Crvena majica stoji izložena pod tankim snopom svjetlosti bjelkaste žarulje. Izložba se zove „Na liniji: sto godina štrajkova i solidarnosti“, a muzej je Muzej narodne povijesti u Manchesteru. Majica je iz susjednog, rivalskog grada i na njoj piše: „Petsto lučkih radnika iz Liverpoola otpušteno od septembra 1995. godine.“
Ti su radnici otpušteni nakon spora s Torside Ltd i Mersey Docks and Harbour Company oko prekovremenog rada i ponovnog uvođenja nesigurnih, privremenih ugovora o radu. Tijekom višegodišnjeg štrajka lučki radnici nisu imali potporu svog sindikata, koji je njihov štrajk proglasio nezakonitim, ali su sklopili savezništva s mnogim drugim kolektivima. Supruge lučkih radnika osnovale su skupinu „Women on the Waterfront“, koja je u januaru 1996. godine zahtjeve štrajkaša donijela izravno pred sjedište vlade u Downing Streetu. Vlada tzv. novih laburista pod vodstvom Tonyja Blaira jasno je kasnije dala do znanja da nije zainteresirana za lučke radnike. Radnici su snimali protestne pjesme, medijski istupali diljem Engleske. Njihova dovitljiva štrajkaška majica, danas izložena u muzeju, na sebi je nosila izravnu kopiju logotipa Calvin Klein.
Majica je najslavnija postala u martu 1997. godine, tijekom utakmice Kupa pobjednika kupova između Liverpoola i norveškog kluba Brann Bergen. Nakon što je postigao pogodak, napadač Liverpoola Robbie Fowler proslavio je gol podignuvši dres i otkrivši ispod njega crvenu majicu podrške lučkim radnicima. Malo kasnije pridružio mu se i Steve McManaman, suigrač iz engleske reprezentacije i Liverpoola, koji je nakon zvižduka za kraj utakmice tijekom izmjene dresova također otkrio svoju crvenu štrajkašku majicu. UEFA je Fowlera kaznila s 900 funti zbog isticanja političkih poruka na terenu, ali nogometaš je uspio u prenošenju vijesti o štrajku diljem svijeta.
Još je jedan igrač Liverpoola, Norvežanin Stig Inge Bjørnebye, podržao radnike tih dana, ali ne pokazivanjem majice na terenu. Bjørnebye je posjetio štrajkaše u Seaforthu i tako im iskazao solidarnost. Njihov je prosvjedni skup odlučio posjetiti nakon što je suigrača Fowlera upitao o čemu se u tom štrajku zapravo radi.
„Još od djetinjstva mi je bilo važno biti svjestan onoga što se događa oko mene. Robbie je bio domaći dečko i kad je povukao taj potez, postavio sam mu nekoliko pitanja o tome. Ako se dobro sjećam, nakon utakmice povela se i rasprava u svlačionici (…) Moj posjet radnicima bio je kratak. Jednog sam ih dana iznenadio nakon treninga. Zanimali su me štrajk i razlozi koji stoje iza njega, pa sam otišao tamo i malo se zadržao. Imali smo privilegiju igrati profesionalni nogomet, a s druge strane svjedočiti situaciji u kojoj su ljudi ostali bez posla“, prisjetio se Bjørnebye u jednom intervjuu 20 godina nakon susreta s lučkim radnicima.
„Neki igrači žele stalno razmišljati o nogometu i živjeti za njega kako bi izdržali treninge i utakmice. Kod mene je situacija bila malo drugačija. Trebale su mi i druge stvari kojima bih zaokupio misli. Ako mogu doprinijeti ljudima izvan nogometa te političkim ili kulturnim ciljevima, to ću s vremena na vrijeme i učiniti. Ne bih baš rekao da sam aktivist, ali važno mi je brinuti se i o drugim ljudima“, dodao je norveški nogometaš.
Štrajk liverpoolskih lučkih radnika službeno je završio nakon dvije i pol godine, početkom 1998. godine. Tada su preostali radnici prihvatili financijsku nagodbu za mirovine, ali bez vraćanja na posao.
piše Ivana Perić