigurna sam da bi on, koji je svojevremeno plovio otocima od trske na jezeru Titicaca i opisivao siromaštvo tamošnjeg naroda, ovdje pronašao inspiraciju i saveznike. Bilo je osvježavajuće u moru religijskih motiva, ali i dolazeći iz Europe gdje je ljevica potpuno razvodnjena (no pun intended), vidjeti njegovo lice kao podsjetnik da “nije borba još gotova”. Još je veći podsjetnik da ljudi ovdje znaju ono što svijet glumi da ne zna – a to je da žeđ nije splet nesretnih okolnosti, već nečija politička odluka.
Danas su najveća prijetnja močvarama brane koje Turska, Sirija i Iran grade na Eufratu i Tigrisu. Klimatske promjene dovele su do češćih i dužih suša te širenja pustinje. Uz sve to, vađenje nafte iz obližnjih naftnih polja iscrpljuje vodene resurse i zagađuje okoliš. Ironija je što dio ljudi koji je tisućljećima živio u održivoj ravnoteži s vodom sada mora raditi u industriji koja im tu vodu oduzima – i da se u Mezopotamiji, iz koje potječu drevne priče o Rajskom vrtu i Velikom potopu, uništava opravo ono što je omogućilo njen (i njihov) nastanak.
Gledajući kasnije TV priloge o umiranju močvara, svjedočimo sve češćim prizorima: mrtvih riba koje ljeti plutaju na površini, gladnih ptica i bivola, nezadovoljnih stanovnika koji iznose stvari iz kuće u auto i žena koje u suzama vuku djecu za ruku. Močvarni Arapi ponovno se raseljavaju. Na mjestima gdje su se nekad kretali čamcima, zabadajući štapove duboko u vodu, sada klinci voze motore po isušenoj i dehidriranoj zemlji. Uočavam opet našeg domaćina Abu Haidara kako daje izjavu novinarima: “Ne trebamo puno, ni plaću ni državnu pomoć, ali trebamo vodu. I mi smo kao ribe – bez vode umiremo.”
Jedan od priloga snimljen je u mudhifu, tradicionalnoj kući od trske, dok se u njoj odvija sastanak lokalnih starješina. Raspravljaju o nestašicama vode, stoci koja izumire i potrebi da se nađe rješenje – ali ne ono koje odgovara samo vlastima. Jedan od pripadnika plemena poručio je: “Ne pronađu li rješenje, dići ćemo ustanak. Neka uhite nas tisuću ili sto tisuća, i dalje nećemo napustiti svoje domove. I nećemo preklinjati. Ako treba, svi ćemo umrijeti ovdje. Naša plemena će se mobilizirati kao nekad. Dovoljan je samo jedan znak.”
piše Lidija Čulo