„Crni dečki su loši. Loši su i kul. Toliko su loši da ponekad rade neopisive stvari. Bijeli dečki nisu loši i nisu kul. Ali ponekad vole misliti da jesu. Kad se bijeli dečki žele igrati loših, šetaju Central Parkom u ponoć i onda pišu o tome. To nije loše i svatko tko na taj način zarađuje za život trebao bi biti plaćen u portorikanskom namještaju“. Tim riječima antigvansko-američka književnica Jamaica Kincaid započinje esej o Muhammadu Aliju objavljen 1974. u časopisu Village Voice.
„Loš“ kod dvadesetpetogodišnjakinje Kincaid ne znači pokvaren ili nevaljao. Znači biti toliko izvanredno dobar, toliko drčno hrabar da nije dostatno osobu nazivati „najvećom“ ili „nevjerojatnom“. Kincaid piše kako je Ali tog oktobra 1974. učinio nekoliko stvari kako bi pokazao da je najlošiji od sve crne djece. Pobijedio je Georgea Foremana u osam rundi, „postao jedini autentični, živi heroj na ovom planetu“ i „dokazao da je jedina održiva ličnost preostala iz 60-ih“. „Alah sada ima naftu i svjetskog boksačkog prvaka. Može li koji bog tražiti više?“, pita se Kincaid.
Kao mlada autorica u usponu, za Village Voice je izvještavala o odlasku u kazalište Victoria u Harlemu na prijenos borbe između Alija i Foremana. Borba se diljem svijeta uživo prenosila iz Zaira (danas Demokratska Republika Kongo), pred procijenjenih milijardu gledatelja, što je u to vrijeme bila najveća televizijska publika u povijesti. U eseju „Trijumf lošega i kul“ vidljivi su začeci stila buduće nagrađivane autorice, pronicljiv sluh i sardonična oštrica koju će Kincaid izbrusiti u nadolazećim godinama.
Publiku koja je borbu gledala u Harlemu Kincaid opisuje kao većinom muškarce koji su nosili obilježja bivših zločestih momaka. „U svakom slučaju, tako su se izražavali. Riječ ‘crnčuga’ koristili su vrlo lagodno, činili su da zvuči vrijedno i ugledno. Također su često koristili riječ ‘pederčina’, ali to pak nije zvučalo vrijedno i ugledno. U tim krugovima, otkrila sam, ‘pederčina’ je zamijenila izraz ‘jebač majke'“, piše Kincaid.
Osvrćući se na zemlju iz koje se borba prenosila, Kincaid opisuje: „Spiker je kazao da su drugi ljudi kazali (mislim da je mislio na borbu) da se to ne može dogoditi u najdubljem dijelu Afrike, ali evo se ipak dešava. Nakon toga su uslijedili nasumični filmski isječci centra Zaira. Da, to se događa u najdubljem dijelu Afrike. Centar Zaira ima prekrasne, velike nebodere. Izgledalo je jednostavno fantastično. Svjetski trgovački centar možda je odvratan na Manhattanu, ali je izgledao jednostavno fantastično u Zairu. Neboderi, poput poliestera, sada su pravo koje po rođenju pripada potrošačima trećeg svijeta.“
Kincaid zna što je realnost tzv. trećeg svijeta – majka ju je kao tinejdžerku prisilila da napusti Antigvu i ode u New York raditi kao dadilja kako bi obitelji na siromašno karipsko otočje slala novac. Kincaid je u New York otišla i iz njega se majci nije javila sljedećih 20 godina. Radila je razne poslove, pohađala večernju školu, promijenila ime, počela pisati. Alija je posebno cijenila zbog godina koje je proveo izvan ringa, sa zabranom boksanja zbog odbijanja sudjelovanja u Vijetnamskom ratu. U eseju iz 1976. „Richard Pryor: Rođen pod znakom smiješnog“, Kincaid uspoređuje crnog američkog komičara Pryora i Alija, nazivajući ih najlošijim osobama ikad. Predočava nam Pryora koji visi po hotelu, oponaša Waltera Cronkitea, kopa po hrpi nakita i jede špinat rukama, napominjući britanskim naglaskom da voli svoj špinat „dobro ocijeđen“. Uz bok šampionima, loša i kul, autorica Kincaid.
piše Ivana Perić