Kod Nadije sam se uputila oko 15 sati, na dan prije vraćanja sata na zimsko vrijeme, kada već nema nikoga na tržnici osim osebujne, modno osviještene gospođe koja nakon zatvaranja riječke place dolazi pokupiti zaostalo voće i povrće. Gospođa se žali da je još maloprije bilo paprika i svega. Ne žali se meni, nego svijetu. Uskoro će i ona odvući svoja kolica s današnjim ulovom s Place, zatim će doći galebovi, pa čistači sa šmrkovima i kada se predvečer budem vraćala u Zagrebačku gdje boravim, sve će već biti spremno za sutra. Dnevnu strku u luci, sa zadnjim zvukom brodske trube, smijenit će večer, mačji prepredena lučka noć, drobljeno staklo pod đonovima u backstageu grada, kamo žene ne zalaze same, ali privukao me zvuk iza rampe –  francuski svirači jazza koji vježbaju na zatvorenim gatovima iza Kapetanije.

Zgrada nekadašnjeg Ivexa (pogona za eksport Istravina) gdje Nadia ima mali atelje, nije daleko, ali uspijevam produžiti put oko mrtvog kanala, još uvijek se volim izgubiti u gradovima. Tako ih čitam. Petnaest dana suhe jeseni u Boravku za pisce Kamov, prilika je da osvojim Rijeku.

Grad uvire u luku oko koje je izrastao, promatrajući s okolnih brda tu industrijsku arenu, crvenu od ruzinave brodske krvi. Luka je izbliza gotovo nesaglediva, a ja sam je željela baš tako vidjeti – iznutra.

Okrznula sam Rijeku u prošlim prolascima dovoljno da je poželim upoznati i razotkriti, a pridonijeli su tome i razni umjetnici, pogotovo pisci, Kamovljevo, Dašino i Bekimovo pleme, uvijek za koplje, a katkad i tri koplja, avangardnije od ostatka Hrvatske.

Bi li hodajući riječki skandal Kamov, da se rodio drugdje, postao kulturna institucija ili bi ga otpirili, zgnječili? Svi ti naši gradovi koji su se pretvorili u ćudoredne palanke ogrezle u najgnusnijem licemjerju dvostrukih konotacija, toleriraju huliganizam, ali plaši ih bunt i nazvali bi nešto po pankeru Kamovu samo u ljutom neznanju. Virus dvostrukih konotacija zahvatio je i Rijeku, a ipak preslab je za Kamova, obična prehlada. Kad taj virus bude krepavao, zajedno s onima koji ga toleriraju, a s njim blijedjelo i crnilo navijača nasilnika, ovdje će krepat brže i lakše nego u drugim sredinama, mislim. Iako su Riječani koje poznajem razočarani nekim novim stvarima u gradu, rekla bih da imaju malo manje razloga za sram od drugih. I više slobode: anarhizam je ovdje ipak brend.

Nakon što je ono korona pojela EPK u punom zamahu, ostala je nada, možda više za druge nego za Riječane. Prilično opipljiva, za hrvatske prilike raskošna nada, kada su kultura i umjetnost dale novi život napuštenim tvorničkim postrojenjima i halama. Knjižnica izgleda kao svemirski brod, a i sve ostalo: muzeji, dječja kuća, nove pozornice…, daje znak kamo sa svim tim prazninama koje su ostale nakon rata i tranzicije, čime ih ispuniti. Ima smisla. Danas kad znamo da su u Hrvatskoj kazališta gotovo dvostruko posjećenija nego nogometni stadioni, ne bi li bilo vrijeme da nam nezainteresirani za kulturu, osim onu mrtvu, državotvornu, konačno sjaše s kičme i puste nas da radimo svoj posao uz neke normalne uvjete.

Približavam se, konačno, kompleksu Ivexa, a upravo je sudbina ove zgrade dugo bila nesigurna zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa između Lučke uprave i Grada Rijeke, pa su umjetnici koji već godinama djeluju u njoj okupljeni u inicijativi koja se bori za očuvanje ovog prostora kulture. Otkako je Grad izgubio spor, sudbina je izvjesnija: ljudi koji tu rade svakodnevno čekaju kad će im netko javiti da sele na ulicu. Priča se o novoj marini i prenamjeni Ivexa u tu svrhu. Jesam li stigla u Rijeku u zadnji tren? Hoće li grad koji je više od ostalih na obali uspio ostati svoj, biti pregažen turističkim hordama i degradiran u destinaciju, brzo ćemo vidjeti. Ne želim mu sudbinu Splita i Dubrovnika. Zapravo, nadala sam se da će gradovi uz more dobiti priliku učiti od Rijeke. Propast industrije, pogotovo brodogradnje, učinila je ovdje svoje, ali svi gradovi koji se prodaju za taj brzi novac izgube baš sve osim novca i turizma, postanu nepodnošljivi za život.

O tome pričam i s Nadijom, dok mi u ateljeu pokazuje video snimke iz brodogradilišta Treći maj. Folklor luke, svemir za koji se još ne zna je li u nestajanju ili u nekoj vrsti preobrazbe. Gledamo snimke radnika Trećeg maja koji nisu znali hoće li sutradan na posao ili na biro za zapošljavanje. Muška lica gledaju u kameru, jedna minuta u koju stane život ispričan očima i licima: ona minuta poslije deset, dvadeset, trideset godina, nakon svih sati teškog rada i veličanstvenih porinuća, postaneš višak.

To me zanima, kažem Nadiji: porinuće. Ona mi pokazuje snimku onog trenutka kad nakon godina gradnje veliki brod klizne u more, baš kao čovjek u svijet. Oko broda njegovi sretni i ponosni oci, ni jedan radnik ne propušta porinuće.

Otiđi tamo, predlaže mi, ali službeno, jer civili nemaju pristup. Sutradan zovem Gradsku knjižnicu, molim da zatraže dozvolu za mene. I bi riješeno po kratkom postupku. U brodogradilištu, navikli su da im povremeno svraćaju umjetnici. Moj vodič, za potrebe priče nazovimo ga Vergilije, daje mi preveliku plavu kacigu, za razliku od radničkih žutih. Zapisujem se kod portirke i krećemo u obilazak škvera. Vergilije je u otkaznom roku, nakon jedanaest godina odlazi na drugi posao. Nadali su se da će se s novim vlasnicima stvari promijeniti nabolje, ali nisu, umjesto toga stigli su novi otkazi. Početkom devedesetih bilo ih je četrnaest tisuća, sada tek tisuću graditelja brodova.

Brodogradilište neću detaljno opisivati, ono ne stane u gabarite ovog teksta. Ali zamislite nasukanog kita tako velikog da u njegovu utrobu stane ogroman kompleks zgrada i gatova, navozi, skele, smokve koje su izđikale iz zidova, golemi i najsitniji komadi metala, varnice iznad morske vode; i naravno radnici, internacionalna ekipa, od kojih je barem tridesetak na skeli i grade ogroman, jedva saglediv brod. To je polarni kruzer, objašnjava mi Vergilije. Još nije ni blizu gotov, a već odavno su sva polarna putovanja rasprodana. Već su jedan takav izradili i plovi, vozi putnike polarnim rutama. Nakon što ih izgrade, svečano odlaze u more, tek tada slijedi konačna dorada i opremanje, a i to potraje koju godinu.

Razmišljam o društvu u kojem bi svaki od ovih radnika dočekao mirovinu u 3. maju i onda dobio putovanje kruzerom koji je izgradio. Svijet u kojem je to nemoguće ne može biti dobar svijet. Realno, ovi ljudi nikad ne znaju koji je brod onaj zadnji koji će izgraditi i porinuti u more. Svako porinuće može biti posljednje, svaki početak kraj. S tom mišlju svakodnevno dolaze na posao.

To je ono što ih povezuje s umjetnicima u Ivexu. Možda su im i zato umjetnici skloni.

Vergilije će sljedeću godinu dočekati u drugom škveru, brodogradilištu Viktor Lenac. Na izlazu se pozdravljamo, daje mi monografiju Trećeg maja iz 80-ih, pomalo ponosan.

Zadnji dan odlazim na Molo longo da se pozdravim s lukom, to je jedino mjesto u Rijeci odakle se luka vidi s mora, 10 000 koraka do vrha i natrag.

Željko iz Ex Librisa kaže da je kod svjetionika na vrhu mola zrak kao na otoku, ali zapravo ovdje nije kao negdje drugdje ili kao nešto drugo. Zrak je pun soli i drugih vonjeva, lučkih, koji ne moraju biti ugodni, a da ih svejedno voliš. Lijepa bez šminke, takva je luka, a takva je i Rijeka, bar meni. Zaslužila je biti grad bez dvostrukih konotacija, bez fige u džepu. Je li za koplje hrabrija od drugih, je li grad nade ili tek lažne nade, to ćemo, vjerujem, uskoro saznati.

piše Olja Savičević Ivančević