Hana Ćurak osoba je koja vas je barem jednom nasmijala, a da to možda niste ni znali. Rođena je 1994. u Sarajevu, radi kao antropologinja na Sveučilištu Humboldt u Berlinu te je doktorandica empirijskih kulturalnih studija na Sveučilištu u Zürichu. Živi na relaciji Sarajevo – Berlin.

Godine 2015. osnovala je „Sve su to vještice“, platformu koja kroz razne formate propituje žensko kolektivno iskustvo. „Vještice“ su pak javnosti najpoznatije kao satirični profil na društvenim mrežama. U dijalozima Simone de Beauvoir i Jean-Paula Sartrea, Tita i Jovanke, kao i u mudrolijama Angeline Jolie, Hillary Clinton ili Virginije Woolf, „Vještice“ godinama bodu patrijarhat ondje gdje ga najviše boli, i to humorom. Jer, kako kaže vještica Simone: „Proleteri svih zemalja, naučite upaliti mašinu.“

Hana provodi dio ove zime u Zagrebu pa smo uz kolače, kao starija milenijalka s mlađom milenijalkom, popričale oko čega smo sve u pravu.

Izložba „Vojin Bakić – Princip nade“ otvara se 29. siječnja u Gradskom muzeju Bjelovar. Kako je nastala ideja za izložbu i koja je vaša uloga u njoj?

Drago mi je da naš razgovor započinjemo baš temom ovog velikog i važnog projekta s kojim nema šale! Velika mi je čast da sam njegov dio. Vojin Bakić je rođen u Bjelovaru pa je Gradski muzej Bjelovar u čast 110. obljetnice njegova rođenja odlučio započeti rad na izložbi. Inicijativa je okupila nasljednice Bakićevog djela, njegove unuke i arhitektice Anu Martinu i Vjeru Bakić te kustoski kolektiv „Što, kako i za koga / WHW“.

Kroz proteklih dvadeset godina, WHW je u nekoliko prilika izlagao i kontekstualizirao rad Vojina Bakića i smatrale su važnim da se njegov rad promisli iz perspektive nove generacije. Iz tog su se razloga, nakon poziva na kuriranje izložbe koji im je uputio Muzej, u projektu odlučile sudjelovati u dijaloškoj formi, a mene su pozvale kao kustosicu izložbe.

Budući da se u istraživanju bavim metodologijama iz tzv. antropologije budućnosti, predložila sam da naslov izložbe upućuje na temeljni koncept Ernsta Blocha, filozofa koji je razvio originalnu filozofiju nade. U djelu „Princip nada“, za koje je predgovor kod nas napisao Gajo Petrović, Bloch nadu razumije kao temeljni ljudski nagon, a utopiju kao anticipativnu imaginaciju boljih budućnosti koja može usmjeravati kolektivnu borbu i političku transformaciju.

Zahvalna sam na povjerenju koje sam dobila, kako od WHW-a, tako i od Bakićevih unuka. Nije čest slučaj da se mladoj i široj javnosti nepoznatoj osobi povjeri rad na tako velikoj i važnoj temi. Posebnost je i ta da ja nisam usidrena u lokalni kontekst. U tom je duhu koncipirana izložba i prateći program koji širi lokalne okvire tumačenja Bakićeva rada. Interdisciplinarnim uvidima čitamo ga iznova, primjerice kroz razgovor koji sam vodila s umjetnicom Bahar Noorizadeh i arhitekticom i teoretičarkom Dubravkom Sekulić, a koji ćemo objaviti uz izložbu.

Čime se bavite u okviru svog doktorata?

Na doktorat na Institutu sam se prijavila nakon što mi je kolegica proslijedila oglas za istraživačku poziciju u velikom etnografskom projektu o budućnosti. Prepoznala je da je to za mene prije nego ja sama. To me osnažilo da se kolektivnošću i njezinim mogućnostima, što me zanima i kroz „Vještice“, napokon bavim sustavno. Istražujem politike vremena u različitim kustoskim formatima i njihove učinke. Krećem od praktičnog pitanja: može li kustoski rad stvoriti kolektivnost i time promijeniti način na koji institucije „raspoređuju vrijeme“ – tko smije govoriti o povijesti, a tko dobiva prostor za budućnost.

Malo ste me izgubili, kao što doktorandi izgube nedoktorande kad pojašnjavaju svoj rad, ali nastavite.

Prije da sam pod ruku s vama, jer se i ja osjećam kao da ga još nisam ni započela. Polazim iz postjugoslavenske konstelacije (Beronja) i iz Budenove ideje da u kulturnom prevođenju ništa nije fiksno. Zanima me kako se kolektivnost gradi kad se kultura prevodi iznutra onoga što je Aida Hozić jednom nazvala „neželjenim kolonijama“ globalnog upravljanja.

Pratim platforme i mreže koje eksperimentiraju sa zajedničkim autorstvom kroz svakodnevne prakse: humor, emocije, dogovore, brigu. Spajam suradničko istraživanje s vlastitim desetogodišnjim projektom „Sve su to vještice“, koji stalno mijenja format, a istovremeno istražuje sam sebe. I na kraju pitam: slabi li to politički učinak – ili baš stvara konkretne alate za transnacionalno povezivanje i odgovornije predstavljanje povijesti.

Recimo da razumijem. Većina doktoranada s kojima sam okružena u nekom trenu promijeni temu. Je li se to i vama dogodilo?

Naravno (smijeh). U samom pozivu predlagao se fokus na kustoske kolektive iz Berlina, kako bi se kroz njihov rad istražilo kako djeluju unutar postojećih struktura, s naglaskom na pitanje vremena i načine na koje se ono politički i društveno organizira.

U prvih par mjeseci istraživanja shvatila sam da me zapravo zanima pitanje kolektivnosti, a ne pojedini akteri ili institucije koje tvrde da je predstavljaju ili „utjelovljuju“. Odakle kolektivnost dolazi, u kojim se oblicima pojavljuje i zašto nešto uopće nazivamo kolektivnošću? Šta čini kolektiv kolektivom i kakav je njegov odnos prema kolektivnosti – mora li on uopće postojati?

U tom sam se razmišljanju vratila predavanju Miklavža Komelja na izložbi „Političke prakse (post)jugoslavenske umjetnosti“ iz 2009. godine. Parafrazirat ću ga kad govori o poeziji i objašnjava da se snaga partizanskog pokreta nije mjerila brojem ljudi, iako ih je bilo mnogo, nego posvećenošću budućnosti koja nadilazi brojeve, nesvedivosti čovjeka na njegov život. Negdje tu se krije i moj odgovor. Partizanska umjetnost kao referenca može koketirati s različitim vremenima, i upravo u tom prostoru otvaraju se mogućnosti za male geste koje nose veliku političku težinu.

Postalo mi je jasno da moje istraživanje mora početi od toga, tako da se ne bavim nužno ni određenim kustoskim kolektivima ni nasljeđem bivše Jugoslavije, nego pokušavam shvatiti na koje načine i u koje svrhe se takvo partizansko poimanje vremena manifestira danas i kako mi to može pomoći da nađem odgovore na pitanja koja sam spomenula.

Često spominjete meta-jugoslavenski prostor, kako ga naziva sociologinja Svetlana Slapšak ili postjugoslavenski kako ga sad već zovemo svi. Što on za vas predstavlja?

To mi je bilo jasnije prije ulaska u akademiju: (meta)jugoslavenski prostor nije nostalgija ni stil. On je u našim navikama i sitnim gestama solidarnosti, komunikaciji i pogledu na druge. Kod kuće ga često podrazumijevamo. U međuvremenu se oblikovao i akademski prostor za promišljanje (post)jugoslavenskog: „New Yugoslav Studies“.

A kako biste definirali taj prostor?

Mislim da se on prije svega gradi na vrijednostima i jeziku zajedničke kulture, više nego na institucijama. To je i nemogućnost da ono „postjugoslavensko“ u nama ikada do kraja prevedemo, ali i naše stalno sudjelovanje u tom prevođenju.

U istraživanju mi pomaže građa okupljena oko pojma Jugofuturizmi, kao i rad profesorice Dijane Jelača koja je rad Saidiyje Hartman među prvima uvela u disciplinu. Inspirira me i ideja da se spekulativna fabulacija, odnosno metoda koja koristi povijesne izvore, arhive, teoriju i fikciju da preispita i preoblikuje ustaljene povijesne narative, može koristiti i organizacijski.

Kako ste uopće završili u Berlinu, s obzirom na to da u njemu živite već devet godina?

U Berlin sam došla zahvaljujući stipendiji za praksu u njemačkom parlamentu i ostala zahvaljujući stipendiji za studij. Berlin nikada nije bio mjesto u koje sam otišla i ostala zbog njegove tragične, dvolične i isprazne pomodnosti koja se sada zaista manifestira u svoj svojoj ružnoći, u grandioznom stilu. U njemu sam ostala zbog dobrih prijatelja, prirode do koje ne moram dolaziti autom, čistog zraka, besplatnog obrazovanja sa solidnom informacijskom infrastrukturom. Bilo mi je važno ostvariti mogućnost slobodnog kretanja kako bih mogla neometano učestvovati u programima u kojima je pripadnost ne-EU državama eliminirajuća. Važno mi je bilo i da sam bliže informacijama i prilikama, bibliotekama i događajima, sigurno kao i većini nas koji smo došli u taj grad jer si nismo mogli priuštiti druge centre znanja.

Berlin je danas, kao i često u historiji, ponovno mjesto intenzivnih političkih previranja i uspostavljanja stvarnih društvenih trenja. Zbog toga me ni činjenica da je mjesto gdje su sada gušenje sloboda, diskriminacija na klasnoj i rasnoj osnovi, kao i stalna fetišizacija etnonacionalnih identiteta arogantno normalizirani, ne iznenađuje.

Kako je živjeti između Sarajeva i Berlina i je li se vaš odnos prema životu u tranzitu mijenjao kroz godine?

U dvadesetima život na dvije adrese nije bio težak, ali su me pretprošle godine počela boljeti leđa. Berlin mi nikada nije postao centralan za život, više je okvir unutar kojeg ga mogu organizirati kako želim. Za to se plaća određena cijena, koja se najviše osjeti kroz bol.

O životu u Berlinu posljednje dvije godine najviše sam razgovarala s književnicom Lanom Bastašić, koja je iz njega na koncu otišla. Koja su vaša iskustva, primarno u kontekstu odgovora države na propalestinske akcije?

Imala sam sreće. Mnogi nisu, posebno kad učestvuju u javnim propalestinskim akcijama. Koliko sam do sada shvatila, konsenzus u društvu je da ono ne raspoznaje etičku osnovu koja bi morala genocid u Palestini glasno nazvati onime što jeste. Neki konsenzus, izgleda, radije počiva na ideji da je genocid „komplikovan“ i da zbog tih komplikacija svako ima pravo da se sprda sa svakim genocidom kako hoće, instrumentalizirajući ga, koristeći za njega eufemizme, negirajući ga, prešućujući, praveći cinične šale, ili maltretirajući, ugnjetavajući, mlateći, zatvarajući, kažnjavajući, ispitujući, delegitimizirajući i izopćavajući svakoga ko podsjeti na, ili spomene Palestince koji su stradali u genocidu. Tu ne mislim nužno samo na državu.

Osobe koje žive u Njemačkoj, a koje se organiziraju i jasno govore o ovakvom stanju stvari su u opasnosti i boje se s razlogom. Drugi ostaju tihi. Treći, koji sebi to mogu ili moraju priuštiti, odlaze iz grada. Možda ću i ja nekada biti jedna od njih. No, ne radi se ni o mojim ni o osjećajima njemačkog društva: radi se o genocidu u Gazi.

Kako biste opisali „Sve su to vještice“ i kako danas funkcionira taj kolektiv?

Ovisi tko opisuje i kome se opisuje, u tome je čar. „Vještice“ istražuju kako emocije, humor, „male“ svakodnevne infrastrukture i zajedničko pisanje mogu mijenjati to kome posvećujemo pažnju i kako raspoređujemo vrijeme – kroz iskustva jugoslavenske višeslojnosti vremena te feminističko organiziranje u Bosni i njezinim dijasporama. To je i „lažni kolektiv“ jer smo sve mi vještice. Ljudi ga čitaju kako žele. Danas radim kroz Instagram i analogno; kad imamo sredstva zovem i druge glasove.

Jesu li „Vještice“ uopće imale aktivističku ili feminističku namjeru?

Nisu, ali sam 2015. godine bila i među rijetkima na internetu čije šale na našem jeziku nisu bile na račun žena pa je zajednica snažno reagirala. Da sam odmah rekla, ovo vam je autoetnografski projekt ili sad ću vam objasniti feminizam, svima bi nam bilo manje zabavno.

A da li ste surađivali s nekim drugim meme profilima sličnog senzibiliteta?

Šale su prije često nastajale i iz druženja sa starijim drugaricama iz Crvene, prijateljicama iz djetinjstva te na radionicama i konferencijama. Najbolje ipak uvijek nastaju s mamom i tetkom.

Većina suradnji se ipak odvija analogno, u produkciji suvremene umjetnosti i civilnog društva, često paralelno s institucijama. „Vještice“ su tu pseudonim za ljude koji su mi pomagali, primjerice u suorganizaciji predavanja Rastka Močnika i Ive Vukušić u Bosanskom kulturnom centru u okviru edukacijskog programa u Sarajevu koji je vodio Boris Buden.

Sjećate li se prvog memea?

Prva tri su baš bezveze, na četvrtom uz fotografiju Simone de Beauvoir piše „Uda se da promijeni ulogu supruge iznutra“. Meni vam je sve to krindž mada i dalje poletim pa napravim koji.

Nemojte tako prema nama kojima je još smiješan…

Vama i tati moje drugarice iz Kranja.

Jeste li pokušavali eksperimentirati u danas najpopularnijim, kratkim video formatima?

Ma vala i nisam.

O čemu ste pričali na nedavnom predavanju u zagrebačkoj Booksi pod nazivom „Ni fore, ni fazoni: Kada stvari postaju jasne?“ Što je jasno i je li bilo humora u 2025. godini?

Postavila sam pitanje šta danas raditi s humorom. Situacija je postala toliko cinična da cinizam više nije odgovor. Sve to, makar meni, danas često djeluje naivno. Pitala sam mogu li male, neformalizirane geste iznjedriti novo političko značenje. Ovo me sad sjetilo jedne nedavne situacije, možemo malo off topic?

Možemo.

Nedavno sam bila na konferenciji REKOM-a i dosta se govorilo o protestima u Srbiji. Iz publike je netko komentirao da je glavna razlika između protesta 1968. i današnjih ta da su oni bili protiv svakog autoriteta, da su podrazumijevali pobunu protiv profesora, očeva i majki, a danas, ovako je nekako išao citat, mamice trče sa sarmicama za studentima. Jedna od panelistkinja je imala zanimljiv odgovor na ovaj komentar: rekla je da su baš te mamice sa sarmicama na ulici znak emancipacije, jer su to žene koje prije nisu bile na ulicama.

Jesu li te žene sa sarmama i publika „Vještica“?

„Vještice“ često prepoznaju žene koje su prošle slično onome što vide u mimu i znale su da to nije u redu, a možda tada nisu mogle reagovati.

Što želite „Vješticama“ u budućnosti?

One su trenutno bitan dio mog doktorskog istraživanja i važno mi je da mogu da mijenjaju svoj oblik. Mogu ih zamisliti kao medijsku platformu i kao kustoski kolektiv, a bitno je da ostanu neformalne i da se oslanjaju na takve saradnje.

Što nekome tko radi izložbu s nadom u naslovu ovih dana daje nadu?

Nedavno smo na radionici u Ateljeu Jagoda, koju su vodile Nina Gojić i Yalda Pakzad, radile vježbu u kojoj smo trebale napisati što nam daje nadu. Iskreno, nisam znala što napisati. Trenutno mi nadu daje spoznaja nesvođenja stvari na fiksne forme, nego, kako Bakić kaže, čar je svega u avanturi, u traženju. On je uvijek tragao za novom formom, i ja mislim da ta potraga može donijeti i nove načine organiziranja.

Nadu mi daje solidarnost. Naše inicijative moraju biti otvorene i transnacionalne, a postjugoslavenski konteksti ne smiju biti fusnota zapadu. Kroz pronalaženje sličnosti u našim iskustvima možemo jasno artikulirati što ne želimo i graditi stvarne, nove saveze. A što ne želimo? Ne želimo one koji negiraju genocid. Nijedan.

razgovor vodila Vedrana Bibić