Nena je prvo dijete rodila u Petrovoj 2022., tijekom obnove bolnice. Bila je gužva pa kada je došla u sedam ujutro, čekala je da se oslobodi krevet, a onda je rađala u sobi s još pet rodilja. Bile su odvojene zavjesama, koje je medicinsko osoblje pomicalo tako da su bile međusobno izložene, ali i drugima jer su u rađaonicu ulazili i izlazili liječnici, sestre, primalje, studenti. Bilo je „kao na kolodvoru“, kaže. Nimalo privatnosti u iznimno privatnom trenutku.

Prišla joj je jedna studentica i dok je govorila da će provjeriti koliko je Nena otvorena, prste joj je već gurala u vaginu, što je bilo jako bolno. Nije pitala za dopuštenje. Nekoliko minuta kasnije došla je druga studentica s grupom studenata i mentorom. Ona je pitala može li je pregledati. Nena nije htjela. Nitko je nije pitao ni želi li da studenti budu prisutni, što rodilje imaju pravo odbiti. Studenti su bili tu i kada su je nakon poroda ostavili da leži nepokrivena s podignutim nogama. Nena pamti studenta koji je tada zurio u njezinu vaginu i nakon što mu je pogledom dala do znanja da joj je to nelagodno.

Svjetska zdravstvena organizacija u svojim smjernicama upozorava da treba izbjegavati da više zdravstvenih radnika ili studenata pregledava istu rodilju te da joj prije vaginalnih pregleda treba objasniti postupak i zatražiti pristanak.

Nena se za porod pripremala, a najviše se informirala o dojenju. Znala je koliko je važno da se dijete odmah nakon rođenja stavi majci na prsa i da mu se dopusti da samo pronađe dojku. To preporučuju i Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF. Kontakt „koža na kožu“ tijekom najmanje prvog sata nakon poroda naziva se „zlatnim satom“ i pomaže regulaciji djetetove tjelesne temperature, stabilizira disanje, srčani ritam i razinu šećera u krvi, potiče povezivanje majke i djeteta te olakšava uspostavljanje dojenja. Zlatni sat je propisan u rodilištima koja nose naziv „Rodilište prijatelj djece“, a to su sva rodilišta u Hrvatskoj.

– Nije mi ni palo na pamet da se to neće dogoditi – kaže Nena.

Umjesto toga, djetetu su odmah prerezali pupkovinu i odnijeli ga na vaganje i mjerenje.

Kad su Neni konačno stavili sina na prsa, primalja mu je silom pritisnula glavu na dojku. Nena ga nije uspjela dojiti taj prvi put.

– Od bolničkog osoblja nisam dobila nikakvu stvarnu pomoć. Svatko je imao neku svoju teoriju o dojenju i to što su radile meni je više štetilo nego koristilo – kaže.

Ivana Zanze iz udruge Roda – Roditelji u akciji potvrđuje da Nenino iskustvo nije iznimka te navodi istraživanje koje su 2020. među majkama u KBC-u Split proveli Ana Vidović Roguljić, Jakov Matas i Irena Zakarija-Grković. Istraživanje je pokazalo da gotovo četvrtina od 355 anketiranih majki nije uopće imala kontakt kože na kožu s bebom, a od onih koje jesu, tek ih je polovica imala puni sat.

– Zlatni sat nikad nije stvarno postao standard u svim rodilištima. Zdravstveni radnici nisu nužno upoznati s time koliko i zašto je važan, ali isto tako nisu upoznate ni mnoge rodilje jer i dalje skoro 70 posto žena ne prolazi pripreme za porod i dojenje. Upravo zato što je kontakt koža na kožu jednostavan, prirodan i besplatan, ne doživljava se kao prava medicinska intervencija i nema svoje zagovaratelje pa lako gubi prednost pred postupcima koji su medikalizirani – objašnjava Ivana Zanze.

U istom tom istraživanju velika većina rodilja (93 posto) namjeravala je isključivo dojiti, no tijekom boravka u rodilištu to je uspjelo tek svakoj petoj. Opisale su da im je podrška bila nedostatna.

– Problem nije u tome što primalje ne žele pomoći, nego u tome što ih je premalo i što nemaju sve jednako znanja i vještina da majci stvarno pomognu kad dojenje ne ide. U svakom rodilištu i u domovima zdravlja treba zaposliti međunarodno certificirane savjetnice za dojenje te povezati rodilište s patronažom i besplatnom podrškom u zajednici, poput Rodinih savjetnica za dojenje. To su mame koje volonterski i besplatno pomažu drugim mamama – pojašnjava Zanze.

Za drugi porod tri godine kasnije Nena je htjela imati više kontrole nad tim što će se događati. Otišla je na razgovor u Specijalnu bolnicu Podobnik, jedino privatno rodilište u Hrvatskoj. No tamo su je više puta pitali želi li carski rez, a nije ga htjela. Rodilište Podobnik rekorder je po učestalosti poroda carskim rezom u Hrvatskoj. Godine 2024. je čak 73,84 posto poroda tamo obavljeno carskim rezom.

Za usporedbu, u zadarskom rodilištu ih je iste godine bilo 21,31 posto, a u KBC-u Split, gdje je veliki broj poroda pa i onih rizičnih trudnoća, 33,53 posto. Sve više poroda završava carskim rezom u Hrvatskoj pa je tako, za usporedbu, 2001. stopa carskih rezova u iznosila 11,9 posto, 2014. godine 19,7, a 2025. čak 29,7 posto, prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. No i to je daleko manje nego u Podobniku.

Tražeći dalje gdje će roditi, Nena je saznala za Babišku hižu u Postojni u Sloveniji. To je praktički apartman za niskorizične rodilje u okviru bolnice u kojem porod vode primalje. Nešto između kućnog poroda i poroda u klasičnoj bolničkoj rađaonici. S primaljom je napravila plan poroda. Pitala ju je želi li prisutnost studenata. Odbila je. Nije htjela ni nepotrebne medicinske intervencije, kao ni da je odvajaju od djeteta. Kada je rano ujutro došla iz Zagreba u trudovima, rađala je birajući atmosferu i položaj koji joj odgovaraju u prisutnosti dviju primalja, mame i supruga.

– Bilo je prekrasno. Bila sam toliko sretna da bih to iskustvo mogla ponoviti još deset puta – kaže Nena.

Dijete su joj odmah stavili na prsa. I od onda se praktički nisu razdvajali. Nena, suprug i dijete su boravili u kući tri dana. Spavali su zajedno, dojila je kad god je beba tražila, a kada joj je trebalo odmora, odmarala se uz bebu. Sveukupno ju je boravak u Babiškoj hiži koštao 4000 eura.

Primaljski odjeli u sklopu bolnica pa i zasebni primaljski centri postoje u mnogim europskim zemljama, od Njemačke i Švicarske do Italije i Španjolske. No ne i u Hrvatskoj.

– Zašto bi žena morala otići u drugu državu i toliko platiti da bi mogla roditi na način koji je za nju i njezino zdravo dijete prirodan? Ne mislim da bi svaka žena trebala roditi kao ja, ali bi trebala imati takvu mogućnost. Mogli bismo imati primaljske kuće povezane s bolnicama, tako da je medicinska pomoć dostupna ako zatreba. To bi bilo puno sigurnije nego ostaviti žene koje ne žele roditi u bolnici da se same snalaze. Žene koje danas žele roditi kod kuće često zapravo žele ono što sam ja imala u Postojni – roditi prirodno, u miru, bez nepotrebnih intervencija i uz primalju koja će im pomoći ako pomoć bude potrebna, ali ih neće požurivati ni intervenirati samo zato što je to uobičajena bolnička procedura – kaže Nena.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije u sklopu Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

piše Barbara Matejčić