U rano se rujansko, subotnje jutro, orijentiram po Peščenici, nekih uru vrimena od izlaska sunca u miloj mi Gornjoj Dubravi. Pošla sam na izlet put Krka, na poučni izlet o Otonu Glihi i Mili Kumbatović, ali ne sama, nego s autobusom punim penzića. Nas je desetak bilo mlađih, i zanimljivo, nitko se nije imao volje ni želje približiti ni javiti jedan drugome, ni razgovarati. Nisu samo genze destruktivne na taj način, i milenijalci su. Prokletstvo! Nitko od mojih prijatelja i prijateljica nije mogao ići, a poslala sam desetak poziva. Da moraju radit. U subotu. Pa dobro. Niste umjetnici, patite. Penzići su bili upareni: stare prijateljice, radne kolegice, susjede, poznanice iz KNAP-a koji je to i organizirao, pokoji bračni par, i pokoja osoba bez para. I ja među njima. Mi mlađi smo kao neke face iz osnovne škole, kad se ono ide na prve te izlete bez da roditelji stražare u kafićima okolo, sjedili u stražnjem dijelu autobusa. Mene je kraj busa dopao jer sam pričekala da se stariji od mene prvi smjeste. A i nije mi se nigdi žurilo. Šta je inače u svijetu danas loša osobina, manjak kompetitivnosti, ambicije i to, ali ode sam stvarno došla na svoje. Sekundu-dvije prije polaska autobusa, iza mene se na pet onih mjesta smjestila neka zadihana gospođa. Bus je pošao i stvarno, to je taj zakon izletničkog autobusa, do Lučkog su prskale folije i plastična ambalaža: pali su prvi sendviči i sokići.

***

Idem naći prijatelje, napisala sam zadnju poruku negdje na Karolini, staroj-staroj cesti. Oko mene Dobra, naprijed Novigrad na Dobri i Kameni most, i pun autobus raštrkan po koritu, negdje malo u brdu, oko nogometaških terena na kojima klinci igraju neku utakmicu, a roditelji se druže za drvenim stolovima. Pa valjda ću s nekim popit kavu do kraja dana, pomislim, iako ne pretjerano zabrinuto. Od malih sam nogu bila u društvu starijih, što bi danas rekli „treće životne dobi“. Bila sam poslušna. Poslali bi me negdi, pa bi mi ostavili kusur. Brzo sam skužila kako stvari stoje. Osim toga, mene su zanimale priče, stalno sam ih htjela slušati, mene je sve zanimalo, a stariji su imali sve prave priče. Ne male prinčeve, trnoružice, ne pepeljuge, ni kraljevne na zrnu graška (kojoj sam se posebno zamjerila, jer da šta, molim te, ako mi ne bude smetalo zrno graška, ako ne budem plačka i osjetljivica, neću se moć udat? Ma biži!). Moj dida i ja bili smo posebna kompa. Ništa nam nije bilo teško napraviti jedno za drugo. Osim toga, u vrijeme strašnih, najstrašnijih nevera, nekako bi uvijek završila kod njega u postelji. I da dodam, ponekad mi se činilo da je baba njega omužila, kakva je to sila od žene bila. Da je plahi dida nekoga smanta? Nemoguće! Na Ravnoj Gori, na odmorištu, netko me kucne rukom po ramenu i kaže mi: Mi ćemo zajedno. I od srca se nasmije. Doznat ću kroz kojih 4-6 minuta, koliko nam je trebalo da se ispovidimo jedna drugoj pod tendom restorana na autocesti, da je Boba, a tako se zove, isto došla naći prijateljicu. I, eto, našla mene!

***

Oton Gliha, poznat po svojim „Gromačama“, toliko je kistom upirao u platno od 1954. do svoje smrti i slikao te suhozide da je na kraju potpuno otišao u apstrakciju. Te njegove gromače u kasnoj fazi izgledaju kao ono kad se spajaju dva uzorka DNA u heliks da se vidi da je nešto u srodstvu s nečim. A on je u tim gromačama i primorskim njivicama vidio glagoljicu, i njemu su te gromače došle kao neko otkrivenje, kao da se sve u jednom trenutku za njega kao slikara posložilo. Sišla muza s nebesa! A šta nije to ludo? Monotematska opsesija, ponekad je se grozim, ponekad mi je u redu, ali većinom je se bojim. A opet, ako ne ustraješ u nečem, kako će te se na kraju nazvati meštrom? Kaže meni jedan meštar, koji ne voli da ga se tako zove, ovako: Meštar je onaj koji je u životu sve jednom falija, ja još imam puta pred sobom. Kad mi to kaže netko tako, iz puka, monotema mi se čini kao laka stvar. Ali nije, jer je Gliha i u svojim gromačama vidio da je krivo krenuo, ali je ustrajao tim putem do sljedeće slike. I grč je zato uvijek prisutan. Navodno je bio druželjubiv, barem dok je boravio na Krku. Ili je za umjetničke pojmove dobro podnosio društvo. Nikad usamljen, i s keceljom i bez nje, nešto bi stvorio, makar put kroz.

***

Do Krka, Boba i ja se znamo nekoliko desetljeća, eto, to je taj međugeneracijski osjećaj. Skupa obilazimo uličice, pričamo o životu i, nekim čudom, najviše o Zagrebu. Kako smo do njega došle i tamo ostale. Bobin je otac tu došao iz Like, i bio je neki dobar lik, radišan. Barem ga se ona tako sjeća. A Boba je svoj radni vijek provela nešto u pošti, a nešto više u Industrogradnji, i otamo je otišla u penziju. Ali kaže da joj je životnu etiku dao sport. U pošti je igrala pikado i s njim išla na neka sportska radnička događanja. Trenirala je i košarku, za glavu niža od mene! Da se slučajno bavila odbojkom, bila bi libero. Zna puno o biljkama, i kad vidi nešto da se negdje zeleni, ona zna ime, ali važnije, prepoznaje ljepotu i jačinu biljke. Joj, Mare, povuče me prema zelenoj deki na pergoli, ovo ti je zimzeleni jasmin… A šta to miriše, kaže mi. Reda ih kao da je bila šegrtica u nekoj cvjećarni ili sama nikla na nekom polju: ovo ti je pustinjska ruža, ovo ti je lantana, ovo ti je pasiflora, ovo ti je slonovo uho, a evo i šafran… Ipak, jedna joj je posebno pri srcu: kampanula. Izbija iz kamena, ako treba, iz obične pukotine u stijeni. Prati nas od rodne kuće slikarice i kiparice Mile Kumbatović pa sve do omišaljskih plaža s kojih pogled puca na silose naftnog terminala. Kampanula, što je više upoznajem, podsjeća i na moju novu prijateljicu Bobu. Ljudi bezglavo hodaju, kaže, ni ne vide prirodu oko sebe, komentira u jednom trenu, iznad kave i ličke jabuke koju vadi iz svoje torbe, pa me na tren trgne da pomislim jesmo li se mi tako našle, jer smo se spustile na zemlju i uhvatile korijenje. Boba u jednom trenu nestane i vrati se s vrećom punom izdanaka i brojem mobitela na papiru. Dvije starije žene koje smo kratko vidjele na dvoru i koje su nas pozdravljale tako što su nam kao sirene govorile da ostanemo na otoku, da di ćemo, ove će joj zime, autobusom za Zagreb, poslati izdanke hibiskusa. Da ga vidiš, kaže mi Boba oduševljeno, dva metra visok!

***

Anegdota je na izletu mnogo, i naša ih voditeljica Lana Bunjevac stručno reda. Ipak, jedna priča, koja nije anegdota, koja je prava priča, ona prava najpravija, tiče se Milina umjetničkog puta. Ona nije imala jednu temu i pogled joj je stalno, sudeći i po slikama i skulpturama, bio razbacan. Počela je kao slikarica, od mrtve prirode i pejzaža do svemirskih krajolika. Pa je išla na skulpturu, industrijsku (ako idete kad na Interliber, tamo je pred Velesajmom u ruzini njezina skulptura „Stup proizvodnje“), i posebno je radila u kamenu i željezu, pa onda u lijevanom staklu. Bavila se i ilustracijom. Uglavnom, dosta poput Bobe, od pikada do lantana… Oko nema di nije gledalo. Anegdota kaže da je kad je Gliha umro, a umro je pet godina prije nje, Mila iz njihova životnog prostora skinula sve njegove slike i povješala svoje. Svašta se u to može upisati, jer dosta tekstova kaže da je živjela i stvarala u njegovoj sjeni. Ali, može se upisati i ovako: Mila je ni iz čega, u svom tematskom šarenilu, znala stvoriti nešto vrijedno. Navukla bi radnu kecelju ko Boba svoju civilnu uniformu i otišla stvarati umjetnost, uspomene. Sasvim svejedno, ali za mene ponekad važnije od svega drugog: put do.

piše Marija Andrijašević