U srcu Zagreba, usred ulazne dvorane zagrebačkog Centra kulture Ribnjak, skupina se odraslih u subotu 22. studenog okupila na pozornici kako bi predstavila ružičastu skulpturu u obliku ribe. Nastala je na radionici posvećenoj Madini Hussiny, djevojčici koju nikad ne bismo smjeli zaboraviti, iako njeno ime ne vidimo u javnom prostoru Zagreba. Kako nas podsjeća slikovnica „Djeca s Igrališta Madine Hussiny“ Ene Jurov i Olje Savičević Ivančević, izdana prošle godine: Madina je bila djevojčica koja je zajedno s obitelji krenula iz Afganistana za Hrvatsku, ali nikad nije dospjela na svoje igralište. Uz Centar Ribnjak, ovogodišnju komemoraciju organizirali su Inicijativa za imenovanje Igrališta Madine Hussiny i inicijativa Zagreb grad-utočište.
Iako je subotnje događanje bilo toplo i empatično, bitno je rezimirati i prepoznati značaj tragične povijesti koja stoji iza njega. Šestogodišnja Madina i njezina obitelj su 21. studenog 2017. prešli zelenu granicu i zatražili azil u Hrvatskoj nakon godina provedenih u izbjegličkim kampovima. Granična ih je policija prisilno zadržala, a zatim odbila prihvatiti u zemlju i gurnula natrag prema Srbiji, naputivši ih da slijede željezničku prugu do Šida. Tijekom pushbacka Madina je smrtno stradala pod naletom vlaka te je njezino tijelo nakratko zadržano u Hrvatskoj, a zatim pokopano u Srbiji. Europski sud za ljudska prava 2021. je presudio da su hrvatski policajci nezakonito protjerali obitelj Hussiny, nečovječno postupali s njima i uskratili im slobodu i prava. Nadležne hrvatske institucije nisu provele istragu koja bi urodila plodom te krivci nisu kažnjeni.
Madina nije jedino dijete koje je žrtva pushbacka, no njezina je priča postala simbolična za tretman ugroženih ljudi na ovdašnjim granicama i brutalnost struktura koje vladaju nad malim životima. Priča ove djevojčice tada je odjeknula javnošću, a mnogi se odrasli i danas trude da ne ostane zaboravljena. Osim spomenutog događaja i slikovnice, posljednjih se osam godina oko godišnjice Madinine smrti održavaju i prosvjedne akcije, a spomenuta inicijativa urgira da se upravo dječje igralište na Ribnjaku nazove po njoj. Iako je Madinino ime još 2022. uvršteno u Fond imena iza imenovanje javnih površina Grada Zagreba, proces imenovanja igrališta je u zastoju.
Održavanje ovog bitnog sjećanja tako pada na civilnu i aktivističku scenu, uobičajene čuvare povijesti koja ne odgovara službenim narativima. Centar kulture Ribnjak zato je ovog mjeseca svoje najmlađe posjetitelje upoznao s Madininom pričom na dobi prilagođen, ali i slikovit način – zajedničkom izgradnjom skulpture ribe ondje gdje pripada, u Ribnjaku. Na putu iz Afganistana, Madina je u svojoj ručici često držala svoju najdražu slikovnicu „Shark in the Park“, a inspirirane tom simbolikom, Ena Jurov i arhitektica Ana Dana Beroš kreirale su baznu modularnu skulpturu za daljnji rad s djecom.
Nekoliko su dana radile na adaptiranju osmišljenog koncepta, izrezivanju i obradi materijala te osnovnoj boji, a u subotu 15. studenog održale radionicu na kojoj su djeca Madinina uzrasta – Arne, Barbara, Maj, Maša, Noa, Pavle, Petar, Petra i Zora – ocrtavala „peraje“ od kojih je riba sastavljena. Kako kaže Ana, mali sudionici bili su iznimno angažirani.
– Djeca su bila različitog uzrasta, ali i jako zainteresirana za priču malene Madine. Čak i prije radionice ispitivala su roditelje gdje je njezina obitelj i kako sada žive. Na radionici su razmišljala o djevojčici koja, na neki način, kroz njihov rad s nama nastavlja i dalje sanjati i živjeti s njima. Roditelji su ih također pratili na radionicu te smo s njima razgovarali kako pričati o takvim tragičnim, a važnim temama.
Radionica se sastojala od vježbi crtanja desnom i lijevom rukom te zatvorenih očiju, kao i od zamišljanja novog prijatelja iz parka na Ribnjaku, a sve je to preneseno na modularne komade koji čine veliku ribu.
– Crteži su započeli morskim motivima, ali završili i na cestovnim i arhitektonskim. Slaganjem tih ružičastih „peraja“ stvorio se trodimenzionalni crtež u kojem se prelijevaju spomenuti motivi, imena sudionika i sudionica te prizori poput ljuljačke s dupinovim perajama. Taj čin slaganja bio je najvažniji jer je kroz njega nastala skulptura koja nije objekt, već zajednički stvaralački čin – podijelila je Ana.
Sagledana u prostoru Centra Ribnjak, skulptura Velike ribe – obojena Madininom najdražom bojom – izdaleka izgleda monokromatski upečatljivo, a kako bi se u njoj sagledao dječji rad i duh na kojem je temeljena potrebno je približiti se skulpturi i kretati se oko nje. To je gotovo metafora za angažman potreban za upoznavanje s Madininom pričom jer je srce njezine priče okruženo sustavima zbog kojih je često ne prepoznajemo kao „svoju“ – granicama, predrasudama i brutalnošću ili inercijom nadležnih.
U pristupanju takvim povijestima ključno je da ih osjetimo, stoga je na predstavljanju skulpture naglasak bio upravo na zajedništvu, Madininoj priči i empatiji bez granica. Autorice slikovnice čitale su njezin tekst na hrvatskom, prevoditelji Ebtehaj Navaey i Luiđa Ivančević na perzijskom i engleskom, a prijevod Najwe Jume na arapski čitala je Sandra Wahech. Svako od tih čitanja nosilo je svoju težinu, vidjelo se u ponegdje suznim očima gledatelja i gledateljica, ali i svu toplinu nježnih riječi teksta prilagođenog djeci: „(Pomoglo bi) kad bi se po zvijezdama moglo doći od Kabula do Zagreba… Na svijetu bi bilo manje tuge kad bismo hodali jedni uz druge.“
Uz jezike na kojima se čitala Madinina priča pleli su se uzvici druge djece u vlastitim svjetovima. U hodnicima oko ulazne dvorane Ribnjaka čitala su, pjevala i vježbala sviranje prije odlaska u osnježeni park. Kao i većina okupljenih, zamišljala sam da je među njima i Madina, koja bi danas imala 14 godina da je dobila priliku stvarati i rasti zajedno s vršnjacima. Zato je bitno da je ne zaboravimo, da njena priča ostane s nama i da – kako su organizatorice pozvale u završnom govoru – ribnjačko igralište pod njezinim imenom bude spomenik dječjem duhu koji ne nestaje.
piše Julija Savić