I u vrijeme dok oluje još nisu imale ljudska imena, Boris, Chiara ili Deborah, ljudima koji žive u vjetrovitim krajevima, pogotovo ako su ti krajevi uz more, životi su ovisili o vjetru. Veći i mali gradovi na obali i otocima, mjesta i ribarska sela, bili su građeni da podnesu jake vjetrove, ali i da ulove spasonosni dašak maestrala ljeti, pa su ulice planirane tako da zrak kroz njih struji. I sama sam odrasla u jednoj takvoj ulici koju je projektirao vjetar i u kojoj su se kuće tijesno stisnule jedan uz drugu kako bi se poduprle i zaštitile od vječne bure i vječitog juga. Dok nije bilo olujne Deborah, vjetrovitog Borisa, Chiare, a ni Benjamina, sve su se morske oluje zvale nevera, a čitava ruža vjetrova svela se na dihotomiju juga i bure. Svatko na moru, gdje stalno nešto puše i pušika, ima svoj omiljeni i svoj omraženi vjetar, pa iako je u zaljevu mog odrastanja jugo u stanju iskopati morsko dno i izbaciti kamenje na ceste, ostala sam tim jugo. Od juga se možeš sakriti, ušuškati u zavjetrinu ili vjetrovku, katkad je dovoljno pomaknuti se pedeset metara od obale, a bura te svugdje nađe, obrije i ošiša do gola i još te ištipa i išiba; svaka čast za zdravstvene benefite, ali uvijek je ljepša iza stakla. Kad smo bili djeca, znali smo po jakoj buri ići u školu u grupicama, da nas ne odnese. Nije baš da bi nas bura odnijela kao onaj tajfun Doroty iz Kansasa, ali znali smo se spašavati od refula držeći se za ogradu iza koje je obično režao neki pas, a pamtim i jednu staru pelegrinku na vjetrometini ispod škole, za čije smo se deblo hvatali da bismo leđima okrenuti vjetru ulovili dah i prodisali.
Vjerujem da je isto tako i danas. Sve je bilo i još uvijek je ugođeno prema (ne)predvidljivoj ruži vjetrova: isplovljavanja i uplovljavanja, odgađanje puta automobilom ako je bura prejaka, odgađanje šetnji i izleta, odgađanje života dok vjetar ne padne, narodne poslovice i uzrečice, šansonjerske metafore, poezija i proza, strah od propuha i strah od bonace. Pa još ako vam je u kućanstvu neki ovisnik o vjetru, jedriličar ili surfer, nauči se nešto i o tome kako se ova sila da ukrotiti. Neki obožavaju rtove i sanjaju svjetionike i otvoreno more, neki radije biraju uvalu i more zategnuto do faze zvane uje (ulje). Kod fraze „prvi red uz more“ postoji previd klimatskih uvjeta na takvim lokacijama, izloženost oštrini sunca, vjetra i mora, traži spremnost da se nosiš s prirodom koja je uvijek divlja i okrutna, zato su takve, nekad lošije lokacije, na kojima ništa osim motra i drače nije uspijevalo, nasljeđivale kćeri, danas vlasnice apartmana. U zavjetrinama, ljudi su odnjegovali stabla i grmlje i nastali su gajevi, lugovi, mjesni parkovi i đardini, limunjere i žardinjere, naranče sigurne među zidinama u kamenim dvorovima na jugu; tamo gdje tuku vjetrovi opstaju posebna stabla: uz samu obalu nezahtjevni zgrbljeni tamarisi, na padinama brda žilave masline i brnistra, borovi koji u požarima lako gore i brzo se obnavljaju, a u uskim kaletama kakve je opjevao Toma Bebić izrasla bi tek pokoja divlja loza ili bugenvilija koja je dovoljno snažno poželjela sunce. Na rivama, dospjele iz podneblja gdje su i sunce i vjetrovi još žešći, palme njišu grane, a drevne platane stvorile su ugodna šetališta. Vihor i šijuni rijetko su, ako ikad, čupali ta žilava i dobro ukorijenjena stabla, a ako jesu obično su to bili borovi. Ne iščupani iz tla onako kao borovi u Istri, nego skršeni, polomljeni. Kako sam u djetinjstvu živjela pokraj velikog parka Vitturi, tada pomalo zapuštenog spomenika hortikulture, upoznala sam svako stablo u tom perivoju uz more. Noću sam slušajući hujanje bure u ponistri strepila za čemprese i pinije. Tada mi se činilo da ne bih mogla podnijeti da ih ujutro nađem skršene ili izvaljene iz korijena, jer nisam znala koliko me slomljenih stabala i slomljenih ljudi čeka i kako ništa neću moći učiniti protiv toga, osim možda pisati. Ali onda su mi ljetne oluje još uvijek završavale s darovima: hrpom šiški krcatih garavih pinjola koje je otresao na tlo snažan, ali nikad razoran vjetar.
Ista strepnja, vratila mi se pred kraj ožujka, kad je po Zagrebu harala već spomenuta Deborah, serijska ubojica drveća, i dok sam gledala kako prema tlu savija tanušne visoke breze iznad tramvajske pruge pod našim prozorima. Savitljive breze su ostale čitave, za razliku od stabala divljeg kestena u ulici i drugih orijaša u alejama i gradskim parkovima od kojih su neka preživjela pedeset, pa i stotinu godina, ali ne i ožujsku oluju u Zagrebu. Podaci kažu da je u ovim naletima samo u Maksimiru stradalo 3000 stabala, od onih kojima su skršene grane, do onih koja su izvaljena iz korijena – a to je najčešće veliko, staro drveće. Najgore su stradale visoke bjelogorice s plitkim korijenom i stara crnogorična stabla. Neki pričaju da su bila bolesna, drugi da močvarno tlo nije prikladno za ove vrste, no činjenica je da su mnoga od njih nadživjela prosječan ljudski vijek, a da im se do jučer ništa nije dogodilo. Upravo su stare šume neprocjenjive kao pluća i štit od vjetra gradovima, a i dom brojnim kukcima i zvjerkama – bez njih ni mi ni oni ne možemo.
U danima iza oluje grad, još uvijek razrovan potresom, izgledao je kao stratište. Plakalo se za stablima, svi su s tugom pričali o nekom određenom drvu u dvorištu, obližnjoj šumi ili parku koje je do sada već izrezano na trupčiće i cjepanice. Proljeće koje je nakratko zabljesnulo u krošnjama onih tjedana i donijelo podnošljivost u svijet satran nesrećom, slomilo se pred našim očima, skupa sa stablima, podsjećajući da ovakva nepogoda ima iste izvore i za drveće i za ljude – pohlepu koja je uzrok kako ljudskih stradanja tako i promjena klime. Klimatske promjene znače promjenu našeg svijeta, i to se ne odnosi samo na daleki sjever ili jug na kojima se tope tisućljetni glečeri, to su i ove učestale oluje zbog kojih će na Sljeme, Zrinjevac, Ribnjak, Maksimir, Mirogoj, Dubravkin put… morati biti posađene neke nove, izdržljivije vrste stabala. Dok ne dođe kakav uragan prejak i za njih.
Ako već nismo znali, ratovi i potresi su pokazali, za sve što se uništi u sekundi trebaju godine da se ponovo izgradi, ako ikad, ali kad su stabla u pitanju obično ne govorimo o godinama nego o desetljećima, o životnom vijeku djeteta koje će tek pod starost ponovo dočekati hlad krošnje koju smo mi naslijedili.
I danas, dok završavam ovaj tekst, puše dugo, nemilosrdno i dosadno kao u Tarrovim filmovima, u kojima je pustinja bez raslinja blatna, baš kakva bi i ovdje, bez raslinja, bila.
Postoji to čudesno virtualno mjesto Katastar zelenila grada Zagreba, interaktivna karta koja omogućuje uvid u svako stablo i grm u gradu, koja prikazuje lokacije drveća, grmlja, cvjetnjaka, klupa…, ali za razliku od vjetrova stabla nemaju osobna imena, ni katastar nam ne kaže kojega od onih nekoliko tisuća više nema. Umjesto imena, velikim početnim slovima pišem im spomen: Javori i Breze, Hrastovi i Bukve, Borovi i Čempresi, Platane, falit će nam vaš mir i hlad i vaš šum. Stabla ne govore pa je vjetar njihov šapat, urlik i krik. Ostaje nada da ćemo, dok je još na vrijeme, shvatiti značenje njihove pjesme.
piše Olja Savičević Ivančević