Ususret Svjetskom nogometnom prvenstvu, koje se iduće godine ima održati u Kanadi, Meksiku i SAD-u, objavljivat ćemo u ovoj rubrici crtice iz historije prvenstva i FIFA-e kao organizacije. Prvi vremeplov zovemo “Blatter Mussolini”.
Godine 1926. Mussolinijev povjerenik Leandro Arpinati postavljen je na čelo Talijanskog nogometnog saveza. Od 1932. omladinske organizacije Nacionalne fašističke stranke poticane su da sudjeluju u nogometnim natjecanjima, a niz klubova iz istih gradova spojen je kako bi se osigurala bolja kontrola nad njima. Mussolini je do kraja 1920-ih izgradio preko dvije tisuće stadiona koji su pretvoreni u pogodne prostore za masovnu propagandu. Utakmice su redovito bile popraćene vojnom glazbom, a tribine ukrašene divovskim portretima Il Ducea. Igrači nacionalne reprezentacije, poput Giovannija Ferrarija i Giuseppea Meazze, hvaljeni su kao vojnici nove Italije.
Godine 1932. FIFA je takvu Italiju vidjela kao idealnu zemlju za domaćinstvo drugog Svjetskog nogometnog prvenstva, koje se održalo od 27. maja do 10. juna 1934. Utjecaj prvog prvenstva, održanog 1930. u Urugvaju bio je relativno skroman, omeđen realitetom velike međunarodne financijske krize. FIFA se oslanjala na režim u Italiji kako bi drugo Svjetsko nogometno prvenstvo učinila velikim uspjehom. “Krajnji cilj turnira bit će pokazati svemiru što je fašistički ideal sporta, čija je jedina inspiracija Il Duce”, najavljivao je general Giorgio Vaccaro, predsjednik Talijanskog nogometnog saveza. Na prvenstvo je stizalo 16 zemalja, pozvano je preko 400 međunarodnih novinara. Kako piše Mickaël Correia u knjizi “Narodna povijest nogometa”, tiskane su stotine tisuća plakata, nogometna lopta krasila je svaku kutiju cigareta u zemlji, izdano je milijun prigodnih poštanskih maraka. Deseci tisuća navijača iz drugih europskih zemalja putovali su u Italiju kako bi podržali svoje momčadi.
Crnokošuljaši su bili angažirani kao redari kako bi spriječili svako nedolično ponašanje koje bi moglo pokvariti fašistički spektakl. Prijetnje u hotelima koji su ugostili strane momčadi, pritisak fašističkih službenika u svlačionicama i potpuna kontrola fašističke vlasti nad događajem navela je Julesa Rimeta, predsjednika FIFA-e, da komentira da je tijekom tog Svjetskog prvenstva pravi predsjednik FIFA-e bio Mussolini.
Radio-prijenosi utakmica na češkom, njemačkom i španjolskom jeziku pomogli su u stvaranju pozitivne medijske slike fašističkog režima diljem Europe. Uoči finala, general Vaccaro čestitao je sam sebi pred talijanskim tiskom, najavivši da će prvenstvo trijumfalno završiti. Desetog juna 1934. stadion Nacionalne fašističke stranke u Rimu bio je pun, 50 tisuća mjesta za finale između Italije i Čehoslovačke, koja se kvalificirala pobijedivši nacističku Njemačku. Stadion je skandirao “Italia, Duce! Duce, Italia!”, a u ljubičastoj loži Mussolini je pružao ruke prema štovateljima. Italija je, dakako, pobijedila. Pod blagonaklonim pogledom FIFA-inih dostojanstvenika, Mussolini je pobjednicima uručio vlastiti trofej, Coppa del Duce u teškoj bronci. Predsjednik FIFA-e kazao je da je talijanski nogometni savez dao primjer kakav treba slijediti.
Nakon tog trijumfa, talijanska nogometna reprezentacija osvojila je zlatnu medalju na Hitlerovim Olimpijskim igrama u Berlinu u ljeto 1936., a talijanska vojska napala je Etiopiju. Potom je, u dogovoru s Hitlerom, Mussolini poslao vojnike u Španjolsku kako bi ondje podržao još jednog fašističkog golgetera, Francisca Franca.
piše Ivana Perić