Bore Balboa: Mlade se podcjenjuje

Nove generacije se etiketira kao zombije koji vise na mobitelu, a internet može prouzročiti ogromnu količinu kreativnosti i prijateljstva. Nisam se osjećao toliko neshvaćeno, ali je bilo predrasuda i ruganja jer trep muzika ranije nije bila popularna kao danas

Foto: Davor Konjikušić

Foto: Davor Konjikušić

Ravno iz središta Šibensko-kninske županije, iz apartmanskog naselja Brodarica, za sve nas širokog srca, dolazi, fleksa i gasira majstor trepa Bore Balboa. U osobnoj iskaznici Bore je Ivan Španja rođen 1993. godine. Taj magistar germanistike i zaposlenik IT firme na trakama je pravi bad boy i izoštreni liričar s dikcijom iskaljenog radijskog spikera. Jedan od predvodnika najpopularnijeg žanra na Balkanu iza sebe ima tri albuma, a sa zadnjim “Ivanom” rasprodao je Tvornicu. U spotovima je nekad okružen sa skupim automobilima, kako trep struka i nalaže, a ponekad, kao u spotu za pjesmu “Bože moj”, Bore promovira svoj maslinik i Fiat Punto. Jer zna se – nakon Renaulta 4 nema boljeg auta za ići u polje. Svestrani mladić poznaje i rad na zemlji. Za Nadu govori o svom uspjehu, roditeljima i radu u turizmu. Ekskluzivno najavljuje muzičke suradnje, a priča i o tome koliko mu znače podrška i ohrabrenje od zvijezda iz regije, Cobija i Raste.

Vaša biografija je zanimljiva. Rođeni ste u Njemačkoj, kasnije ste s obitelji došli u Brodaricu kod Šibenika. Kako su vaši roditelji završili tamo i čime su se bavili?

Oni su bili gastarbajteri u Njemačkoj, mama kuharica, a stari konobar, bila je to jedna gastro kombinacija. Mamina teta je tamo još od 1970-ih, pa je tako došla i moja mama. One su živjele u zapadnom dijelu Njemačke, u oblasti Nordrhein-Westfalen, a stari je u to vrijeme radio u Bavarskoj. Moja teta je imala krčmu u našoj kući, restoran s jugoslavenskim specijalitetima. Mama je preko ljeta radila u Vodicama. Zimsku sezonu je odrađivala kod tete. Ona je inače iz jednog sela kod Skradina, a stari s otoka Krapnja preko puta Brodarice.

Njemački ste usvojili paralelno s hrvatskim, iako ste dominantno bili okruženi našim govorom?

Svi oko mene su pričali hrvatski, ali kad bih se spustio u prizemlje, tamo je bila tetina krčma i bio sam okružen njemačkim. Ja sam, zapravo, dijete iz birtije. A i kasnije su starci u kući u Brodarici otvorili pansion pa se taj kontakt s njemačkim nastavio. Otkad znam za sebe, znam i njemački.

S dolaskom u Brodaricu vaši roditelji su prebacili posao tamo?

Odmah su počeli raditi sezonski. Međutim, rad u turizmu nije bio profitabilan do početka 2000. pa je stari i dalje išao konobariti u Njemačku. To mi je specifično, da moji nikad nisu imali stalni posao, uvijek je netko bio doma kada sam dolazio iz škole. Taj nesigurni posao u ugostiteljstvu je jedini izvor prihoda koji su imali – zima ništa, cijelo ljeto radiš, i tako u krug. Sad kad pogledam koliko ti novca treba za život, nije mi jasno kako je njima to tada bilo dovoljno.

S obzirom na to da cijeli život gledate sezonsku muku, što mislite o turizmu i radu na određeno vrijeme u tom sektoru?

To je love-hate odnos. Djelomično mi se gadi. Shvatio sam na primjeru svojih roditelja da si nisu osigurali penziju jer su cijeli život imali stav: “Sutra ćemo, lako ćemo, dat će nam gazda u kešu.” Tako se dovedeš u situaciju da moraš raditi do smrti jer ti je penzija smijurija, ako je uopće imaš. I onda ćeš morati ovisiti o nekome. Nije se pametno stavljati u prekarnu situaciju. Mislim da sam se, upravo zbog tog iskustva, na neki način prisilio na regularni posao od devet do 17, da imam staž, da ne ovisimo o ljetu, a i da izbjegnem da u poznim godinama moram raditi nešto u čemu ne uživam. Nisam radio sezonski posao za nekog drugog, jer mi je sezona bila u kući, čim se spustim iz sobe. Pomagao sam im i još uvijek pomažem, preuzeo sam dio posla i organizacije nakon smrti starog. To je ipak neko nasljeđe i ne želim da to propadne. Naravno, zaradi se u tom kratkom periodu pa nije baš uzaludno. Intervjuirao sam starce za jedan seminar na etnologiji, pitao sam ih bi li preporučili tu vrstu posla mladima, oboje su rekli – ne!

Vaše ime se na internetu pojavljuje periodično. Znamo za vas dobrih deset godina, ali ste, zapravo, imali nekoliko pauza. Vjerujem da vas je većina ljudi čula u pjesmi “Fani Money” od Kiše metaka iz 2013. Kako je išao vaš razvojni put?

Prve pjesme sam snimao u groznim uvjetima, imao sam samo mikrofon i laptop. One nisu imale ni refrene, snimio bih neki vers od deset sekundi i to stavljao na Soundcloud. To je bio direktan utjecaj Kiše metaka. I tekstovi su bili kao njihovi, kmice, puške i to. Do 2013. nikome nisam slao muziku, Kiša metaka je to prva čula i oni su bitan faktor u mojoj karijeri. Oni su moje stvari valorizirali svojim komentarima. Tad nisam imao u planu nastupati jer sam imao baš gadljive tekstove. Nisam htio pokazati svoje lice niti staviti Ivana Španju uz Boru Balbou – od sramote. Snimio sam s Kišom tu stvar u Splitu i oni su me pozvali da nastupamo u Kocki. Čak ni starci nisu znali da idem na nastup. Međutim, uslijedila je pauza jer nisam znao o čemu ću točno pisati i kakvu muziku želim raditi. Motivacija je nestala, tako da od 2016. do 2019. nisam radio. A inače, s Cobijem i Reljom iz Bassivitija sam u kontaktu još od te “kupaona muzike”. I to je bio glavni razlog zašto sam krenuo dalje. Ako oni, koji se time bave i od toga žive, tu nešto čuju, bio bih glup da ne probam nešto više. Tako sam razmišljao.

Foto: Davor Konjikušić
Foto: Davor Konjikušić

Iza sebe imate dva ili tri studijska albuma?

Ako se pod izrazom studijski album misli na Croatia Records s milijunskom tiražom, onda imam nula albuma. Imam dva albuma na kojima je profesionalniji zvuk, “Mercedes City” i “Ivan”, ali možemo tu staviti i onaj prvi, “Šarena močvara bezakonja 2”. Sve je snimljeno u kućnim uvjetima, bez gluhe sobe, to je samo malo bolje ozvučena prostorija sa stalkom za mikrofon. To i dalje nije neki jak nivo, ali ja ga ni ne želim.

Koliko je Dalmacija kroz sve stereotipe zastupljena u vašim pjesmama?

Ne znam koliko toga ima između redaka, a koliko izravno. Mogu baciti neku referencu na branje masline, staviti nadimak nekog lika – to sam zapravo ja. U jednom tekstu spominjem mamino selo, selo moje babe i taj dio županije. Na albumu mi rade Peki iz Drniša i Niko iz Šibenika pa se osjeti taj lokalni utjecaj. Nije mi cilj da se u pjesmama predstavljam kao neki dalmatinski muškarac, galeb. Mislim da ću u nekoj pjesmi spomenuti poštanski broj Brodarice, već vidim da će to biti tvrdo. Zamišljam Zagrepčane i Zagrepčanke kako u Tvornici uzvikuju poštanski broj mog mjesta.

Repate i na njemačkom. Do nas je preko pjesama Bube, Jale i Senide došao austrijski reper Raf Camora. Iznenađujuće je koliko ne odskače zbog stranog jezika koji je većini ovdje nerazumljiv. Čini se da je njemački pogodan za repanje?

Ta energija jezika je čudo, jezik baš je za to. A Raf je Talijan rođen u Švicarskoj, priča francuski od rođenja, odrastao je u Beču prepunom Srba, Hrvata i Bosanaca. Zato u pjesmama vrti naš sleng. Njegova glavna ekipa su neki Sale iz Beograda i Mirza iz Tuzle. Ja ću sada imati pjesmu koju počinjem na njemačkom, nastavljam na talijanskom i završavam na hrvatskom. Postalo mi je lakše pisati na njemačkom otkad ga slušam ekstremno puno, svakodnevno.

Tržište za nastupe se širi, neki izvođači već dugo žive od dijaspore. Da li možda vidite neku mogućnost da nastupate po Njemačkoj?

Dapače. Ali opet, iz perspektive vlasnika kluba, ne znam koliko to ima smisla. Neću mu dovući ekipu koja će kupovati i lomiti boce jer u svojim tekstovima očito premalo spominjem marke i te neke ključne riječi. Jedan je spominjao da bi zvao Gršu i mene u Nürnberg, vidjet ćemo. Daj samo putne i dobro!

Imate raširenu bazu fanova, to se vidi po rasprodanim nastupima, pregledima i slušanju. Kakva je vaša publika i koliko je dobro poznajete? Da li tu ima neke razine poistovjećivanja?

Mislim da mi je publika dosta lojalna. Dobar dio njih me prati od početka i mislim da im je žao što me jedno vrijeme nije bilo. Bili su strpljivi i vidi se da im je drago zbog mog uspjeha. Trudim se održavati odnos s njima, to je na nastupima najlakše, ali odgovaram i na njihove poruke. Meni je to gušt, ne samo kada su u pitanju pohvale, nego i konstruktivne kritike. Mislim da ova generacija, da ne zvučim bumerski, dozvoljava sebi direktno komentiranje nekoga tko im je, ajmo reći, manje ili više idol. U stilu: “Brate, ovo si mogao bolje, loš je mix ili master, zašto ne radiš više kao ovaj ili onaj.” Ne mogu zamisliti sebe prije deset godina kako pišem takve poruke Vojku V ili Saši iz TBF-a, prije bih propao u zemlju nego takvo nešto poslao. Oni su danas puno izravniji. Možda je trep doveo do toga da više ljudi misli: “Mogu i ja to!” Poistovjećivanje je dobra riječ jer – vi ste mi, mi smo vi. Na nastupima imamo masu ljudi koja istinski uživa u muzici koju smo im dali. Volim postati Bore iz Ivana, a i općenito sam kao osoba takav da volim izdvojiti vrijeme za druge. Svaki treći klinac koji me je prije slušao sad mi želi poslati svoje stvari da ih poslušam. I neki od njih će završiti na bini kao izvođači.

Mislite li da su mladi podcijenjeni, da nema dovoljno razumijevanja za nove generacije? Jesi li i vi bili neshvaćeni?

Usudio bih se reći da jesu. Najlakše je uzeti one kukolje da prezentiraju cijelu generaciju. Nove generacije se etiketira kao zombije koji vise na mobitelu, to su prave bumerske izjave. A zaboravljaju da internet može prouzročiti ogromnu količinu kreativnosti i prijateljstva. Internet sad pruža priliku ljudima da se mogu baviti glazbom, a prije možda nisu imali uvjete. Nisam se osjećao toliko neshvaćeno, ali u mojoj okolini je bilo predrasuda i ruganja jer trep nije bio popularan kao danas. Bilo mi je žao mojih vršnjaka jer nisu bili svjesni kakvu muziku propuštaju. Možda danas ne bih imao ovo samopouzdanje da sam prije slušao neku mračnu i tužnu muziku od koje ti se plače. Ne mogu biti loše volje kada slušam Lil Waynea. To je dobro za neku čvrstinu. I dobro je što cure slušaju Mimi Mercedez. Ona baš osnažuje žene.

Na trep sceni vladaju dobri odnosi, meni je posebno drag vaš odnos sa spomenutom beogradskom repericom Mimi Mercedez. Koliko je to važno za samu scenu, koliko za budućnost i općenito malo jaču kulturnu razmjenu između država bivše Jugoslavije?

Ne znam koliko je važno za samu scenu, ali vjerojatno je za potencijalnu suradnju između mene i Mimi. Ako se privatno družite, onda je bolja i kemija na traci. I ona stalno govori o dobrim odnosima s našim reperima, često je u Hrvatskoj i to dosta znači. To može samo pomoći sceni. Svi smo mi povezani, ne samo zbog društvenih mreža. Svi smo međusobno slušali jedni drugi, svatko ima neki svoj bum i mislim da je većini drago zbog tuđeg uspjeha. Nikad neću biti zavidan jer je netko rasprodao nastup ili gledati na to kao da je meni nešto oduzeto. Torte ima dovoljno za sve. Evo, na primjer, Lacku iz Beograda. Mi se tako random čujemo, s vremenom je postala zezancija da smo fizički slični, kao da smo blizanci. On meni pošalje moju sliku s nastupa, pa onda svoju u istoj pozi, kao: “Jel’ moguće, brate, da toliko ličimo!” Tako smo došli na ideju da napravimo zajedno neku stvar. Ovo je ekskluziva, nisam to još nikome rekao.

Sve više se govori o fenomenu trap-cajki. Čini mi se da se u Hrvatskoj sva nova muzika želi svesti pod to, a na određen način se sugerira da je to nešto bezvrijedno. Suštinski je riječ o popu. Došli smo do toga da je trep preuzeo pop i da čak pop zvjezdice poput Franke Batelić snimaju za izdavačku kuću Bassivity. Kako gledate na to?

Meni je Extra FM prvi i glavni radio koji slušam u autu. Otkrio sam toliko dobrih pjesama, i pravih narodnjaka i trepa. Nedeljko Bajić Baja, kakav glas! Imam pozitivno mišljenje o svemu tome. Naravno da je najlakše sve svrstati pod istu kategoriju. Ta muzika je sada popularna s razlogom. Kada sam prvi put čuo pjesmu “Ona’e” od Bube, Jale i Cobija, proradili su mi endorfini. Nema potrebe za demoniziranjem, na kraju dana je sve to muzika. Radije ću slušati to nego krindž boy band klape iz Dalmacije. Da se razumijemo, radim razliku između “Kako ću joj reć’ da varin” i Vice Vukova. Dobar primjer je Senidah, ona ima nešto istinski umjetnički, neku patnju u glasu. A opet i ona flertuje s tim žanrom, ima suradnje s Bubom i Jalom. Neki će uvijek raditi podjelu na “mi” i “oni”. Ali ako im pustiš nešto iz tog žanra kad su pijani, ne bih se kladio da im noga sama od sebe neće početi tapkati.

Na novom albumu imate pjesmu “Trap cajka”. Lijepo vam leži taj stil. Rekli ste da niste bili ironični?

To je bio moj pokušaj oponašanja nečega što osobno volim i slušam. Fun fact, taj tekst sam napisao za Cobija, ali na kraju sam ga ja uzeo. Čak je na nastupu ta stvar super prošla. Samo moram pojačati autotune, moj glas je prenizak za to.

Foto: Davor Konjikušić
Foto: Davor Konjikušić

Posebno mjesto na albumu ima Rastina glasovna poruka u kojoj vas hvali. Imate li neke zajedničke planove?

Jako pozitivno gledam na njega. Suradnja je uvijek poželjna, to bi mogao biti hit. Mogu ljudi misliti što god žele o njemu, ali on je stvorio nešto, bavi se s tim poslom jako dugo i produkcijski zna što radi. Njegov uspjeh nije slučajan i klubovi nikad nisu prazni kad on nastupa.

Možete li zamisliti da odete u Beograd na neko vrijeme, da ne izlazite iz Rastinog studija i da samo snimate?

Pa sada kada tako kažete, tko ne bi! Ali ipak sam vezan za Hrvatsku zbog obiteljskih i privatnih razloga. I ne znam jesam li tip koji će se zaključati u studio, više volim biti strpljiv i sačekati inspiraciju. Definitivno želim ići u Beograd, nikad nisam bio tamo. Vidio sam samo Novi Sad kada sam nastupao na Exitu. Želim sresti sve ljude koje znam preko društvenih mreža. Ako ništa, posjetiti Bassivity studio i fotkati onaj pogled na grad.

Tko su vam najjači reperi u Hrvatskoj?

Hiljson Mandela, Saša iz TBF-a i Vojko. Hiljson je najraznovrsniji, on može svašta s glasom. Njegov album bi se mogao etiketirati kao autotune, ali Hiljson je mega talent. Sve bolje mišljenje imam i o svojoj glazbi. Grše isto kotira visoko. I možda će nekome zvučati čudno – Sett iz Krankšvestera, njegovi solo albumi. On je najkonzistentniji, baš se kuži kako dobro barata s našim jezikom. Njegov stih Suzama sam Saharu pretvorio u Gunju – to je ukratko razlog zašto ga volim. To ne može svatko napisati.

Yem kao koncertna organizacija je preokrenula situaciju na rep sceni. Koliki je njihov doprinos?

Svaka vijest da je Yem rasprodao nečiji koncert mjesec dana ranije je dokaz toga. Publika jednog izvođača postaje publika ostalih i to ide u krug. Oni su organizatori od malih partija do velikih festivala i tu se stvara scena. Veliki broj izvođača spada pod Yem, uključujući i mene. To su ljudi koji su posvećeni onome što rade i nisu uspjeli preko noći. Mislim da je malo ljudi uključeno u rad, to nije mašinerija, zbog toga je i impresivnije. Od toga imaju korist i publika i izvođači kojima to financijski ide u prilog. Yem djelomično omogućava određenom broju ljudi da žive od glazbe, i to od trepa. Na našim nastupima se iščaše ramena, gube se zubi i mobiteli, bude i šutka. To sam vidio na mom koncertu, tu rulju koja skače i predstavlja esenciju svega.

Bore, za kraj vas moramo pitati – što vam daje nadu?

Nadu mi u zadnje vrijeme daju mladići s kojima radim. Roko 2003. godište, producent iz Traposlavije, i njegov vršnjak Peki iz Drniša. Kada s njima odem u studio, bude odlična energija, a između nas je ravno deset godina razlike. Tu je i Mario rođen 2001. koji radi spotove. To su zdravi mladi ljudi, ne stvaraju nikakve granice, svi regionalno surađuju. Oni me motiviraju, dočekaju me u studiju s draftom koji nadopišem. Mislim da ih se može lako degradirati i reći da se bave samo trep cajkama, ali oni su muzički obrazovani, Peki svira klavir, a Roko gitaru. Naprave beat u tri minute, jako su talentirani. Privilegija je što imam priliku izravno i gotovo svakodnevno raditi s takvim ljudima. Ne sramim se učiti od njih, iako sam stariji i duže sam u ovome poslu. Neke aspekte produkcije i aranžiranja su oni imali u malom prstu sa 16 godina, a ja sa skoro 30 i dalje nemam. Tako da credit where it’s due, uzajamni respekt i rezultati mogu biti samo dobri, pogotovo kada su iza svega zdrave radne navike.

razgovor vodila Anja Kožul