U augustu 2008. godine umro je palestinski pjesnik Mahmud Derviš. U eulogijama u arapskim novinama oplakivalo se posljednjeg pjesnika koji je čitajući poeziju mogao ispuniti nogometni stadion. Tim ga je riječima, doslovno, opisala egipatska književnica Ahdaf Soueif. Nije se radilo o hiperbolama, Soueif se referirala na mnogo puta viđeno i učinjeno, od Kaira i Bejruta do Ramale.
Primjerice, 2002. godine više od 25 tisuća ljudi okupilo se na nogometnom stadionu u Bejrutu da bi tri sata slušalo Derviša kako recitira poeziju. Pisale smo u julu u ovoj rubrici kako je škotska književnica Jackie Kay recitirala pred tisućama ljudi na stadionu u Sheffieldu prije nogometne utakmice, ali u Derviševom slučaju utakmice nije bilo – na stadion su ljudi došli isključivo zbog njegove poezije. Među tisućama okupljenih na tribinama mnogi su pristigli iz nekadašnjih palestinskih izbjegličkih kampova, danas bejrutskih geta.
Dva mjeseca nakon Derviševe smrti, u oktobru 2008. godine, na novoizgrađenom stadionu Faisal Al Huseini u Jeruzalemu, palestinska nogometna reprezentacija prvi je put otkako je postala članica FIFA-e igrala utakmicu na domaćem terenu. Remizirali su 1-1 s Jordanom pred tisućama gledatelja. Ranije su zbog izraelskih zabrana sve utakmice bili prisiljeni igrati van palestinskih teritorija. Čitavu utakmicu, sportski komentatori na lokalnim televizijskim kanalima zazivali su stihove Mahmuda Derviša. Poželjeli su ga se i kao komentatorskog druga, jer poznata je bila njegova pasioniranost oko (palestinskog) nogometa.
Derviš je nogomet opisivao kao “arenu izražavanja u tamnici arapske demokracije”, što dobro znaju navijači koji su ginuli na stadionima od Kaira do Gaze, boreći se protiv nacionalističke represije i umreženog krupnog kapitala režima od Rijada do Rabata. Podosta drugačije od konteksta bliskog nam u Hrvatskoj, stadion je u mnogim arapskim zemljama od sredine prošlog stoljeća bio prostor pokušaja artikulacije društvene slobode. Te su se artikulacije primarno svele na pokušaje definiranja kroz negaciju, i kroz njih možda nismo uspjeli doznati što sloboda jest i koji putevi do slobodnog društva vode, ali jesmo čuli da sloboda nije kapitalizam i okupacija Iraka, da sloboda nije dres nacionalne reprezentacije koji financira okupator, da sloboda nije predsjednička palača za probrane, a stadion za gladne. I Dervišova je poezija bila pokušaj nalaženja značenja riječima, pokušaj otklona od jezika i svjetogradnje okupatora. Prepoznavao je, međutim, i da sama poezija nije dovoljna, kao što nisu dovoljne ni stadionske koreografije i protesti.
“Mislio sam da poezija može sve promijeniti, da može promijeniti povijest i da može humanizirati, i mislim da je ta iluzija vrlo potrebna da bi se pjesnike potaknulo da budu involvirani i da vjeruju. Ali sada mislim da poezija mijenja samo pjesnika”, kazao je Derviš u razgovoru s pjesnikinjom Nathalie Handal 2002. godine. Dijelom je vjerojatno u pravu, a dijelom se ipak prevario, ne uzevši u obzir i činjenicu svog izuzetnog dosega, odnosno Palestinu koja živi kroz njegova djela.
Dervišova je želja bila da bude pokopan u rodnoj Galileji, što je izraelska vlast zabranila, pa je na kraju pokopan u Ramali. Njegov grob je prije desetak godina ograđen i više se kraj njega ne može čučnuti, ali Derviševe se riječi, kako je pisao John Berger, i dalje može čuti. Derviš je mrtav, ali razgovarajte s Palestincima, razgovarajte o Palestini, i vidjet ćete da još uvijek puni stadione.
piše Ivana Perić