Agrobiznis, ruralno poduzetništvo, seoske inovatorice, žensko liderstvo na selu i ostale slične neoliberalne kovanice dugo odzvanjaju u našem medijskom prostoru i na prigodnim panel-raspravama u organizaciji države. Nametnute su, prije svega, kao ključne riječi i usmjerenje u strateškim dokumentima koji se tiču poljoprivrednih politika i ravnopravnosti žena u ruralnim sredinama. Sve je to, naravno, u službi dokazivanja Europskoj uniji da sustižemo nekakve trendove – koji su suštinski desničarski i regresivni – a da je život žena na selu ljepši i smisleniji nego u prethodnom sistemu. Podsjetimo samo na famozni godišnji izbor „najuzornije hrvatske seoske žene“.
No dok ne dočekamo opsežno istraživanje koje će pokazati njihov stvarni položaj u umirućem kapitalizmu, predočimo statističke podatke koji se iz godine u godinu ponavljaju na različitim mjestima. Žene čine manje od jedne trećine nositeljica OPG-ova, a taj postotak se još i smanjuje zbog starenja poljoprivrednika i neprivlačenja mladih žena u obiteljsku poljoprivredu, navodi se u istraživanju Grass ceilinga. Rodni jaz još je izraženiji u trgovačkim društvima, obrtima i zadrugama. Žene prevladavaju kao nositeljice u kategoriji najmanje ekonomske veličine gospodarstva, ali rijetko su vlasnice zemlje.
Ministarstvo poljoprivrede izradilo je Plan djelovanja za promicanje i uspostavljanje ravnopravnosti spolova od 2023. do 2026. godine. Cjelokupni program, kažu, služi kao temelj za stvaranje pravednijeg radnog okruženja i osnaživanje ekonomskog položaja žena u sektoru poljoprivrede.
Međutim, kreatori politika sav fokus poboljšanja stavljaju na edukaciju, tečajeve i osposobljavanje žena, umjesto na strukturne prepreke. Sasvim u skladu s vrijednostima sustava u kojem živimo, odgovornost za uspjeh se prebacuje na žene same, umjesto da se rješavaju stvarni sustavni problemi: nasljeđivanje zemlje, raspolaganje vlasništvom, loša infrastruktura… Drugim riječima, strateški dokument predviđa individualno „osnaživanje žena vještinama“, dok sve drugo ostaje podjednako trulo. Pa se tako kroz serije zamišljenih edukacija o poduzetništvu planira obučiti žene da vode poslovne knjige, da se snalaze u marketingu i poreznoj politici te da uz sve to rade na zemlji. Kao da i bez toga nisu prinuđene biti u svim ovim ulogama. Nema ništa loše u profesionalnom usavršavanju za žene koje žele, ali problem nastaje kada se to ispostavlja kao glavna linija poljoprivredne politike. Naime, ni najmanje se ne zadire u mušku dominaciju u gospodarstvu i politici.
A gdje je bolje ispitati stanje na terenu, ako ne u povratničkim sredinama, dokazano najizazovnijima za život. Mira Ćuk iz Biovičinog sela kod Kistanja, učiteljica po struci i igrom slučaja poljoprivrednica, za sebe kaže, odmah na početku, da nije „ni poduzetnik ni poduzetnica“, već preduzimljiva žena. Prije desetak godina njeno selo je imalo 250 ljudi, a sada možda 80. Mira je u svojoj okolini jedna od svega tri ili četiri fizički aktivne žene.
– OPG koji vodim je nasljedstvo moje majke, koja je sad skroz nemoćna. Vodim to i preko svojih mogućnosti. S mamom sam 20 godina u vinogradarstvu, govedarstvu, ovčarstvu, kozarstvu, vrtlarstvu, preradi sira, preradi mlijeka i mliječnih proizvoda, a onda i prodavanju svega toga na kućnom pragu. Nas dvije žene s četiri ručice smo to itekako dobro i uspješno obavljale. Ostala sam sama u tome. Imam velike resurse i ogromne površine. Međutim, stočarstvo je kompleksno zanimanje; čovjek je tu na ispitu dosljednosti, ozbiljnosti i odgovornosti. Stoka uzima veliki dio života, potrebni su nevjerojatna snaga, upornost, volja i ljubav da bi se opstalo. Nakon toliko godina psihofizički sam potrošena, nemam više kapaciteta da to obavljam sama. Živim između mamine zdravstvene situacije, OPG-a, između svojih nekih intelektualnih potencijala i želje da budem prisutna u kulturnom i društvenom životu zajednice. I to me baš trga. Uspijem ja to izbalansirati, ali dođe moment kad se čovjek nečeg mora odreći da bi sačuvao sebe – govori Mira.
Na pitanje o položaju žena na selu nekad i sad, objašnjava da je uvijek isti – težak. Ipak, može se u ovom vremenu više uprihoditi, ali u demografski devastiranim sredinama, kakva je Bukovica, problem je manjka ljudi i solidarnih ženskih i muških ruku. Prije su čak i porodice funkcionirale kao omanje zajednice, a danas, kaže Mira, sve je spalo na jednu osobu.
– Žena je bila isturena u svim poslovima, u polju, kod stoke, bila je domaćica, majka i supruga. Sve je to trošilo ženu. Iz perspektive djeteta mislila sam da je to normalno, da to sve žena jedna može. Međutim, sad kad sam ja u ulozi svoje mame, s tim da imam odgovornost samo prema njoj jer nemam familiju, vidim da to puno troši ženu. Ja sam neudana i po prvi put možda u životu osjećam da mi fali ta muška podrška, ma makar kao fizička snaga, makar da mi istovara stočnu hranu. Vjerujte, nekad danima vozim u gepeku stočnu hranu jer mi je nema tko istovariti! Ljudski resurs je ovdje u ozbiljnom deficitu. Kao žena sam sigurno u otežanoj poziciji, a opet mi je lakše nego muškarcu na mom mjestu. Ne bi muškarac stizao ovo što ja stižem. Žena je nezamjenjiv dio svake zajednice. Muškarci nemaju te osobine. Ja bolje kotiram u svom okruženju od masu muškaraca. Samci su se pogubili – ocjenjuje naša sugovornica i dodaje da ovakav život nije priželjkivala, ali da ga je zavoljela.
– Našla sam sebi misiju, ja sam zaista čuvarica ognjišta. Izađem iz štale i popnem se na pozornicu u Kistanjama i vodim kulturne manifestacije i tribine. Uspijevam održati taj intelektualni nivo, ali u štali nema intelektualnog napredovanja. S druge strane, dok neke žene pričaju o dijetama, ja tražim način da dobijem koje kilo. Fizički sam jako aktivna, trčim za ovcama, i to se odrazi na dobroj tjelesnoj figuri. Svoj dan sam maksimalno ispunila i prekratak mi je. Toliko sam u obavezama da ovu pustoš, o kojoj vam pričam, često ne primjećujem. Kod mene je uvijek po gasu, Knin, Kistanje, vozim gore-dolje. Možda je to jedini način da čovjek ovdje ostane psihički stabilan – govori Mira.
Kada je riječ o fondovima EU i mjerama za poljoprivrednike, ona kaže da, iako se dobro razumije u projekte i ispunjava niz uvjeta, ipak ne može odgovoriti na strogo postavljene kriterije. I to je najveći problem, odsustvo sluha za povratničke, nerazvijene sredine i stavljanje u isti koš s nekim naprednijim i mnogoljudnijim općinama na sjeveru Hrvatske.
– Odustala sam od jedne mjere, iako sam dobila novac, jer me uplašila obaveza da pet godina moram držati istu veličinu OPG-a. Nisam to mogla zamisliti, da u ovoj pustoj sredini narednih pet godina moram to sama, bez oslonca, održavati. Ta stroga uvjetovanost me odbila. Ne mogu nikome garantirati da ću pet godina to moći raditi, čak i da budem u istom fizičkom i psihičkom stanju kao sad. I mislim da to puno ljudi odvraća od apliciranja. Žalila sam se raznim ministarstvima, rekla sam: umjesto da stimulirate ljude da ostanu živjeti u ovim sredinama, isključujete ih u samom startu jer ne mogu udovoljiti kriterijima. Koje god pitanje da sam postavila, oni odgovaraju hladno, stavkama ugovora. Čak su i nasljednici dužni vratiti sredstva, ako sve propadne. Čovjek bi tu lako mogao upasti u financijske probleme. Odnos države prema nama je maćehinski. Kao da su povratnici luzeri, nekad imam osjećaj da nas tako doživljavaju – tvrdi Mira.
Njena prijateljica Mirjana Bezbradica iz Kistanja, vlasnica OPG-a Sunce, kaže da kompletan sistem u Hrvatskoj funkcionira nakaradno. Pođite, kaže, u centar Kistanja u nabavku i vidjet ćete da je sve iz uvoza, a kod nas hrane ima u izobilju. I ona kaže da proizvodnja opada, da su ljudi obeshrabreni te da poticaji za poljoprivrednike i poljoprivrednice nisu ispravno kreirani.
– Imam osjećaj da silni novci cure bez konkretnog sadržaja i bez konkretnih rezultata. Mi možemo sami i pojedinačno upirati koliko hoćemo, ali bez udruživanja ništa ne možemo postići. Ili jako malo. A to nije zadovoljavajuće. Ja kažem mojim prijateljima čobanima: hajmo napraviti jednu zadrugu pa da svi zajedno istupamo kod nabavke i prodaje. Jer nas ovako svi ucjenjuju – priča Mirjana koja svesrdno podržava nekadašnju socijalističku kooperaciju.
Ipak, kao najveći problem, pored nedostatka ljudi, ističe imovinsko-pravne odnose, nesređene parcele, objekte i vlasništvo.
– Ostavinske rasprave nisu sprovedene, zemlja nije u vlasništvu, ja moram dokazivati da je zemlja mog tate. Spojili su katastar i zemljišne knjige, vratili su stanje na ono od prije sto godina. A katastar na našem području je pravo stanje vlasništva. Meni sve to djeluje kao otimačina zemlje. Ogorčena sam na sve naše aktere u politici jer se po tom pitanju ništa ne radi – poručuje ona.
U svom stočnom fondu broji 40 ovaca i 14 magaradi. Uzgaja povrće, njeguje stare sorte i sve radi prirodno koristeći stajski gnoj. U posljednje vrijeme draga joj je i permakultura. I u mladosti je učestvovala u poljoprivredi s roditeljima.
– Naši stari su imali sve. Po novom žargonu, rekli bismo – zatvoreni sistem. Bili su samodostatni. Svaštarili su. To je najbolja moguća stvar da bi jedno gospodarstvo bilo održivo i da bi u svakom momentu imali nešto konkretno za prodaju, kao izvor sredstava za život. Nije jednostavno imati 10 hektara oranica i zaorati jednu kulturu, a onda joj padne cijena na berzi i vi ste ispod nule. Ja radim dosta, zato što sam sama. Muž mi pomaže, ali on ima problema sa srcem i nije za teške fizičke poslove. Nama je osnovni problem što nemamo ručica. Htjela bih sve raditi kao što su moji, da imam vinograd, svoje pršute, kokoši, tuke, ovce, janjce… Postižem to nekako, ali na jedvite jade. S vremena na vrijeme platim pomoć kad su veće akcije – objašnjava Mirjana.
Kao povratnica iz Beograda, i ona, poput Mire, stvara kulturni život u Kistanjama. Sve to bi bez žena jako teško funkcioniralo, kaže.
– Mi se znamo zezati da preuzimamo vlast u Kistanjama. Bez ženske inicijative nema ništa. Ništa loše prema muškarcima, ali sad je naprosto takvo vrijeme, čini mi se da žene bolje plivaju u novim tehnologijama, u komunikaciji i edukaciji. Žene hoće da uče. Ja gledam na predavanjima raznim, muškarci dođu, ali oni su u zadnjoj klupi, ne zanima ih šta priča predavač. Imam tri sina i muža, ali ja sam uvijek na strani žena. Moji sinovi su uspješni u svojim poslovima, sve je to super, ali nema ništa bez ženske organizacije. Ono mi se tamo kuva, ono mi se peče, ono mi se pere, ja sve to pratim. Pretežno žene kormilo vode, preuzimaju stvari u svoje ruke – zaključuje Mirjana Bezbradica.
piše Anja Kožul