Ususret nadolazećem Svjetskom nogometnom prvenstvu, objavljivat ćemo u ovoj rubrici crtice iz historije prvenstva i FIFA-e kao organizacije. Četvrti vremeplov zovemo “Afrički bojkot i bronca”.
Prvi Afrički kup nacija, danas glavno nogometno natjecanje afričkih reprezentacija, održan je 1957. godine. Tog su desetljeća afrički i azijski delegati postali prisutni i aktivniji unutar FIFA-inih glasačkih tijela, pa je među europskim delegatima nastala panika da bi se europska glasačka moć mogla razvodniti, što je potaknulo na razvoj novih oblika koordinacije među europskim nogometnim tijelima. Gustav Weiderkehr, koji je bio predsjednik UEFA-e između 1962. i 1972., širenje članstva FIFA-e opisivao je kao opasno.
Šezdesetih je Afrički kup nacija rastao pa je prije Svjetskog nogometnog prvenstva u Engleskoj 1966. godine petnaest članica Afričke nogometne konfederacije (CAF) ušlo u kvalifikacijski proces. Svih je petnaest afričkih reprezentacija na kraju bojkotiralo kvalifikacijske utakmice za prvenstvo, prosvjedujući tako zbog nedostatka izravnog mjesta na SP-u za čitav afrički kontinent.
Predvođeni Oheneom Djanom iz Gane i Etiopljaninom Tessemom Yidnekatchewom, reprezentacije su se odbile natjecati jer su Afrika, Azija i Oceanija bile prisiljene dijeliti jedno mjesto na prvenstvu, dok ih je Europa imala deset. Da stvar bude gora, FIFA je na čelu sa Stanleyjem Rousom ponovno bila primila Južnu Afriku u članstvo 1963. godine i dopustila im sudjelovanje u kvalifikacijama za Oceaniju, budući da su zbog režima apartheida ostali zabranjeni u afričkoj federaciji CAF. Rous je podržavao apartheid i redovito tražio načine da se Južna Afrika natječe na međunarodnoj sceni, uključujući i predlaganje osnivanja Južnoafričke konfederacije, zbog čega su članice CAF-a prijetile da će u potpunosti napustiti FIFA-u. Međutim, pod pritiskom članica CAF-a na FIFA-u, Južnoafrička Republika ponovno je isključena iz članstva FIFA-e 1964. godine.
Bojkot prvenstva 1966. bio je uspješan i doveo je do zajamčenih mjesta za afrički kontinent na prvenstvu u Meksiku 1970. godine. Međutim, iako su afričke reprezentacije bojkotirale prvenstvo u Engleskoj, to ne znači da nogometaša iz tih dijelova svijeta nije bilo na terenu. Kako je pisao urugvajski pisac Eduardo Galeano u “Nogometu na suncu i u sjeni” – crne afričke reprezentacije napuštale su svjetska prvenstva, ali afrička djeca i unuci nastavili su sjati u reprezentacijama Nizozemske, Portugala, Francuske, Brazila i drugih.
Na prvenstvu 1966. godine posebno se istaknula reprezentacija Portugala, u kojoj su četiri reprezentativca bila iz Mozambika (Hilário, Vicente Lucas, Eusébio i Coluna). Ako se toj četvorici pridodaju Miguel Arcanjo i Ferreira Pinto (obojica iz Angole) koji su sudjelovali u kvalifikacijama za prvenstvo, udio afričkih igrača u tadašnjoj portugalskoj reprezentaciji još je veći. I Mozambik i Angola neovisnost su stekli 1975. godine, a kao portugalske kolonije 1960-ih te zemlje nije priznavao ni CAF ni FIFA. Raznolika i dobro upućena mreža skauta ondje je pratila igrače koji su se nadali nogometnoj karijeri i dogovarala transfere u vodeće klubove u Portugalu.
I tako je 1966. godine portugalska reprezentacija završila na najboljem ikad trećem mjestu na svjetskom prvenstvu. Na turniru, koji je bojkotirala čitava Afrika, broncu je osigurala reprezentacija predvođena kapetanom Colunom i najboljim strijelcem prvenstva Eusébiom – obojicom Afrikancima.
piše Ivana Perić