„Miris neba je opor i gorak / sličan nekom ljekovitom čaju / udahneš svjetlo / napraviš korak / i čuješ kako vječnosti traju“, napisao je prije više od tri desetljeća u prvoj zbirci pjesama „Kako miriše nebo“ pjesnik i glumac Vojin Perić. Perić je rođen 1959. u Sarajevu. U jedanaestoj godini života je oslijepio i završio osnovno obrazovanje u Zavodu za slijepu djecu. Školovanje je kao srednjoškolac nastavio u Zagrebu, gdje je prvo radio kao telefonist. U doticaj s kazalištem došao je 1980-ih, a danas iza njega stoje brojni hvalevrijedni kazališni projekti, od pokretanja prvog međunarodnog festivala kazališta slijepih i slabovidnih „B I T (Blind in Theatre) – slijepi u kazalištu“, do redovnog programa Kazališta slijepih i slabovidnih „Novi život“, čiji je dugogodišnji ravnatelj. Kazalište „Novi život“ i u ovoj sezoni na programu ima raznolike i pažljivo pripremane predstave, a s Perićem se nalazimo u uredu kazališne zgrade, da razgovaramo o životu i svijetu kao pozornici.

Prevrtimo prvo film na vaše odrastanje u Sarajevu – što je još ostalo živo od tih slika iz djetinjstva?

Rođen sam u prilično siromašnoj obitelji. Samo je tata radio, bili smo podstanari, tata, brat, mama i ja. Jedna obitelj koja nikad nije bila gladna, ali nikad nije ni imala sve što bi djeca htjela imati. Bez obzira na to što su nam želje bile skromne, jer nismo ni znali čega sve ima. Kad sam izgubio vid u jedanaestoj godini života, dogodilo se rušenje svijeta, ne samo meni, nego i mojoj obitelji. Bilo je vrlo bolno njima, a meni još bolnije, zato što sam osjetio da se obitelj nesvjesno distancirala od mene. Imaš neki svoj kut i tamo sjediš. Pretvorio sam se u jedno veliko svejedno. Dolaze rodbina, prijatelji, usput te malo pomilke po glavi i udalje se žaleći uglavnom što će biti od mene, pitajući se hoću li sjediti u nekom sobičku ili ćošku i brojati dane. A onda je došla informacija da postoji škola u Sarajevu koja prima takve poput mene. Krenuo sam u tu školu i zapravo tada ponovno počeo živjeti.

O kakvoj se školi radilo?

Bio je to internat, dosta strog, ali tamo sam naučio i proživio sve ono što dijete i mlad čovjek treba proživjeti. Od prvih kontakata, prve ljubavi, prvih zanimljivih susreta. Prvih koncepata, neću reći umjetničkih, ali ipak nekog vlastitog izričaja. To je situacija u kojoj dobivate socijalni imunitet, usvojili ste neke vještine. Imali smo u školi domaćinstvo, došli u doticaj s pripremom hrane i kuhanjem, naučili kako porubiti odjeću, zašiti gumb. Učili su nas da radimo sve što nam može kasnije trebati u životu, sve da lakše postanemo samostalni.

Daljnje ste školovanje nastavili u Zagrebu?

Kad je došao izbor gdje da se ide dalje za srednjoškolsko obrazovanje, slijepe osobe su imale dva izbora, ili Beograd za masažera ili Zagreb za telefonistu. Odabrao sam Zagreb zato što me zanimao kao grad s ljudima koje sam obožavao. Od Arsena Dedića preko Olivera Mlakara do Rade Šerbedžije. Ti su ljudi u moj život unijeli neku svoju imaginaciju i počeli otvarati moju. Znao sam da u Zagrebu postoji i kazalište slijepih, privuklo me sve to kao neki magnet. Došao sam tu, završio srednju školu, i Zagreb me počeo oblikovati u nešto suvislo. Tu sam razvio senzibilitet, stekao sebe kao čovjeka. Zato kažem da sam Sarajlija po rođenju, a Zagrepčanin po življenju. Nakon srednje škole sam upisao Filozofski fakultet, komparativnu književnost i povijest, ali sam morao početi raditi jer mi roditelji nisu mogli pružati financijsku potporu koja mi je bila bitna.

Od studija ste na kraju odustali, ali kako vam je bilo studirati dok je trajalo?

Mi danas imamo Zakon o digitalnoj pristupačnosti i da danas studiram, vjerojatno bih bio najsretniji čovjek na svijetu. Postoje skeneri pomoću kojih možete skenirati knjigu i za sat vremena je čitati. Meni su obično čitali kolege ili nitko, o tome sam ovisio. Danas slijepi ljudi uspijevaju završavati fakultete, puno lakše studiraju i drago mi je da je tako. Od studiranja povijesti sam odustao rano jer sam shvatio da je povijest previše u sukobu sama sa sobom, ali na književnosti sam se zadržao duže, skoro do kraja. Taj studij me oblikovao, i dalje pišem i čitam svaki dan. Književnost mi je dala i puno elokvencije. Ne znam ni sam koliko knjiga godišnje pročitam, ali sigurno mnogo. Na brajici čitam one koje su mi važnije, uglavnom publicistiku, a u audio-formatima slušam one koje su mi malo manje važne, uglavnom beletristiku.

Gdje ste u Zagrebu prvo radili i kakvo vam je bilo to radno iskustvo?

Radio sam kao telefonist prvo u Okružnom privrednom sudu, a nakon toga u Zavodu za zapošljavanje. Bilo mi je lijepo raditi zato što su me ljudi dobro primili. Nisam nikad imao problema zato što sam možda i previše komunikativan i pokušavam svojom komunikacijom animirati ljude. Umanjiti njihov prvi dojam i potrebu da se nekoga, neću reći sažalijeva, ali da mu se bojažljivo pristupa zbog sljepoće. To sam uvijek pokušao ne eliminirati, nego ublažiti. Eliminirati to ne možeš ni kod bližnjih, a kamoli kod nekog koga tek upoznaješ.

I na sudu i u zavodu sam se osjećao izvanredno, nediskriminirano. Posao sam pretvorio u nešto vrlo zanimljivo, a i vrlo korisno za firmu. Međutim, to su bile male plaće i nisam uspio doći do stana, iako su se tada stanovi dijelili. Moje firme nisu davale niti jedan stan. Teško je i danas otkupiti stan ako radiš na loše plaćenom radnom mjestu, a pogotovo je teško za osobe s invaliditetom. Nakon tih poslova sam dobio prvi posao u kazalištu i kazalište je do danas ostalo moj život.

Što vas je privuklo kazalištu tada, što vas kazalištu vuče i danas?

Kazalište je moja druga obitelj, obogaćivanje kompletnog mene. Tu sam zaista ostvario više nego što sam očekivao od sebe, oplemenilo me. Kazalište je suptilna umjetnost, život prenesen na neku scenu. Shvaćajući tako kazalište, nisam išao kroz predstave, nego kroz događaje. Bez obzira na to što se predstave ponavljaju, ja ih nikad zapravo ne glumim, nego ih živim. Ponekad, kad bi redatelj na probama znao reći „ajmo danas s 30 posto“, ja nisam znao kako da to napravim, uvijek sam se davao sto posto, uvijek.

Kad sam počeo voditi kazalište 2002. godine falila nam je osnovna infrastruktura, pa smo nabavili sve: svjetla, zvuk, dva kombija. Puno toga smo postigli svih ovih godina, ali ja ću se uskoro povući. Kad si starija generacija, često nosiš tu malu konzervativnost sa sobom. To je razumljivo, ali ja to ne želim prostirati kao crveni tepih onima koji tek dolaze. Volio bih da mlađa generacija unese svoje ideje u kazalište, da se nametnu svojim radom, upornošću, kvalitetom, razbijanjem predrasuda.

Vraćajući se još malo na starije generacije – kazalište „Novi život“ je najstarije kazalište slijepih u svijetu, pokrenuto je 1948. u Jugoslaviji. Možete li nam reći malo više o toj povijesti kazališta?

Da, kazalište je pokrenuto zahvaljujući toj generaciji koja je napravila veliku stvar. Oni su prvo organizirali umjetničko društvo gdje su imali i kazalište, tj. dramsku sekciju koja je kasnije prerasla u kazalište. U početku je kazalište slijepih bilo dosta statično, ali i to se kroz godine promijenilo. Godine 1956. građen je Dom za slijepe, to je ova zgrada u kojoj razgovaramo. U njoj je napravljena dvorana sa dvjesto i nešto mjesta u kojoj mi i danas igramo predstave. To je sada Scenoteka s kojom dobro surađujemo i imaju za nas poseban tretman.

Jednom bi možda to trebalo zaživjeti kao naša matična scena, ali za takvo nešto treba puno novca, veći kapacitet glumaca, širi repertoar i tako dalje. To je teško ostvariti ako politika i društvo ne shvaćaju da osobe s invaliditetom i njihove udruge pripadaju svim ministarstvima, a ne samo socijali. To je konačno shvatilo Ministarstvo kulture i medija, koje solidno financira naše kazalište, i Grad Zagreb, koji ga također vrlo solidno financira. Ali i dalje funkcioniramo kao udruga, institucionalno smo nezbrinuti i van sustava, pa je teško održati kontinuitet programa. Volio bih i da nas mediji drugačije tretiraju, da su zainteresirani za naše predstave i konferencije.

Kako se publika odnosi prema vašim predstavama, kakve su reakcije?

Naše predstave su još uvijek doživljene u okvirima predrasuda. Ljudi dolaze kad je besplatno, neće platiti da gledaju tamo neke slijepe glumce za koje se mnogi još uvijek boje da će pasti sa scene. Velike brige su nam oko toga što imamo malo posjetitelja, što još postoji zazor prema slijepim glumcima. Ali nije to ništa novo. Ray Charles je još uvijek slijepi glazbenik, Homer je slijepi pjesnik. Dakle, uvijek taj slijepi ima taj primarni atribut kojim ga se karakterizira, umjesto da je sekundarni. Ray Charles je, zaboga, prije svega glazbenik. A Homer, ako je zaista sve to on napisao i ako nije mit, Homer je nenatpjevan.

To su stvari koje volim potencirati i kad su u pitanju naši glumci. Prije 20 godina regulirao sam svoj status u Društvu dramskih umjetnika Hrvatske. Profesionalno se bavim time, snimio sam jedan igrani film, sudjelovao sam čak i u nekim hrvatskim sapunicama. Ali vrlo je teško dobiti ulogu i obično igraš slijepu osobu. A mi u našem kazalištu igramo i videće ljude. Čovjek se navikne na pokrete i na gestikulaciju, a radili smo i školu scenskog pokreta s profesorima s Akademije dramskih umjetnosti.

Vaše je kazalište pionirsko i zato što ste pokrenuli jedinstven međunarodni festival, a svojim ste radom i inozemnim gostovanjima potaknuli na djelovanje mnoge druge kazališne družine u Europi. Gdje ste sve bili, tko vam je sve dolazio u Zagreb? I kako vidite značaj kazališta na toj razini djelovanja?

Obišli smo Europu totalno. Od Portugala do Poljske, da sad ne nabrajam sve zemlje, napravit ću tu dijagonalu. A ugostili smo Finsku, Dansku, Švedsku, Španjolsku, i tako dalje. Mislim da smo jako pomakli stvari i u susjednim nam zemljama. Naš je festival isprovocirao grupe u Crnoj Gori, u Srbiji, Sloveniji. Bili smo inspiracija ljudima. Evo sad ćemo ići na jedan festival u Suboticu u rujnu. Ljudi iz Subotice sve organiziraju i skupit će se tamo s nama glumci iz Srbije, Slovenije. Kazalište stalno raste i na toj razini.

Vaša prva i zasad jedina objavljena zbirka poezije zove se „Kako miriše nebo“. Objavljena je 1990. i danas je nažalost teško doći do nje. Tražila sam je uoči ovog intervjua – u knjižnicama Grada Zagreba dostupan je samo jedan primjerak. Išla sam ga posuditi i ispalo je da je zagubljen, pa sam na kraju zbirku nabavila od jednog čovjeka preko Njuškala. Vaše rane pjesme pune su tjelesnosti i erotičnosti, razrađujete u njima intenzivne, uglavnom ljubavne tuge. Što danas mislite o tim prvim objavljenim pjesmama?

Pa ovako, ima među mojim ranijim pjesmama jedna koja se zove „Kako sam postao drvo“. To je dosta velika pjesma, možda na sedam stranica, gdje opisujem kako sam kao dječarac sjedio na nekoj klupi, svirao neku gitaru, prilazila mi neka cura. Čujem da je cura po štiklicama i parfemu i kosi kojom me dodiruje kad mi se približi. Ona pokušava odgonetnuti zagonetku – zašto je ne pogledam. Na kraju me to i pita, stavili smo to i u predstavu koja se zove „Kako je Tabu tražio slobodu“. Kad joj kažem da je ne mogu vidjeti, ona se okrene i ne kaže mi ništa, nego bježi. Ona ne odlazi, ona bježi. I u tom trenutku je gitara drvo, klupa je drvo, ja sam drvo. To je to opredmećenje, to je jedna od krajnjih predrasuda. Tome su išle moje misli i emocije koje još nisu bile sazrele u toj prvoj zbirci. Tome da priznaš sebi da si bio drvo.

Većina mojih pjesama je ljubavna, potpuno sam iskreno govorio kako je to kad prilaziš nekome, pa kad te netko odbije. Kako je kad te netko ne odbije, kad prevaziđe sve s čime mu dolaziš, a dolaziš mu sa sljepoćom koja nije jednostavna za živjeti, niti za mene, niti za nekog tko živi sa mnom. Ali kad se srodiš s nekim, to se poništi i život krene logično. Ajmo sad da ja pitam: što mislite, Ivana, što vidi slijepa osoba?

Potpuno slijepa?

Potpuno slijepa.

Hm. Sve i ništa?

Na dobrom ste putu. Ne vidi ništa. Evo pokušajte vi gledati svojim laktom. To vam dođe na isto. Ne ide. Ljudi često misle da vidimo bijelo, crno, mrak. Ali zapravo je ništa, a ništa je čovjeku koji vidi teško zamisliti.

Govoreći o objašnjivom i zamislivom, u vašoj je poeziji primjetno zaigrano baratanje riječima, izmišljanje riječi: vaše su noći najnoćnije, obedrili ste i ojabučili štošta.

Često mi kažu „ti izmišljaš te neke riječi“. Ja to volim. Ako je slikaru dozvoljeno da miješa boje kako hoće, mogu i ja miješati riječi kako hoću. To ne vodi nužno u pretjeranu hermetičnost, ali sigurno ponekad pretjeram, iako hiperboličko gledanje na stvari nije uvijek loše. Kad pišem o ljubavi, pišem o muško-ženskom principu, to mi je baza. Nemam ništa protiv bilo kojih drugih principa, ali meni je taj blizak i tako živim, ne umanjujući ničije druge sklonosti. U tome se toliko zanesem da mi ponestane riječi. Čini mi se izuzetno važan taj dolazak u nešto blisko, u nešto pod dodirom, nešto što zaslužuje više od toga da mu stalno isto prilaziš. Pa onda moraš naći neku riječ koja će taj dolazak usavršiti, promijeniti, odrugčijati.

Slično je i s nekim drugim svakodnevnim pojavama. Primjerice, zalazak sunca, to je senzacija. Ljudima koji vide to je često obična stvar koja se ponavlja svaki dan. Ali ja se i sad sjećam zalazaka sunca s Igmana, to su fenomenalni zalasci. Ostale su mi te prve slike iz Sarajeva, jer je jedini grad koji sam vidio. Kad danas na moru moja kćer i supruga fotografiraju zalaske sunca, vjerujem da je to nešto fenomenalno. Ali ja moram pronaći neke svoje riječi u svemu tome. Imam „Be My Eyes“, softver koji mi opisuje slike, koristio sam ga i kad smo bili u Louvreu, ali nije to to. Čujem opisano, nečije tuđe mišljenje o osmijehu Mona Lise. Nije se zabolo u moju imaginaciju, u moje iskustvo. Tko zna gdje bi mene odvukla moja fantazija o tome što vidim. Svatko od nas ima dubinu u koju drugi teško mogu zaviriti. Da nisam slijep, možda bih postao netko tko površno prelazi preko nekih stvari, možda ne bih uopće pisao. Možda bih poginuo u Sarajevu u suludom ratu. Teško je reći, nemoguće znati. U takvim se nekim mislima stvara moja nova poezija.

Nedavno ste bili gost Kazališta u Močvari. Tada ste spomenuli novi poetski rukopis, oko 1700 napisanih i neobjavljenih pjesama. Planirate li to skoro objaviti?

Godinama sam samo pisao i pisao, svašta sam tu trpao, ima sigurno i smeća. Volio bih naći nekoga tko bi mi pomogao da to malo uredimo, nekoga koga ne poznajem i tko mene ne poznaje. To bi bilo najobjektivnije i za rukopis najbolje. Ne žuri mi se nikad s objavljivanjem, ali volio bih da ta zbirka ugleda ako ne svjetlo dana, a onda barem noćne zvijezde. Pišem sad i jedan znanstveno-fantastični roman, na četvrtom sam poglavlju. Čitao sam svašta i iz tog žanra, od „Dine“ do „Pjesme leda i vatre“. Nisam jedino „Harry Pottera“, to me nikad nije zalijepilo, ali ovo drugo je.

Uvijek intervju završavamo pitanjem o nadi. Kad vam je najgore i kad su teška životna potonuća, što vam budu sidro i kompas u tim trenucima?

Potonuća su mi rijetka, jedino kad se nešto loše dogodi mojim najbližima ili kad sam jako bolestan. Nikad nisam imao potonuća bez razloga. Mislim da smo kao ljudi s ovim brzim tempom života zaboravili dopustiti da nam nekad bude dosadno. Čovjeku treba ponekad biti dosadno, jer je to trenutak kad iznalaziš nove mogućnosti da se angažiraš, da se osjetiš. To je trenutak susreta s dušom. Jako vjerujem u dušu, iako je nisam još osvijestio do kraja. Duša traži da nekad bude mirna, prisutna. Tako mi je i nada nešto što je uvijek prisutno, nešto što se aktivno stvara. Neću reći ono patetično – nada umire posljednja. Ona kod mene nikad ni nije bila pred smrt.

razgovor vodila Ivana Perić