Noć je bila crna i gusta kao nafta. Cestu kojom smo se truckali rasklimanim kombijem osvjetljavali su tek bljeskovi automobilskih farova i vatra koju su ložili Aymare. “Jallalla Pachamama!” vikali su okupljeni raširenih ruku, pa je zbog šarenih ponča koje nose sve skupa izgledalo kao druženje vještica nad kotlom. Vatru su polijevali pivom iz boce, a podivljale iskrice letjele su poput leptirića i nestajale u mraku. Psi su prekidali igru u smeću da potrče za nama, lajući iz sve snage. San Roque bendito… – tako ovdje treba zazivati sveca zaštitnika pasa da te poštedi ugriza. U retrovizoru sam vidjela da su ostali iza nas, režeći u prašnoj zavjesi makadama, poput čuvara naselja i njegovih ciglenih zgrada bez fasade. Na jednoj od njih stajao je grafit: “Evo vive!”
Tišinu u kombiju prekinuo je glas vozača kad se javio na mobitel: “Qué tal, cholo?” S prijateljem je razmijenio nekoliko rečenica – objasnio mu je da smo prije dva sata prešli granicu i ušli u Boliviju, i da smo upravo na ulazu u La Paz. Sad će nam trebati još isto toliko da se provučemo kroz gradsku gužvu, iako je već debela noć. Cesta kojom smo dolazili bila je zakrčena kamionima, pa smo pokušali izbjeći kolonu sporednim ulicama. No svako malo nailazili smo na blokirane puteve – brda šljunka nabacana usred ceste prisiljavala su nas da skrenemo u mračne post-apokaliptične ulice koje nisu ulijevale povjerenje. “Ima li ovdje prepada na cesti?” pitala me tiho jedna gospođa koja se upravo probudila i, vidjevši kroz prozor gdje smo, problijedjela. “Ma jok, ne brinite”, slagala sam. Nije vidjela da smo maloprije prošli kraj bandere s koje je visjela obješena lutka u ljudskoj veličini – znak upozorenja za razbojnike na uličnim tržnicama. Sirotinja ne računa na pomoć policije, pa preuzima pravdu u svoje ruke.
“Nije valjda cijeli La Paz ovakav?” upitala je. “Nije, ne brinite”, tvrdim, ovaj put iskreno. “Ovo nije La Paz. Još smo u gradu koji se zove El Alto. Ta dva grada, tj. dva različita svijeta, koja stoje jedan uz drugoga, ali na dva nivoa: dijeli ih provalija visoka 450 metara. Zamislite lavabo u kupaoni: ravan povišeni dio na kojem držite sapun i četkicu za zube je El Alto, a zdjela koju čini lavabo je La Paz. Trenutno smo na rubu zdjele i spuštamo se dolje. El Alto je grad siromašnih. Njegovi stanovnici (tzv. Alteñosi) su pripadnici naroda Aymara, doseljenici iz ruralnih dijelova u potrazi za poslom. Najviše ih je došlo 1950-ih i 1960-ih, kada ovdje nije bilo ničega – ni ljudi, ni asfalta, ni vode. Priča se kako su bili toliko siromašni da su jeli travu. La Paz je nešto bogatiji, mekši i kozmopolitskiji. Tu već ima i stanovnika europskog podrijetla, bogataša čije vile čuva privatno osiguranje, kolonijalne arhitekture… Iako se fizički nalaze ispod njih, na Alteñose su uvijek gledali s visoka. Govorili su: ‘Samo psi i Indijanci mogu živjeti gore’ – jer su tu bili samo zemlja i vjetar.”
Cesta je tada krenula nizbrdo, zavoj po zavoj. Pojavio se asfalt, upalila ulična rasvjeta. Dva sata kasnije sjedili smo na terasi hotela u La Pazu. Konobari u bijelim košuljama donosili su nam pića, a pred nama se otvorila panorama staklenih nebodera – prizor koji vraća osjećaj da smo ponovno “uštekani” u svijet.
Idućeg jutra pošli smo u razgled grada. “Čujem da vam je sinoć trebalo dva sata da pređete 20 kilometara od El Alta do La Paza”, smijala se mlada lokalka Lenny. “Dobrodošli u našu svakodnevicu. Danas se ponovno penjemo u El Alto, ali bez brige – ovaj put idemo žičarama. Imamo ogroman urbani sustav žičara, možda i najveći na svijetu, zvanih Mi Teleférico. Mnogima su spas u prometnom paklu, naročito siromašnim Alteñosima koji su se pomoću njih konačno uključili u život i poslovne prilike La Paza. Otvorene su 2014. godine, za vrijeme mandata predsjednika Moralesa, i danas prevoze između 200 i 300 tisuća ljudi dnevno.” Prije žičara, La Paz i El Alto bili su spojeni samo uskom vijugavom cestom, paraliziranom mini busevima, autima i taksijima. Neki su koristili okolne blatne ceste, gdje su odroni tla bili česti. Za Alteñose koji su radili u dolini, to je značilo i do četiri sata putovanja svaki dan. Danas putuju između 15 i 30 minuta.
Ušli smo u stanicu žičare – sve je podsjećalo na aerodrom: kolone ljudi koje teku na pokretnim stepenicama, štandovi s kavom i salteñama, prostrani sterilni hodnici… Žičara je na kvart došla kao voda na ispucalu zemlju, oko nje je počeo pulsirati život. Bolivijci otvaraju kafiće, restorančiće i dućane, a zbog praktičnog prijevoza i dobivenog vremena sada češće odlaze u knjižnice, na koncerte, u trgovinu i na obiteljska okupljanja.
Leteće kabine dolaze svakih 12 sekundi tako da čekanja i gužvi praktički nema. Zakoračili smo u jednu od njih i uzletjeli. Kao kondori – cijeli grad je bio na dlanu. U daljini su, između zagasite cigle, zelene visoravni i tmurnog neba, blještali bijeli vrhovi planine Huayna Potosí. S urednim i čistim žičarama svatko je dobio priliku putovati dostojanstveno i barem nakratko pobjeći od gradskog kaosa u visine i blagu tišinu, s pogledom na snježne vrhove Andi.
“Nikad nismo mislili da će se projekt žičara ostvariti”, priča Lenny po izlasku iz žičare na ulice El Alta. “Ideja je postojala već 50 godina, no naši političari su bili korumpirani i znali smo da nam lažu. Šalili smo se da ćemo prije mi sagraditi tobogan kojim ćemo se spuštati u La Paz. Pa zamislite, mi smo jednom imali predsjednika koji je Brazilu poklonio komad zemlje u zamjenu za bijelog konja. Kome da vjerujemo?” Bolivija je desetljećima slovila za najsiromašniju zemlju Južne Amerike – zemlju u kojoj 60 posto stanovnika živi s manje od dolara dnevno, a političari kupuju glasove sirotinje tako što joj daju komad vune ili bočicu za djecu.
No marginalizirana domorodačka populacija El Alta više nije htjela čekati bolja vremena. Kako je grad rastao, rasla je i potreba za vodom, strujom, asfaltom. Sedamdesetih su se samoorganizirali u stotine FEJUVE-a – saveza mjesnih udruga koje igraju važnu ulogu u lokalnoj vlasti iako službeno nisu dio nje. Sami su izborili škole, parkove i infrastrukturu. “El Alto je borben grad, mi smo više puta pokazali da s nama ne mogu kako im se prohtije”, govori nam 30-godišnji Mallku, lokalni vozač i član Federacije andskih vozača 1. maj, jednog od jačih gradskih sindikata. “Ako ne udovolje našim zahtjevima – mi blokiramo cijeli grad. Ne borimo se samo za sebe, nego i za cijelu zemlju.”
To potvrđuje najveća serija prosvjeda i blokada koju su ikad organizirali, u tzv. Ratu za plin koji je trajao od 2003. do 2006. godine. Kad je bolivijska vlada pokušala privatizirati industriju plina, Alteñosi su blokirali prometnice i prilaz La Pazu (sjetimo se da je aerodrom također u El Altu), marširajući u desecima tisuća do sjedišta vlasti u La Pazu i vičući “Plin pripada nama!”. Policija i vojska su u odmazdi ubile oko 60 prosvjednika. Situacija je bila paklena, pogotovo jer je još bilo svježe sjećanje na “ratove za vodu” u Cochabambi. Vlada je htjela privatizirati izvore vode, što je dovelo do velikog poskupljenja. Kad su shvatili da sirotinja počinje skupljati kišnicu, iz američke korporacije Bechtel su lobirali za zabranu te prakse. Ratovi za plin i vodu, predvođeni Aymara narodom, utabali su put budućem predsjedniku Evu Moralesu i stranci MAS.
Mračno lice koje je El Alto imao one noći, pod dnevnom je svijetlošću poprimilo druge obrise. Postalo je jasnije i mekše. Na ulicama i dalje gori vatra oko koje se okupljaju stanovnici i polijevaju je alkoholom. No ta vatra više ne djeluje zlokobno. Ona je živući duh predaka koji su kroz rituale pridonošenja darova iskazivali poštovanje Pachamami (Majci Zemlji), ponos i sveta povezanost s prirodom. Čak i psi spuštaju “guard” tijekom dana, iako i dalje oprezno mjerkaju rijetke gringose u prolazu. “To su naši mali čuvari”, smije se Lenny dok mazi jednog po glavi, “a najhrabriji među njima je postao maskota prosvjeda i lice s BBC-a. Hrabro je koračao naprijed ne obazirući se na buku i petarde. Zato smo ga i nazvali – Petardo.”
“Prije nekoliko godina smo blokirali prometnice zbog općeg poskupljenja svega”, objašnjava Mallku. “Ja kao vozač najbolje shvaćam koliko nas je prometna infrastruktura kočila, ali i osnaživala. Uspjeh naše revolucije se mjeri prometom. Sada konačno imamo žičare, hvala Bogu, da obični ljudi mogu na posao, u školu, biti dio svijeta. No kamioni za dostavu robe i dalje koriste ceste da bi ušli u La Paz. Kada ih blokiramo, oživi duh Tupaca Katarija i Bartoline Sise“, nasmijao se od srca, s dozom ponosa. Zaista, blokade evociraju duh slavne prošlosti, kada je 1781. aymarski vođa Tupac Katari pokrenuo ustanak 40 tisuća domorodaca protiv kolonijalnih španjolskih vlasti. Njegova supruga Bartolina Sisa bila je zapovjednica obrane koja je organizirala totalnu blokadu La Paza – grad je bio opkoljen i okupiran pola godine. Hrana nije pristizala, a svaka komunikacija je bila onemogućena.
Na kraju su Španjolci ipak slomili otpor. Katarija i Sisu su javno mučili i ubili u La Pazu kao upozorenje drugima, da im više nikad tako nešto ne padne na pamet. No neslomljivi duh Aymara i dalje živi u El Altu. Njegova populacija nedavno je prešla brojku od milijun i sad je brojnija od one La Paza – nove generacije inzistiraju da se njihove potrebe čuju. Sada je bilo jasno da kamenje koje nam je one noći zapriječilo put nije kaos, već kontinuitet. Stara taktika još iz doba kada su se domoroci prvi put suprotstavili kolonizatorima. U El Altu je prije par godina preminuo bivši lider gerilske vojske nazvane Tupac Katari koji je ’90-ih uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu. Na pitanje novinara zašto je uzeo kamenje i oružje u ruke, odgovorio je: “Zato da moja kćer jednog dana ne postane vaša sluškinja.” Danas se na dan smaknuća Bartoline Sise, 5. rujna, obilježava Međunarodni dan autohtonih žena. Njene oči, kao i Katarijeve, prate nas po ulicama. Šarene zastave Wiphala, simbol andskih naroda, vijore se sa prozora i stupova. “Wiphala se poštuje, kvragu!” i “Mi smo narod koji korača prema Suncu”, poručuju zidovi.
Krenuli smo natrag u La Paz, ponovno starim cestama, sada zamrznutima u kolonama kombija i automobila. Iznad nas, žičare su s lakoćom premošćivale ponor od 450 metara između dva grada. Ali između njih još uvijek zjape brojni drugi i veći ponori, koje ne premošćuju ni čelik ni kablovi. U zastoju, promatram lica koja šute i zamišljene poglede: vozače naslonjene na volane, putnike kojima glava pada pred umorom, i one koji psuju druge aute sebi u bradu. Svi kao da govore isto – da ovi “psi i Indijanci”, kako su ih nekad zvali, još uvijek imaju moć u rukama. El Alto, grad koji nas je isprva dočekao stisnutih očiju i obrva, a potom ugostio s osmijehom, ponosom i pričama koje bude nadu, sada nas je ispratio uz podsjetnik na proročanstvo Tupaca Katarija, čije su posljednje riječi prije pogubljenja bile: “Vratit ću se, i bit ću milijuni.”
piše Lidija Čulo