Ususret nadolazećem Svjetskom nogometnom prvenstvu, objavljivat ćemo u ovoj rubrici crtice iz historije prvenstva i FIFA-e kao organizacije. Drugi vremeplov nosi naziv „Prljavi igraju prljavo“.
Godina je 1978., u Argentini traje guerra sucia (prljavi rat), vojna hunta se raskalašila, progoni ljevičare, sindikaliste, studente. Zemlja je domaćin Svjetskog nogometnog prvenstva. Diktatura je prvenstvo naumila iskoristiti za propagandu i globalno peglanje imidža. U mjesecima koji su prethodili prvenstvu režim je ušutkao svako neodobravanje vlasti unutar zemlje, ali internacionalne organizacije kritiziraju zemlju domaćina, iako FIFA zbog toga ne mijenja planove.
Sumnje u namještanje utakmica postojale su i prije početka turnira, a drugim reprezentacijama bilo je jasno da će režim učiniti sve kako bi pogurao argentinsku reprezentaciju, kako zbog vrtoglavih troškova domaćinstva turnira, tako i zbog legitimizacije diktature. Izgrađena su tri nova stadiona, tri stara su obnovljena, uspostavljeno je pet press centara, poboljšan sustav javnog prijevoza. Ispražnjen je dio siromašnih naselja u Buenos Airesu, deseci tisuća ljudi deložirani su vlakovima iz grada. Uz jednu od glavnih autocesta izgrađen je golemi betonski zid kako bi se sakrilo pogled na sirotinju. S obzirom na FIFA-in business as usual, Amnesty International shvatio je da poticanje na bojkot prvenstva možda neće uspjeti, pa su umjesto toga pokrenuli kampanju kojom su sportskim novinarima servirali dokaze o okrutnosti režima, uz slogan „Nogomet da, tortura ne“.
U Parizu je pak osnovan Odbor za bojkot Svjetskog prvenstva u Argentini (COBA) koji je uoči prvenstva organizirao prosvjede i javne tribine. COBA je uspostavila bazu od više od 200 lokalnih odbora diljem Francuske. Slične kampanje pokrenule su organizacije u Nizozemskoj, Danskoj, Italiji, Zapadnoj Njemačkoj, Španjolskoj, Švedskoj, SAD-u. Službeni logotip prvenstva prilagođen je – lopta je završila u daljini bodljikave žice koncentracijskog logora. Na plakatima za bojkot pisalo je „Protiv diktature u Argentini, bojkotirajte Svjetsko prvenstvo 1978.“, kao i „Nema nogometa u koncentracijskim logorima“. Hunta je odgovorila angažiranjem američke PR tvrtke Burson-Marsteller, koja je osmislila slogan „Mi Argentinci smo pošteni i humani“.
Niti jedna reprezentacija nije na kraju bojkotirala prvenstvo. Pročulo se da velika nizozemska zvijezda Johan Cruyff neće igrati za reprezentaciju radi bojkota, ali se ispostavilo da Cruyff nije otišao na prvenstvo zato što su on i njegova obitelj bili pod policijskim nadzorom nakon pokušaja otmice u Barceloni. Jedini igrač koji je bojkotirao prvenstvo bio je njemački reprezentativac Paul Breitner. Kako su se prosvjedi nastavili diljem svijeta, tako se nastavio i turnir.
Argentina je prošla kroz „skupinu smrti“ pobijedivši Mađarsku, Francusku i Italiju, uz pomoć povoljnih sudskih odluka. Nakon što su u finalu pobijedili Nizozemsku, vojni generali proglasili su trijumf potpunim. Diktator Jorge Rafael Videla hvalio se „savršenom organizacijom iznimno važnog događaja“, koji je „svijetu pokazao za što je sposobna snaga i vjera argentinske javnosti, ujedinjena u postizanju zajedničkog cilja“.
Prosvjedi diljem svijeta ipak jesu posijali zrno internacionalne solidarnosti, a pojačali su i raspravu o problematičnosti FIFA-e kao organizacije. I jedno i drugo – mukom posijana zrna internacionalne solidarnosti i FIFA kao fino opružena ruka represivnog i trulog globalnog sistema – među nama su i pola stoljeća kasnije.
piše Ivana Perić