U pjesmama kritiziram sve, i nacionalizam devedesetih, i nesolidarnost, i školstvo, i samobičevanje, naposljetku i nevidljivi rad žena jer sve je povezano. Sve to nas je zakopalo i sve je hranilo šovinizam, govori Danijela Kvesić Stojanac koja će uskoro svijetu predstaviti novu zbirku pjesama “Materinji vosak”.

Za sebe kaže da je tipično “tučepsko dite”, divlja i glasna, te tipično “zagrebačko posvojenče”, nježna i sabrana. Takvi su joj dani, tako provodi slobodno vrijeme, takva su joj djeca.

Zbirka “Materinji vosak” bit će predstavljena 10. aprila na festivalu koji je posvećen Vesni Parun, manifestaciji koja nosi ime jedne od najvažnijih pjesnikinja našeg prostora i koja već samim svojim simboličkim okvirom otvara pitanje mjesta ženskog glasa u književnosti danas.

– Vesna Parun strašno je važna žena, kažem žena, a ne samo pjesnikinja, jer se kao žena borila protiv književne buržoazije svoga vremena, a oni su je pokušali marginalizirati i staviti na rub društva. Bilo joj je jako teško osvojiti trajno priznanje. Ona je usprkos tome živjela na rubu grada i u središtu vrhunske poezije. Zato se tamo, u Dubravi, na rubu grada u knjižnici održava festival “Pod Vesninim kišobranom” kao nastavak Vesnina otpora i nade da se u budućnosti ženski glasovi neće podrazumijevati – govori Danijela.

Inspiracija, poriv ili nužda za pisanjem stvara gladne riječi koje ne možemo utkati i nahraniti samo u hartije, ali nam probude znatiželju kako nastaju i koji su joj motivi. Poput zbirke naše sugovornice.

– Činjenica da sam fotografiju svoje prababe koju su ubili ustaše 1943. prvi put vidjela prošle godine iznenadila me i dokazala da se potpuno, u milisekundi, zaborave sve one žene koje su držale “špaker”, bile partizanke, koje su dizale obitelji, solile srdele, pravile vino i išle u masline – kaže.

Danijela također dodaje kako ima osjećaj da ih je sve morala čupati van iz zaborava te da nije bilo druge i nije moglo nježnije.

– U pjesmama kritiziram sve, i nacionalizam devedesetih, i nesolidarnost, i školstvo, i samobičevanje, naposljetku i nevidljivi rad žena jer sve je povezano. Sve to nas je zakopalo i sve je hranilo šovinizam. Nisu žene tu same, njihov status je posljedica loše politike, kao što je posljedica i loš odnos prema djeci u školskom sustavu i nebriga o starcima – kaže Danijela i ističe kako u Hrvatskoj, na primjer, ne postoji nikakav sustav palijativne skrbi te da cijelo društvo ovisi o sreći odnosno o tome imaš li neku ženu, majku, suprugu ili kćer, da se besplatno brine o tebi. Eto, u takvom društvu živimo.

U vremenu kada književnost sve češće izlazi iz okvira estetskog i postaje prostor otpora, svjedočenja i političkog prepoznavanja nepravde, važno je pitati može li poezija još uvijek mijenjati način na koji vidimo žensko iskustvo, rad i borbu. Upravo na tom tragu, Danijela govori o književnosti kao mjestu glasa, pobune i zajedništva.

– Pišući kao dio umjetničkog kolektiva “Amaterska škola poezije”, u kojem su uglavnom iznimno talentirane žene, te slušajući i čitajući njihove pjesme i družeći se s njima, sada znam da književnost, a na poseban način poezija, daje glas onima koji su utišani. Te žene, svjesno ili nesvjesno, kroz svoje pisanje mogu u jednom druženju svima na pozicijama moći podijeliti “roge” i stvoriti sigurno mjesto na zemlji.

Kad je riječ o ženskoj solidarnosti, pitanje je ne samo koliko je ona danas prisutna, nego i može li i dalje biti alat društvene promjene. Danijela vjeruje da ta snaga nije nestala, iako je iscrpljena i suočena s brojnim pritiscima.

– Mislim da društvo nije ubilo žensku solidarnost i, da upotrijebim uobičajenu pjesničku sliku, gori još ta vatra. Ženska solidarnost zna adrese svih neravnoteža i nepravdi, dobro ih vidi. Pitanje je koliko snage je ostalo da pošalje sva ta pisma.

Govoreći o tome postoji li danas “nasljeđe Tučepljanki” u novim generacijama žena, taj kontinuitet prepoznaje prije svega u svakodnevnoj izdržljivosti, radu i mudrosti koji se i dalje prenose, čak i u promijenjenim i opustošenim društvenim okolnostima.

– Iako je turizam uništio ne samo mjesta i gradove, nego i duhovno naslijeđe, vidim da u tim malim mjestima najveći teret duhovne zapuštenosti nose zapravo muška djeca. Žene i djevojčice još uvijek drže glavu iznad vode jer ništa materijalno ne nasljeđuju, a sve vode. Cijeli turizam, od najma apartmana do pet minuta na trampolinu, sve ovisi o njima. Sav novac i sadašnjost pripada njima jer su mudre, a ta mudrost je proizašla iz više stoljeća gladi. Tučepljani su se prvi put najeli kad su radeći sezonski šezdesetih jeli marendu u hotelima u kojima su radili. Ostaje pitanje hoće li itko sačuvati fotografije generacija mudrih žena kao u slučaju moje prababe.

Kad pitamo na koji način zbirka “Materinji vosak” polemizira s onim što je društvo odlučilo pamtiti i prešutjeti, sugovornica kaže kako je bijesna na dominantne narative i na to kako se odnose prema ženskom, majčinskom i svakodnevnom. Posebno kritizira romantičarski pogled na tradiciju, najviše pjesnički, koji briše stvarni rad i težinu tih iskustava. Njoj u zbirci druge opcije nije bilo, morala je zubima trgati slojeve na prešućenim slojevima stvarnosti. Tako su se u zbirci našli pojmovi voska i vatre.

– To je onaj isti vosak koji žene u obiteljima upotrebljavaju godinama. Izgarale su dugo, pa ispočetka. Ništa što su napravile nije za džabe. Na toj se vatri griju naša djeca – govori Danijela.

Zbirka se može čitati i kao odgovor na način na koji su devedesete preoblikovale naše predodžbe o ženama, svetosti i radu. U njoj se otvara prostor za ono što je bilo potisnuto, prešućeno i gurnuto na margine, za žensko iskustvo koje nije pristajalo na zadate uloge, za rad koji je ostajao nevidljiv i za jezik koji se opire nametnutim idealima. Upravo u tom prostoru poezija postaje mjesto otpora, pamćenja i razotkrivanja.

– Devedesete su donijele cijeli niz šovinizama. “Tko prvi, njegova djevojka” je muški princip. “Tko jači, taj kvači” također. Žene tu nisu sudjelovale. Gubile su poslove i vraćale se u privatnu sferu, romantizirane su kao “majke nacije”, a vraćanje srednjem vijeku u religijskom smislu je ženu tjeralo da bude moralni stup, Gospa sama. Neke su bile zločeste pa su s posla “uzimale” kemijsku i indigo papir. Zato je važno da im djeca koriste taj alat, tu kemijsku i papir, i pišu pjesme i razotkriju bandu.

– Važno je da žene posuđuju i kupuju sebi i djeci knjige, da čitaju. Čini mi se da je malo toga ostalo što nam ovakvo današnje društvo može ponuditi kao začetak ozbiljnijeg otpora – zaključuje Danijela Kvesić Stojanac.

piše Jelena Mirić