Svaki put kada se žena ulogira, skrola, objavi ili komentira nešto u digitalnom okruženju, ona korača ulicom bez rasvjete. Kako je internet postao produžetak stvarnog života, to za žene često znači prisustvo nasilja koje su, nažalost, naučile očekivati offline.

Saznale smo nedavno da je čak i online kupovina – prostor koji većina nas smatra zabavnim, praktičnim i bezopasnim – postala nesigurna za mnoge žene, kad su korisnice Vinteda, popularne aplikacije za prodaju rabljene odjeće, otkrile da su njihove osobne fotografije ukradene i objavljene na porno-sajtovima i zatvorenim forumima.

Umjesto prostora za povezivanje, raspravu i kreativnost, internet prečesto postaje zona uznemiravanja, prijetnji i ciljanih napada – stvarnog nasilja sa stvarnim posljedicama. O tome smo pričale s dvama stručnjakinjama: Nevenom Krivokapić Martinović iz beogradske SHARE Fondacije koja se bavi zaštitom digitalnih prava i Katarinom Križan iz splitske nevladine udruge Domine koja se bavi pravima žena.

– Ono što možemo da primetimo jeste velika nejednakost, kao u offlineu, čak i mnogo više u online svetu. Žene su mnogo više mete uznemiravanja, pretnji, govora mržnje, rodno zasnovanog digitalnog nasilja, neovlašćenog deljenja intimnih sadržaja, kao i digitalnog praćenja. Nove forme nasilja razvijaju se i javljaju svakodnevno. Svi ovi oblici nasilja direktno utiču na pravo na slobodu izražavanja, privatnost, sigurnost i dostojanstvo te dovode do autocenzure i povlačenja žena iz javnog digitalnog prostora – kaže nam Krivokapić Martinović, advokatica i koordinatorica za slobodu izražavanja i online medije u SHARE-u.

Njena organizacija redovito evidentira različite povrede digitalnih prava i izvještava o trendovima rodno zasnovanog digitalnog nasilja. U njihovom izvještaju objavljenom 2024. godine predstavljeni su primjeri i iskustva djevojčica i žena iz Srbije – od osvetničke pornografije i deepfake sadržaja do online proganjanja i kontrole pomoću tehnologije.

Križan, programska koordinatorica Domina, upozorava najprije da je ono o čemu pričamo nasilje nad ženama u njegovoj digitalnoj dimenziji, a ne neka posebna kategorija. Prema njoj, na to ne trebamo gledati kao na “tehnološku anomaliju ili nuspojavu interneta”, nego kao “rodno uvjetovan društveni problem koji se prilagođava digitalnim uvjetima, ali ostaje čvrsto ukorijenjen u postojećim odnosima moći”.

– Digitalna dimenzija nasilja odnosi se na širok raspon nasilnih praksi koje se odvijaju putem tehnologije i digitalnih alata, a koje čine sastavni dio kontinuuma rodno uvjetovanog nasilja koje žene i djevojčice doživljavaju upravo zbog svojeg roda. Time se jasno naglašava kako se ne radi o novom ili odvojenom obliku nasilja, nego o jednako štetnoj manifestaciji istih obrazaca psihičkog, seksualnog i fizičkog nasilja koje žene doživljavaju i izvan digitalnog konteksta. Nedavno mi je, primjerice, bliska osoba, čuvši da govorim o digitalnom nasilju nad ženama, rekla kako postoje “puno ozbiljniji” oblici nasilja, poput femicida. Taj komentar nije zlonamjeran, ali je izrazito simptomatičan. On pokazuje koliko lako, čak i nenamjerno, počinjemo rangirati nasilje, umjesto da ga razumijemo kao međusobno povezane prakse – kaže.

Udruga Domine u sklopu projekta Safe Click++, provela je prvo nacionalno istraživanje o digitalnom nasilju nad ženama u Hrvatskoj. Već sami rezultati, govori nam Križan, pokazuju koliko je digitalno nasilje prisutno u svakodnevnim iskustvima žena: 76,3 posto sudionica navodi barem jedno takvo iskustvo.

Najčešće se pojavljuje kroz različite oblike uznemirujuće i invazivne komunikacije pa najveći udio žena (42 posto) navodi uvredljive ili uznemirujuće poruke, kao i kontakte nepoznatih osoba koji izazivaju nelagodu ili strah (35 posto).

Slijede oblici seksualizirane komunikacije bez pristanka: nagovaranje na seksualni razgovor navodi 22,3 posto žena, a neprestano slanje poruka ili “reakcija” bez pristanka 22 posto. Uz to, značajan dio žena navodi iskustva koja uključuju zadiranje u privatnost i sigurnost, poput neovlaštenog pristupa računima, kao i komentare o izgledu, tijelu ili seksualnosti te prijetnje dijeljenjem osobnih informacija. Manji, ali i dalje relevantni udjeli odnose se na oblike pritiska i prisile, poput prisiljavanja na slanje intimnih sadržaja, prijetnji seksualnim nasiljem ili različitih oblika digitalnog nadzora.

I SHARE i Domine imaju svoje materijale u kojima educiraju o ovoj temi i savjetuju kako se od nasilja zaštititi ili obraniti, no obje naše sugovornice ističu kako odgovornost nikako ne može biti samo na pojedinkama.

– Prevencija je važna, ali ne možemo se osloniti na nju kao isključivo odgovornost korisnica i korisnika. Svakako, postoje koraci koji mogu povećati osećaj sigurnosti. Neki od njih su jačanje digitalne pismenosti, razumevanje svih mogućnosti kako da se podese opcije privatnosti, način korišćenja sigurnosnih lozinki i dvofaktorske autentifikacije, kao i kada dođe do nemilih slučajeva kako da se dokumentuje digitalno nasilje i prijavi. Bitno je ostati dosledan i nikada ne normalizovati digitalno nasilje, niti pristajati na njega, moramo konstantno pričati o tome, tražiti podršku i solidarnost zajednice, i koliko god delovalo uzaludno u nekim trenucima koristiti pravne i institucionalne mehanizme koji su nam dostupni – rekla je Krivokapić Martinović.

Ima načina kako smanjiti izloženost: privatni profili, ograničeno dijeljenje sadržaja, oprez u komunikaciji, manji krug ljudi koji imaju pristup našem broju ili osobnim informacijama, pojašnjava Križan, ali također ima sličnu napomenu:

– Takvi se savjeti često dijele kroz kampanje institucija, policije ili obrazovne programe i oni mogu imati smisla na razini individualne zaštite. No problem nastaje onda kada se zaštita od nasilja gotovo isključivo postavi kao individualna odgovornost žena.

Važnu ulogu imaju i institucije, poput policije i pravosuđa, koje nerijetko nemaju dovoljno znanja, resursa ili senzibiliteta za prepoznavanje ove vrste nasilja kao ozbiljnog problema. Odgovornost pored – prvo i osnovno – počinitelja, snose i digitalne platforme, kaže Krivokapić Martinović, “jer su one u poziciji da fasilitiraju sve ove oblike digitalnog nasilja”.

– Platforme oblikuju digitalni prostor kroz svoja pravila, algoritme i prakse moderacije sadržaja. Većina platformi formalno poseduje mehanizme za prijavu nasilja, međutim iskustvo korisnika pokazuje da su oni često nedovoljno razvijeni, komplikovani i neefikasni, isto tako procesi koji se odvijaju iza zatvorenih vrata za korisnike nedovoljno su transparentni. Poseban problem je što platforme retko prepoznaju rodno zasnovano nasilje kao sistemski problem. Potrebno je konstantno vršiti pritisak na platforme i zalagati se za njihovu veću odgovornost, jasnije procedure, mnogo brže reakcije i saradnju s organizacijama civilnog društva, uz puno poštovanje ljudskih prava.

Žene mogu postati žrtve nasilja i bez participiranja u privatnim ili javnim internetskim zajednicama. Radi se veoma često o creepshotsima, seksualno sugestivnim slikama žena snimljenih bez njihovog pristanka.

Prije par godina pisalo se o globalnom trendu uznemiravanja prikrivenog iza termina “umjetnici zavođenja” (pickup artists), u kojem su muškarci prilazili ženama na javnim mjestima, snimali te pokušaje i objavljivali ih kako bi pokazivali svoje vještine ili “prenijeli znanje” – koje su ponekad i naplaćivali. U Poljskoj mladići koji sebe nazivaju “Szon Patrol” (u slobodnom prijevodu “Patrola za drolje”) lutaju ulicama u potrazi za ženama koje se po njihovom mišljenju ponašaju ili odijevaju “provokativno”, snimaju ih i objavljuju na TikToku.

Iz policijskih biltena i medijskih izvještaja saznajemo i za slučajeve u našoj blizini: žene se tajno snimalo na ulici, u javnim toaletima, na kupalištima, pa čak i u zdravstvenim ustanovama. Sad već znamo i za desetke tisuća nasilnika iz cijele regije koji su se okupljali u zatvorenim Telegram-grupama i ondje raspačavali raznorazne fotografije žena, snimljene bez znanja i pristanka.

Upravo primjer creepshotsa, kaže nam Križan, pokazuje koliko je logika individualne odgovornosti ograničena.

– Digitalni alati omogućuju nasilje i bez ikakve online prisutnosti žene, čime postaje jasno da ponašanje žrtve nije uzrok nasilja. U tom smislu, savjeti o “zaštiti” često ponavljaju isti obrazac koji poznajemo i iz offline konteksta. Nekada se žene upozoravalo kako ne bi trebale nositi određenu odjeću ili se kretati određenim prostorima, a danas im se poručuje da zaključaju profile, ograniče vidljivost ili se povuku iz digitalnog prostora. U oba slučaja poruka je slična: sigurnost žena ovisi o tome koliko će se same prilagoditi i ograničiti – upozorava.

A što se tiče materijala koje jesu same žene kreirale – bilo da se radi o postovima na društvenim mrežama, fotografijama u privatnom inboxu ili, kao što smo vidjele, na aplikaciji za prodaju odjeće – uvijek valja imati na umu da su oni bili namijenjeni za određenu svrhu i kontekst. Njihova nasilna “prenamjena” (primjerice krađa fotografije ili snimki iz kojih nastaje deepfake video ili objava privatnih snimaka na porno-sajtovima) nešto je što treba osuđivati, a ne sam čin nastanka tih sadržaja.

Rodno zasnovano digitalno nasilje nikada nije posljedica ponašanja žrtve, upozorila je Krivokapić Martinović. Rad na ovoj temi tokom prethodnih nekoliko godina i poznavanje digitalnog okruženja, kaže ona, “jasno pokazuje da žene mogu postati mete isključivo zbog svoje rodne pripadnosti, identiteta, javnog angažmana, profesije ili jednostavno zbog prisutnosti na internetu”.

Križan ističe da je kultura posramljivanja žena u digitalnom prostoru duboko ukorijenjena i neraskidivo povezana s patrijarhalnim društvenim poretkom, zbog čega ne postoji brzo ni jednostavno rješenje za prebacivanje fokusa s ponašanja žena na odgovornost počinitelja. Okrivljavanje žrtava služi kao mehanizam distanciranja koji ljudima omogućuje da vjeruju kako se nasilje događa “nekome drugome” i da se njih samih ne tiče, bilo da je riječ o obiteljskom nasilju, femicidu ili dijeljenju intimnog sadržaja.

– Zato promjena fokusa s pitanja “što je žena učinila” na pitanje “zašto netko misli da ima pravo to učiniti” nije samo komunikacijski pomak, nego duboko političko i društveno pitanje. Ono traži promjenu obrazovanja, medijskog diskursa, javnih politika, ali i spremnost društva da se odrekne nekih vrlo ukorijenjenih, ali štetnih uvjerenja. Bez toga, rasprava o posramljivanju žena uvijek će ostajati na razini simptoma, a ne uzroka – zaključuje naša sugovornica.

piše Anja Vladisavljević