Nakon što je završila Kulturalne studije u Rijeci, Tina Perić upisala je temeljnu obuku u Hrvatskoj udruzi doula. Odluka je to koja se u njoj dugo marinirala, a kako nam priča, sve je krenulo iz straha. Prisjetila se kako su, dok je pohađala osnovnu školu, žene oko nje koje su imale male bebe izgledale drugačije kada bi se vratile iz rodilišta. Divila se kako su devet mjeseci stvarale male ljude, a s druge strane bila prestravljena pričama na koji su način rodile. Nije joj bilo jasno zašto, ako je porod tako stravičan, i dalje ostaju trudne i rađaju – i tada je krenula istraživati zašto je rađanje bolno.
– To je istraživanje, u skladu s trendovima moje generacije, krenulo s počecima Youtubea – 15 GB mjesečnog interneta potrošila bih gledajući eksplicitne videe poroda, imala tjelesne reakcije na sve što sam vidjela, ne zato što je bilo “ružno i krvavo” već zato što me preplavljivala empatija. Tada sam prvi put vidjela kako izgleda pozitivno iskustvo rađanja, a prvi put sam čula i za doulu – prisjeća se Tina.
Najčešća zabluda u društvu jest poimanje doula kao primalja, pa tako i Tinu često znaju pitati kako “porađa žene”, na što ona odgovara da žene (u fiziološkim porodima) nitko ne porađa – one se porađaju same, dok primalje i liječnici/ce primaju dijete i asistiraju porodu. Doule su pak angažirane od strane rodilja, a ne ustanova, one nisu zdravstvene djelatnice, nisu zaposlene u rodilištima i ne daju medicinske savjete niti vrše medicinske intervencije. Isto tako ne rade vaginalne preglede i ne čuvaju međicu, ne asistiraju rodilji prilikom izgona, ne mjere tlak i temperaturu i ne pregledavaju dijete.
One su educirane osobe koje pružaju emocionalnu, fizičku i informativnu podršku ženama za vrijeme trudnoće, poroda i postpartuma. Koriste nefarmakološke metode ublažavanja boli koje odgovaraju rodilji, rade masaže, kontrapritisak kukova tijekom kontrakcija, centiranje kroz vizualizacije, koregulaciju disanjem, osluškivanje rodilje, ali i pružanje podrške partneru, ohrabrivanje i vođenje kroz alate koje može iskoristiti kako bi podržao partnericu.
Kako nam Tina objašnjava, doule smiruju nervozu u prostoru i pomažu kad panika prevlada, kad se želi žuriti u rodilište iako rodilja osjeća da je u redu još neko vrijeme pričekati kod kuće.
– Doula je osoba koja smiri tenziju i na taj način izravno, ali i neizravno (preko partnera) utječe na koregulaciju rodilje. Mirno okruženje stvara siguran prostor za rodilju, prostor u kojem se može prepustiti, a hormoni koji igraju ključnu ulogu u napretku poroda mogu neometano raditi svoju magiju. Ugođaj koji se stvara prilikom vođenja ljubavi, bliskost, toplina, sigurnost i nježnost, ključan je saveznik poroda, jer se u obje situacije luči isti hormon, oksitocin. Iz tog je razloga važno stvoriti odnos povjerenja s rodiljom, ali i partnernom. U pripremi za porod i postpartum partneri su uvijek dobrodošli, što veća uključenost znači i spremnost za pružanje podrške – govori naša sugovornica.
No angažiranje doule ne znači isključivo pružanje podrške tijekom poroda – mnogi parovi odlučuju se za doule iako će pri porodu s rodiljom biti partner. U tom je slučaju doula prisutna u pripremi za porod, pruža podršku kod kuće do odlaska u rodilište, za vrijeme poroda dostupna je online za postavljanje pitanja ili poziv, te dolazi u postpartum posjete nakon što rodilja i dijete dođu kući. U postpartum podršci fokus je na oporavku rodilje, uspostavi dojenja (ako je takva želja), pripremi plana obroka i pomoći u čuvanju starije djece.
– Osim boli, promjene dinamike u odnosu, nespavanja i generalnog umora, osjećaj usamljenosti u postpartumu vrlo je čest, a o njemu se ne govori dovoljno. Možda postoji podrška i niz ljudi koji su spremni praviti društvo rodilji, ali usamljenost u emocionalnom vrtlogu koji izaziva oscilacija hormona nije lako objasniti, a i kada se pokuša verbalizirati često dolazi do osude – objašnjava Tina te dodaje kako upravo iz tih razloga Hrvatska udruga doula sudjeluje u kampanji Libresse u sklopu koje pruža besplatnu online i uživo postpartum podršku preko sto žena diljem Hrvatske.
Poslije završene četverodnevne temeljne obuke pod vodstvom Reke Dezsi i Anite Budak, Tina Perić započela je jednogodišnji proces mentoriranja kod prve riječke doule Tatjane Ljuštine Milaković, a ovog proljeća završila je i Erasmus+ naprednu obuku za doule u trajanju od osam mjeseci. Ove godine otvorila je obrt naziva “Do(u)less” – igra je to riječima koja istovremeno znači i “radi manje” i “bez doule”, a za Tinu je to mantra otpora kroz odmor na koju se svakodnevno podsjeća. Opredijelila se biti porodna i postpartum doula, a kako nam kaže, njezin posao nije rodiljama nuditi korake koji vode do savršenog iskustva, već razgovarati kako bi se očekivanja rodilja i bliskih im ljudi utišala te otvorio prostor mirnoj i pouzdanoj tranziciji u roditeljstvo.
– To znači razgovarati o pitanjima koja postoje, strahu, boli, dinamici odnosa s partnerom, podršci bližnjih, radostima i veselju, najdražoj hrani, postpartum planu podrške. U praktičnom dijelu pripreme insceniramo situacije u porodu i na taj način vježbamo komunikaciju. Razgovaramo o fazama poroda, odlasku u rodilište, ulozi vremena i strpljenja, ali i povjerenja u porod. Fokus usmjerim na važnost intuicije rodilje – jedino je ona ta koja osjeća bebu i živi kroz senzacije trudnoće, osjeća nelagodu u tijelu, bol, prve naznake da porod kreće. Osjećaj sigurnosti koji pruža podrška, bilo da se radi o partneru ili douli, počiva na povjerenju u rodilju, povjerenju u njezinu snagu i tijelo, bebu i sam porod – priča nam Tina.
O doulama i njihovom mjestu u zdravstvenom sustavu u zemljama tranzicije, u ovom slučaju Hrvatskoj i Srbiji, Tina Perić i medicinska antropologinja Ljiljana Pantović trenutno pišu članak koji će biti objavljen u zborniku “The Routledge Handbook on the Anthropoloy of Doulas”. Zbornik će objediniti tekstove o doulama i njihovim iskustvima rada s naglaskom na jugoistočnu Europu. Pantović i Perić provele su istraživanje te intervjue s doulama, a fokusirale su se na njihova iskustva rada u državama čije zdravstvo počiva na ostacima socijalizma, državama koje su prošle, ali i dalje prolaze kroz tranziciju neoliberalne privatizacije zdravstva. Njihova je usmjerenost upravo prema pozicioniranju doula u zdravstvenom sustavu čiji su nedostaci izazvali potrebu za pružanjem takve vrste podrške.
Doule su, prema Ministarstvu zdravstva, dobrodošle u svim rodilištima u Hrvatskoj, no svako rodilište ima autonomiju u odabiru tko može, a tko ne može biti pratnja, tako da pojedini otpori ka doulama i dalje postoje. Osim toga, kako nam govori Tina, potkapacitiranost i preopterećenost zdravstvenih djelatnika/ca te nedovoljna podrška u procesuiranju svega kroz što prolaze u svojim radnim danima utječu na način na koji rade svoj posao. Kada u jednoj smjeni rađa više od 15 žena, a nema infrastrukture koja to može podnijeti, onda se porod koji ima svoj tok i razvija se postepeno, kontrolira i ubrzava.
– Vidim to kao začarani krug nebrige na razini države u kojem nažalost žene budu te koje osjete i proživljavaju posljedice nedostataka sustava. Doule s trudnicama rade na osvještavanju prava tjelesne autonomije, razgovaraju o odnosima s autoritetima, o preuzimanju odgovornosti u porodu i korištenju svojih prava u rodilištu. Na taj se način, kroz osnažene rodilje mijenja i sustav, iznutra i postepeno. Vježbe komunikacije sa zdravstvenim djelatnicima/cama vode do zahtijevanja informiranog odlučivanja o potencijalnim medicinskim intervencijama, njihovoj nužnosti ili alternativama. U radu sa ženama često čujem “bojim se da im se ne zamjerim”. Zdravstveni djelatnici/ce i rodilišta nisu i ne smiju biti u poziciji zastrašivanja, jer naposljetku svi rade za dobrobit rodilje i djeteta. Poanta nije osnažiti žene da bi se u državi koja sustavno ne pruža logističku podršku i sigurnost kućnih porođaja, te iste kućne porođaje predstavljalo kao jedinu mogućnost pozitivnog iskustva rađanja – objašnjava Tina.
Kućni porod je u Hrvatskoj u sivoj zoni – nije podržan od strane institucija, ali nije ni ilegalan. Žene koje se odluče na kućni porođaj primorane su angažirati primalju iz inozemstva, jer je u Hrvatskoj licenciranim primaljama zabranjeno raditi izvan ustanove u kojoj su zaposlene te im prijeti gubitak licence. Izbor licencirane primalje iz inozemstva gotovo ni ne postoji, a takav oblik pomoći je izrazito skup, pa samim time ostvariv malom broju ljudi. Prema pravilima Etičkog kodeksa, članice Hrvatske udruge doula ne prisustvuju medicinski neasistiranim kućnim porodima, no mogu raditi s rodiljama na osnaživanju, preuzimanju odgovornosti i vježbanju komunikacije.
– Svaki dio začaranog kruga mora doprinijeti promjeni koliko njegova uloga dozvoljava. Drugim riječima, kao što zdravstveni djelatnici i djelatnice od-učavaju (unlearn) nove generacije opstetričara/ki od rutinskog izvođenja epiziotomije, tako se i rodilje osnažuje da postavljaju pitanja i koriste prava tjelesne autonomije. Svi smo na istoj strani, a to je da bude bolje – poručuje Tina.
Podrška doule, prema Tini, trebala bi biti omogućena svima koji imaju potrebu i želju da je dobiju, no doule i dalje nisu dostupne u sklopu HZZO-a te podrška ovog oblika nije formalno prepoznata kao usluga u sustavu. Samim time angažiranje doule nije svima jednako dostupno, a cijena ovisi o vrsti podrške: pojedinačna savjetovanja variraju od 50 do 70 eura, dok paket podrške koji uključuje pripremu za porod (dva prenatalna susreta), dežurstvo 24/7 četiri tjedna oko termina poroda, podršku na porodu i jedan postpartum susret stoji od 700 do 1000 eura. Doule uglavnom rade preko obrta, a u udruzi ih tek nekoliko živi od doulanja, dok većina kao doule rade uz primarni posao i osmosatno radno vrijeme.
Hrvatska udruga doula već četvrtu godinu zaredom provodi projekt “Podržano u majčinstvo” kroz koji pruža besplatnu online podršku ženama diljem Hrvatske. Podršku pružaju doule volonterke, u periodu od nekoliko tjedana prije poroda, dežurstvo i podršku na porodu i u postpartumu.
– Ono što radimo da bi bile dostupnije jesu upravo projekti kroz koje pružamo besplatnu podršku jer vjerujemo da je svatko zaslužuje. Dok god nismo sustavno podržane i na taj način plaćene, ne postoji opcija da budemo održive kao volonterke, a da pritom ulažemo trud i novac na edukacije, odvajamo vrijeme od svojih obitelji i naposljetku dajemo velik emocionalni napor u pružanju podrške – zaključuje Tina Perić.
piše Katarina Bošnjak