Sezona je kestena.

Mimoilazi se sa sezonom oraha. Ovdje ih nitko ne bere, pa nekako i orasi i kesteni paralelno traju. Orasi padaju po uskim podplaninskim cestama koje vode prema vrhu, gdje god da je neka kuća, a ima ih, u ogradi izbija orah. Nisu to više ni mlada stabla, vidi se po kori, nisu ni prijemčiva, ptice na njima ne svijaju gnijezda jer su im nepouzdana s otvorenom krošnjom i dobra tihim predatorima poput sova, a i otrovna. Orah iz zemlje siše sve zdravo za sebe i pušta te neke svoje toksiniće, i druga se stabla po prirodi, jer uz njega ne mogu preživjeti, udaljavaju. Oko naših oraha nema ničeg, samo gdjegdje lovorvišnja kao živa ograda, i uska asfaltirana cesta da nas brzo proveze pokraj njih.

Pas kojeg obično šećem na povodcu zalijeće se u orahe, lomi ljusku i jede ih. Tehnika tako brza i uvježbana da joj je teško stati na kraj, pa i nama hrabrima koji smo voljni ugurati šaku psu u usta da iz njih počupamo ostatke oštre ljuske. Iz nužde sam, jednoga jutra, skrenula na nikad istražen šumski put. Pomislila sam da neće biti tako strašno, nema veze što je malo obrastao, pri početku su bili parkirani jedan gradski auto i jedan kamionet s nekoliko praznih bijelih vreća smotanih otraga i nešto crveno-bijele prašine. Prvo sam pomislila najgore: iskrcavaju otpad.

Dođu, ponekad noću, ponekad i danju, u kasno popodne. Parkiraju uz rub nečije zemlje. Zauzmu je kao da je njihova i na prvu nemaš dojam da je to itko drugi doli vlasnik. Sutradan, zemlja je posijana šutom iz zagrebačkih zahoda, kuhinja, pločice koje sam viđala po balkonima novozagrebačkih zgrada, one masne crvene, sad su tu da malčiraju bukvu, hrast, jasen, a ponekad i tako, bez veze, kao legići u polju kojem je jedina granica vinograd, vinogradu voćnjak, voćnjaku neka kućica u bloketama. O svemu sam tome mislila kad sam zašla već duboko u šumu, i na mobitelu ugledala plavu točkicu – u sredini sam nečeg što me na karti uvijek zanimalo što je, ali se nikad nisam imala hrabrosti ili vremena – približiti. Prostor bez ceste i putokaza, ništa ne govori na koju ćeš stranu izbiti, ako. Pa ni ova nova Medvednica aplikacija. Za nju je ovaj put lokalna legenda. Moj drugi, odvezani pas, laje kao da istjeruje lisicu iz šume, za to je, uostalom, i uzgajan. Četveročlana obitelj mi pokušava prići, ali ne ide, odvezani pas ih drži na rastojanju. Jave mu se, pozdrave ga, ode svojim poslom. U kratkom razgovoru s njima, doznajem da su došli po dojavi brati kestene. Nitko, navodno, ne zna za tu šumu, nije bogzna koliko ni velika, ali kesten fantazija. Druga obitelj s kojom su došli već se neko vrijeme ne odaziva.

– Neće im bit ništa, ode na svaku stranu izađeš u nekom selu – objasnim ukratko i da sebe utješim.

– A divlje svinje? – kažu oni zabrinuto.

– Nema ih ovako visoko, malo su niže – dodam, pa ih ipak dobronamjerno uputim – Ako vidite svježe razrovan put a niđe veze, ili žir po podu, ili naletite na dosta gljiva, onda ste došli ravno u njihov omiljeni restoran. Možda ne u istu uru, ali tu su negdi blizu.

Pozdravimo se i svako ode svojim putem. Oni među stabla, ja i psi po stazi koja se malo vidi, malo ne vidi. Ovako duboko u šumi nema otpada i zanimljivo mi je da me moji do maločas sugovornici nisu ništa pitali o tome. Vjerojatno su hiperfokusirani na drvenast okus kestena. Ne volim ga, tako je, kako je. Uglavnom, divlji odlagači biraju strmine. Dosta je zemlje ovdje raspoređeno baš na usjecima brda, a ceste su građene po njihovim sredinama, i dosta je zemlje obraslo, pa šaš može štošta skriti, i to nažalost s obje strane. Niti sto metara od moje kuće, šaš krije nekoliko vreća nekad suhog cementa, taman nadohvat oku, ali ne i ruci, zamiješanih s kišom i ostalim vlažnim vremenskim uvjetima. Što je ispod, ne vidi se. Na dnu naše brazde neki je prirodni bazen, i susjedi stidljivo pričuckaju, tad kad se sretnemo jednom u tristo godina, da se do njega ne može doći pješke, ali da mali traktori dobre snage s prikolicom isto znaju nestati u toj duplji i vratiti se prazni. Na aplikaciji Zelene akcije – Pametni zeleni telefon, ta rupa nije ukucana kao divlji otpad, i dok je netko zbilja ne potvrdi kao takvu, a ne rekla-kazala priču, neće ni biti. Ali mnoge pokraj kojih u blizini šume svakodnevno prolazim – jesu. Ne samo na toj aplikaciji, nego i na stranici Evidencija lokalnog odbačenog otpada. Zagreb izgleda kao da ga je pogodila neka smećarska revolucija. Sve se crveni od dojava otpada, grad je, sudeći po šumi, u dubokoj renovaciji.

Nekih dvjestotinjak metara dalje, kako se put vrtio sve dublje i dublje u šumu, ovaj moj odvezani pas vrati se do mene s kestenom veličine krumpira u zubima.

– Odakle ti to? – pljune ga preda me kao lopticu, a drugi ga pas, mlinac za orahe, zgrabi i samelje u zubima. Tome svemu posvjedoči starija gospođa koja se ukaže meni licem u lice.

– Jeste vi zapravo – pitam je u zezanciji.

– Jesam, jesam – odgovori – jeste vi?

– I ja sam zapravo. I pasi isto – kažem srčano. Smijemo se svi, jedan pas laje.

Žena je u ranim sedamdesetima, u crnoj suknji, gamošicama i s kožnom torbom iz koje vire dvije crvene plastične svijeće. Kao da je s Dolca zalutala usred šume. Krati put do groblja, doznat ću.

– Tu ja prisičem – kaže na nekom tvrdom naglasku, jednom od ovih južnijih, koji su kruh i školu tražili u Zagrebu. – Ide put ovako – zavrti se ko iglica na kompasu.

– Pa jel vas straj – pitam je.

– A čega? Šuma ko i svaka!

– A ja moram potrošit 300 eura u Decathlona na ove-one gaće, patike, protuklizno, protuvodno, protuživotno i smrtno da se skotrljam do ovde – kažem joj.

– Prodalo vam foru, gospođo – kaže mi suputnica. – A đe si ti mali našo taj kesten? – obrati se ona mom psu.

– Jel vam se jedu? – pitam je.

– Nego šta. Ali ove godine nema ili ima za po skupo. Ode iz grada dođu ili da počiste ili da zagade – pouzdana je sugovornica.

Pogledam psa. Pametan je i donekle istreniran, ni prošli kesten ne bi donio da ga nije zamijenio za lopticu. Znam točno šta mu moram reći.

– Pippo, di je loptica? Ajde, traži, traži!

Pippo poludi pa otrči dalje u šumu, iza prirodne ograde nekih sramežljivih stabala i donese kesten velik kao i prvi. Gospođa i ja se pogledamo i krenemo putem kojim je došao. Ona u hodu iz kožne torbe izvadi krpenu kesu smotanu u svoj džepić. Pred nama se otvori desetak debelih, velikih stabala kestena. Po svemu, ne bi trebali biti tu. Nakon nekih sat vremena rađe, kesa je puna i prsti bole.

– A di ćemo sad s ovim – pokažem na kesu.

Znam ja, gospođa me pogleda i uputi nizbrdo, kuda je krenula. Nosi malo ona, malo ja, kad eto odlagalište. Nadigne jednu staru kadu i u nju zbuksa kestenje. Još na sve pobaca malo šute i staru špinu, a ja refleksno podignem palac u zrak.

– Ko da je koga briga, odlipljeno sve od stvarnoga života, ode ni dragi bogo ne gleda – kaže mi. Ostavljam joj svoj broj mobitela da mi se javi kad sve obavi, dok ja dođem do doma i auta, taman skupim i nju i kesu i povezem ih doma.

Predahnem uz mobitel i pročačkam je li i ovo odlagalište ukucano u jednu od dvije mi dostupne evidencije. Je! Ali već se skućilo i pretvorilo u ormarić za moju susjedu, toliko je dugo tu da je čovjeku postalo korisno. Da se bar mučimo i grčimo dok se adaptiramo na zvizdarije, pogledam put uzbrdo. Neće biti jednostavno, pomislim.

piše Marija Andrijašević