Ankica Čakardić: Rodna ravnopravnost vraćena je korak unatrag

Mislim da bi “nevolje s rodom” danas trebale biti razriješene, u smislu da su pravno-politički, da ne kažem civilizacijski ukinute. Međutim, rodni studiji su u ovom trenutku nužni s obzirom na sve jače udare s desna, uključujući i konzervativne radikalnofeminističke sentimente

Fidel se lijeno proteže i s grebalice skače na impozantnu biblioteku, pazeći da šapama ne sruši male biste Karla Marxa i Rose Luxemburg. Mačak, imenu unatoč, možda ne mari za teoriju, ali poštuje životne izbore svoje cimerice Ankice. Razgovor kreće, upadamo jedna drugoj u riječ, sunce bliješti iznad zagrebačkih Raketa.

Ankica Čakardić je izvanredna profesorica i predstojnica Katedre za socijalnu filozofiju na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Objavila je knjige “Ustajte prezrene na svijetu. Tri eseja o Rosi Luxemburg”, “Sablasti tranzicije – socijalna historija kapitalizma” i “Pobunjeni um – eseji iz radikalne socijalne filozofije”. Članica je međunarodnog uredništva izdanja “The Collective Works of Rosa Luxemburg” pri izdavačkoj kući Verso, feminističkog kolektiva fAKTIV, a odnedavno i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.

U prosjeku jednom godišnje na društvenim mrežama izroni fotografija studentice Ankice sa zelenim dredovima kako žonglira. Recite nam nešto o svojim studentskim danima.

Stižem iz Rijeke u Zagreb na studij friško nakon rata, u kasno ljeto 1996. godine. Paradoksalno, u svom tom poslijeratnom devastiranom društvu, živim neke najljepše i najsretnije godine svoga života. To su dani ispunjeni punkom, festivalima, DIY (“uradi sam”) kulturom, fanzinima, putovanjima, protestima po Europi, dani zagrebačkih skvotova, anarhističkih i anarho-feminističkih akcija, uličnih umjetnosti. Proputovala sam čitavu našu obalu žonglirajući, a sa svojim žonglersko-bubnjarskim kolektivom “Nova Loža Lude Mame” sudjelovala na otvorenju nekoliko Dubrovačkih ljetnih igara i raznih drugih festivala u Hrvatskoj. Živjela sam u skvotu u Pragu, jedno vrijeme i na relaciji Zagreb-Beograd, kada sam stanovala i u beogradskom uredu “Žena u crnom”. Krajem devedesetih sam cirkulirala oko Autonomne tvornice kulture (Attack!), organizirale su se prve kritične mase po ulicama Zagreba, kuhala se veganska hrana u okviru kolektiva “Hrana, a ne oružje”, izdavao se časopis “Libra Libera”, a 2003. organiziramo neponovljiv muzički spektakl “Neurosong”, performativnu subverziju Eurosonga na tragu DIY ekonomije užitka, kako je to jednom prilikom nazvao književni teoretičar Boris Koroman. Ukratko, bio je to toliko bogat i za mene u svakom smislu formativan period života koji i dan danas sanjam.

Od ekonomije užitka prelazimo direktno na akademiju – u zahvali u svojoj knjizi “Sablasti tranzicije” spominjete studente i studentice i debate s njima kao ključnima u nastanku knjige. Kakvi su vaši studenti danas i koliko su se promijenili od onih s početka vašeg rada na fakultetu?

Nakon što sam diplomirala, predavala sam filozofiju u XVIII. gimnaziji u Zagrebu, paralelno sam bila na doktoratu, a uskoro me profesorica Nadežda Čačinovič kao vanjsku suradnicu uključuje u rad kolegija Filozofija roda. Sve se to odigralo prije skoro dvadeset godina i mnoge su se stvari otada promijenile. Ono što prvo primjećujem, kroz neku feminističku optiku, je da su studenti prije 20-ak godina bili puno glasniji, a studentice tiše. Danas su puno glasnije, što me jako veseli i važno je. Neki ravnopravniji i neposredniji odnos studenata i studentica i profesora i profesorica u učionici je silno potreban, i na tome puno inzistiram, posebno u seminarskom dijelu nastave koji počiva na razgovoru i razmjeni mišljenja. To je kritičko-pedagoška novost koju profesori tek trebaju usvojiti, a vidim da to ide dosta tromo ili uopće ne ide, a kod muških profesora to ide još i teže.

Što se tiče “Sablasti tranzicije” i zahvale, pisanje je inače neobično usamljen projekt, a ja sam o mnogim tezama koje obrađujem u knjizi intenzivno raspravljala sa studentima na nastavi, što mi je jako pomoglo da izbrusim neke ideje, da ne spominjem koliko me je to naučilo da budem što koherentnija i jasnija prilikom pisanja. Uz studente doista puno znanstveno i pedagoški sazrijevam.

Foto: Davor Konjikušić

U mejnstrim, ali i aktivističkim raspravama o feminizmu jako često možemo čuti da je patrijarhat kriv za sve, a da nije uistinu jasno što patrijarhat konkretno podrazumijeva. U knjizi “Sablasti tranzicije”, ali i mnogim javnim istupima, kritizirate ahistorijsko korištenje termina patrijarhat. Što je tu konkretno problematično?

Patrijarhat je jako rastezljiv i zavodljiv pojam. Koristimo ga u raznim situacijama i značenjima, uglavnom samorazumljivo. U svojoj knjizi razlikujem nekoliko pristupa patrijarhatu, ovisno iz koje feminističke vizure polazimo. Primjerice, radikalni feminizam u pojam patrijarhata upisuje biološki princip muškog tlačenja i žene isključivo definira kao žrtve. Time gradi ahistorijsku priču o vječnom antagonizmu muškaraca i žena, duboko zapadajući u apolitičnu moralizaciju. Suprotno tome, marksistički feminizam, primjerice u ključu teoretičarke Lise Vogel, inzistira na historijskom tumačenju patrijarhata jer patrijarhat, kao i svaki društveni odnos, ima svoju povijest i različite forme. Primjerice, jedno je govoriti o patrijarhatu u feudalizmu kada je socijalna reprodukcija uključivala širu strukturu obitelji, uloge crkve i države bile su nešto posve drugo, a rodni odnosi i rodna podjela rada znatno egalitarniji. S druge strane, u kapitalizmu patrijarhalni obrasci reprodukcije postaju sastavni dio nuklearne obitelji i heteroseksualne religije braka, koji pored čitavog niza problema uključuju i rodno uvjetovano nasilje, sve to uz specifičnu državno-represivnu aparaturu i ideološko oblikovanje.

Da pojednostavimo, tvrdite da se patrijarhalni obrasci na različite načine “lijepe” i u različitom su suodnosu s pojedinim ekonomskim i društvenim sustavima?

Upravo tako. Patrijarhat je (institucionalno i vaninstitucionalno) specifična historijska forma tlačenja, direktno vezana uz strukture privatnog vlasništva, proizvodnju i socijalnu reprodukciju, nasljedna prava, odnose koje reproduciramo u obitelji i koji su na različite načine posredovani crkvom ili državom.

U povodu sto godina od smrti Rose Luxemburg, 2019. ste objavili knjigu “Ustajte, prezrene na svijetu. Tri eseja o Rosi Luxemburg”. Odakle zanimanje za Luxemburg i možemo li govoriti o luksemburijanskom feminizmu?

Rosu Luxemburg počinjem ozbiljnije istraživati preko njene najvažnije knjige “Akumulacija kapitala”, zanima me prvenstveno kao marksistkinja. Budući da je napisala svega pet kratkih eseja i govora o tzv. ženskom pitanju, malo je teže govoriti o luksemburgijanskom feminizmu. Međutim, važno je reći da je ona čitavo vrijeme radila “iza scene”, javno podržavala ženski pokret i agitatorski rad Clare Zetkin u tom političkom polju. Dugo je glasila za nefeministkinju, što je samo jedna od brojnih revizija povijesti kada je u pitanju Luxemburgin život i rad.

Ne možemo propustiti citirati “Uvod u nacionalnu ekonomiju” u kojem Luxemburg piše: “Osim toga se još i danas mogu u Dalmaciji vidjeti žene koje nose teške terete na leđima dok snažni muškarac pored njih sjedi na magarcu i puši lulu.”

Eto, vidite, pa onda kažu da nije bila feministkinja! Jako volim ovaj citat, iz očitih i brojnih drugih razloga.

U decembru prošle godine sudjelovali ste na obilježavanju 80 godina AFŽ-a u Bosanskom Petrovcu. Postoji li neka inicijativa zajedničkog postjugoslavenskog feminističkog djelovanja?

Mislim da je uistinu bitno da smo se okupile povodom ove velike obljetnice. Obilježavanje su inicirale drugarice iz Srbije, BIH i Slovenije. Ovakve velike godišnjice se prelako preskaču, ženski dio revolucionarne prošlosti uvijek nekako ostaje na margini. Rekreiranje osnivačkog momenta AFŽJ-a nije važno samo iz očitih simboličko-komemorativnih razloga, nego i da se ponovno feministički uvežemo u “postjugoslavenskom” smislu. Istovremeno, bitno je imati u vidu da su politička iskustva bivših republika prilično različita, kao i društveno-politička klima, i da treba puno rada da bi se istinski politički informirale jedne o drugima. Treba reći i da taj tip povezivanja zahtijeva puno vremena i organizacije, infrastrukture i materijalnih resursa koje najčešće nemamo. Ipak, zajednički rad nam je opcija, i to jako važna.

Vodili ste HRT-ovu emisiju “Peti dan” dvije sezone, od 2011. do 2013. godine. Kako iz današnje perspektive gledate na to iskustvo angažmana na javnoj televiziji?

Mislim da je jedan od zadataka profesorijata i javni angažman, ne možeš se cijeli svoj profesorski život skrivati po prostorima učionica i kabineta. Iz tog sam razloga “Peti dan” dijelom shvaćala kao dio svoje profesije. Razgovore smo vodili uživo petkom u studiju, bez montaže, otvorili smo masu nepopularnih političkih i kulturnih tema. Nije bilo cenzure, dodvoravanja i režimskog krojenja tema, stvarno nije. Nakon naše postave, “Peti dan” mi izgleda kao neki hub za konzervativce i desničare. Uz to, sve je nekvalitetniji, ima neobično plošne i dosadne sugovornike i sugovornice, da budem krajnje benevolentna, čast iznimkama. Emisiju su u “moje vrijeme” podigli sjajni novinari poput Domagoja Novokmeta, popratne komentare i priloge radila je Davorka Turk. Od tada se mnogo toga promijenilo, Ognjen Čaldarović je prerano umro, Nino Raspudić je otišao u desničarsku stranačku politiku, Nadežda Čačinovič je u mirovini, Srećko Horvat je postao tata, a ja… (smijeh).

Izabrani ste u Vijeće srpske nacionalne manjine u Gradu Zagrebu na ovogodišnjim manjinskim izborima. Zašto ste se kandidirali i koji su vam vijećnički planovi?

Kandidirala sam se zato što mi je organski sve nepodnošljivija interakcija siromaštva i manjinskih grupa, posebno nakon potresa na Baniji i bijednog života ljudi na tim područjima. Normalizacija mržnje prema Srbima u javnom prostoru zadnjih godina također je nešto o čemu sve češće mislim i osjećam. Uz sve ovo, iz nedavnog osobnog iskustva, znam da u Rijeci ne postoji neka javna ustanova za stacionarnu palijativnu skrb starijih i nemoćnih. Naprosto nema javnih hospicija za teško oboljele, mentalno bolesne i nepokretne ljude, osim onog koji organizira Riječka nadbiskupija. Nikako nije dobro da građani, pa time i pripadnici drugih vjerskih i etničkih manjina, ovise o socijalnim uslugama Katoličke crkve ili privatnim domovima. Trebamo javne hospicije, voljela bih da takvu inicijativu pokrene i Vijeće. Priključila sam se, naravno, i kako bismo zajedno razvijali progresivne i lijeve feminističke politike u manjinskom kontekstu jer mislim da je svaku politiku zajednice važno dovoditi u vezu s klasnim i rodnim određenjem.

Foto: Davor Konjikušić

Na portalu Libela 2020. godine drugarica Svjetlana Knežević postavila je nekolicini feministkinja pitanje što očekuju od zeleno-lijeve koalicije. Tada ste rekli da očekujete kako će se koalicija socijalistički postaviti prema neoliberalizaciji socijaldemokracije. Koalicija se u međuvremenu raspala, ali kako gledate na rad zagrebačke gradske vlasti s jedne strane, i lijevih partija u saborskim klupama s druge?

Mislim da uvijek može i mora bolje. Spoznaja da je ljevica generalno u krizi izaziva permanentnu tjeskobu, ali ne možemo si priuštiti luksuz da stojimo po strani i cinično dociramo. Ako nas zanima ikakva politička promjena, tada smo uvijek usred bitke, a to za sobom nosi rizike, pobjede i poraze. Parlamentarna politika predstavlja polje kompromisa i pragmatike, i nema svatko želuca za nju. I to je u redu jer politiku ne treba reducirati samo na stranačko djelovanje.

S druge strane, mislim da su se ljudi iz Radničke fronte, Možemo! i Nove ljevice hrabro umiješali u političku realnost, u prvom redu žene. Tko to ne priznaje, nije politički pošten. Međutim, jednako tako kritički pratimo, primjerice u slučaju Možemo!, kako su si bez oklijevanja i tehnički samonametnuli imperativ štednje, a da nisu prvo pokušali s nekim progresivnijim modelom financijskog upravljanja, zašto im je primarni cilj rušenje HDZ-a, a da istovremeno i dugoročno ne vrše lijevi pritisak na centar i društvo, pa onda i zašto su ljudi iz Gradske skupštine tako politički tihi, gotovo kao da ih i nema. Pratimo i komentare razočaranih koji su sudjelovali u izgradnji platforme i koji se osjećaju isključenima uslijed gubitka kontakta vrha platforme sa svojom bazom, kako je nedavno istaknuo sociolog Paul Stubbs. Mislim da bi koalicija bila borbenija da uključuje u svoje redove Radničku frontu, i još važnije, to bi itekako ojačalo izgradnju budućih lijevih politika na našim prostorima.

O Rodnim studijima razgovara se godinama, a nedavno ste objavili da je diplomski program Rodnih studija jednoglasno prošao na Vijeću FFZG-a. Kako dalje ide procedura i kako bi studij trebao izgledati?

Nakon godina sustavnog rada na programu, nadamo se da ćemo već 2025. godine upisati svoje prve studente i studentice. Program studija je sadržajno i metodološki jako širok, od humanistike i društvenih kolegija, marksističke teorije, povijesti, preko rodno-jezičnih seminara, sve do književno-teorijskih tema. Osobno mislim da bi “nevolje s rodom” danas trebale biti razriješene, u smislu da su pravno-politički, da ne kažem civilizacijski ukinute pa da se za rod ne bismo trebali ovako grčevito boriti. Međutim, rodni studiji su u ovom trenutku institucionalno nužni s obzirom na sve jače udare s desna, uključujući i konzervativne radikalnofeminističke sentimente prema pitanjima roda i rodnim politikama. Nažalost, rodna ravnopravnost vraćena je korak unatrag.

Kako planirate provesti slobodnu studijsku godinu?

Plan je da odradim nekoliko kraćih stipendija i gostovanja u regiji, Austriji i Britaniji te da napišem svoju novu knjigu. Probat ću ući u feminističko čitanje jugoslavenske praxis filozofije i hegelijansko-marksističkog repertoara filozofkinje Blaženke Despot, analizirajući i “opasne veze” marksizma i feminizma. Ideja je i da malo više boravim u Rijeci i Kastvu, sve mi više nedostaje more, ulice Kastva i Rijeke.

Umjesto pitanja što vam daje nadu, sjećamo se Nade Cazi i knjige “Društveni položaj žene” koja postavlja pitanje kako slaviti 8. mart. Koji bi bio vaš današnji odgovor?

Dosta jasno i jednostavno, 8. mart se dočekuje i slavi na ulicama, u koračanju s masom ljudi koji se prisjećaju komunističke prošlosti toga dana i dijele feminističke ideje budućnosti. To je otprilike i program fAKTIV-a koji već osam godina okuplja ljude na ulici i komentira najvažnije događaje iz radničke i feminističke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U vremenima kada je ljevica u krizi i feminizam se često instrumentalizira u reakcionarne svrhe, važan nam je 8. mart, kao dan koji nas osnažuje u ideji da se može i mora drugačije, mjesto gdje se susrećemo i solidarno razmišljamo kuda dalje.

razgovor vodila Vedrana Bibić