Jave se ponekad pojedini čitatelji ove kolumne koji mi žele objasniti u čemu sam u pravu, a u čemu griješim. Javljaju se isključivo čitatelji, ne i čitateljice, što je, priznajte, zanimljivo. Neću to odmah sitničavo proglasiti mansplainingom, nego, evo, pozivom i prilikom da i ja s njima drugarski podijelim znanja koja evidentno nisu bila prinesena njihovoj pažnji, iako ih sve to itekako interesira.

Na primjer, mogu ovdje, u kolumni, pisati o tome zašto su danas djevojke ljute i s pravom se nadati da će netko, osim ljutih djevojaka i žena, to i pročitati. Netko tko je rođenjem dobio privilegiju da s manje truda i muke stvari mijenja na bolje, u svojoj kuhinji, kući, ulici, mjesnoj zajednici, redakciji, festivalu, udruzi, zbornici, stranci, sabornici, državici… Naravno, postoji i opcija da su žene tek tako iz hira pomahnitale i obrušile se na jednostavne, malo sirove, ali dobre u duši muškarce koji nisu svi isti?

Kako je ovo prvenstveno tekst o djevojkama, iskoristit ću svoju malu, čudnim čudom izborenu vidljivost, da bih prepisala stihove pjesme “Matrilinearnost” Selme Asotić, a koja kaže ovako:

Jednu rastoče / na konce druga / isplete mrežu treća zahvati. / Jedna na koži / zareže godine druga svine / rešetke treća istupi. / Jedna pod jezik / ušuška trn druga uzgoji / grlo treća se usudi. / Jedna ugrize / pesnicu u ustima druga / proguta zube. Treća pljune. / Progovori.

Kada bi ova pjesma bila u čitankama (a trebala bi iz mnoštva razloga koji su iz nje razvidni), pitanja ispod pjesme mogla bi glasiti: Tko je rastočio lirsku protagonisticu nazvanu Jedna? Što u prenesenom značenju predstavljaju u kožu urezane godine i rešetke u pjesmi? Zašto je lirska protagonistica grizla šaku? Je li ti ovo možda poznato iz tvoje okoline? Zašto je Druga lirska protagonistica progutala zube, a Treća pljunula? Treće, one koje pljunu i progovore, ovdje su već neko vrijeme i ne planiraju otići, no postoje li i Četvrte?

I što se događa s njima, Četvrtima, onim mladim ženama koje su u tom matrilinearnom slijedu već stupile na scenu odraslijeg života? Govori se o manosferi koja guta novu generaciju momaka, ali pritom kao da se opet zaboravlja na djevojke koje uspijevaju živjeti svoje živote na rubu te manosfere, dok čitava stvar neprestano prijeti da se prelomi preko njihovih leđa i vrati ih na početak pjesme, iza nevidljivih rešetaka vlastitog doma gdje će gristi šake da ne bi opsovale.

Ovog proljeća redovito sam se sretala upravo s tom novom Z generacijom. Radionica pisanja angažirane proze u PEN-u, na kojoj smo surađivale, bila je otvorena svima, prijavio se veći broj djevojaka u dvadesetima pa sam je tako i koncipirala – prema interesima polaznica. Nosila sam im “Nevidljivu ženu” i “Našu ženu” i “Mog muža” i sjajne, luckaste priče o menstruaciji “Crvena nit” Marijane Čanak i “Zašto sam se spremna potući” Ivane Bodrožić i novi roman Ivane Sajko “Zadnji dan mira”. One su donijele Sally Rooney i “Sigurnu kuću” Marine Vujčić i pričale smo o serijama “Derry Girls” i “Sram”, o Chappell Roan i Oliviji Rodrigo i Trnjanskim kresovima, razgovarale uživo s umjetnicom Arijanom Lekić Fridrih.

Zanimalo ih je ono što ih se direktno tiče, što svakodnevno utječe na njihov život.

Pitanje zašto bi netko pisao društveno angažiranu književnost jednako je besmisleno kao i ono zašto ne bi. Samo što ovo drugo nitko ne postavlja. A zapravo oduvijek se književnost bavila aktualnim problemima društva i uvijek je to nekome smetalo.

Sjetila sam se anegdote s jednog putovanja. Dok je naša grupica hodala s kraja na kraj grada, da bi nam vrijeme brže prošlo, kolega je postavio pitanje u kojem vremenu i na kojem mjestu u povijesti bismo najradije živjeli. Ali mi smo žene, rekla sam misleći na sebe i kolegicu, ta igra za nas ne vrijedi, nama je kroz povijest uvijek bilo gore nego sada, kraljici je sigurno bilo bolje nego robinji, ali svim ženama je kroz cijelu povijest bilo gore nego danas. Pa dobro, rekao je kolega, ali to je igra, pokušaj zamisliti. Mogu zamisliti samo ako, u svim tim uređenim i bogatim ili divljim i egzotičnim društvima, sebe zamislim kao muškarca, a to je besmisleno. Ako ne živimo u zemljama gdje su nekad izborena prava izgubljena ili gdje ne bjesni rat, nikad u povijesti čovječanstva ženama nije bilo bolje nego u ovom prilično užasavajućem trenutku. I to je apsurd o kojemu vrijedi razmišljati.

Djevojke koje su vršnjakinje moje kćeri ili tek koju godinu starije, s roditeljima približno moje dobi, bez obzira na povratak konzervativizma u dijelu društva, u odnosu na nas imaju više izbora i puno više slobode za izgubiti. Ili za olako odbaciti. Njihovi planovi i snovi, kao i ljubavi i razočarenja, nastali su u prostoru između #metoo pokreta i hodova za život, a njihova tijela postala su ključno političko pitanje. Pritom, malo tko pita za duše djevojaka. Kao da ikada i jest.

U nesigurnim, kriznim vremenima, javlja se i potraga za strogim, konzervativnim okvirima. Istraživanja pokazuju da se društvena regresija zadnjih godina intenzivirala, posebice kod mladića. Visok postotak mladića ističe djevičanstvo partnerice kao bitan uvjet za stabilnu vezu, pokazuju veći otpor prema pravu na prekid trudnoće nego opća populacija, a porast religioznosti često prati porast netolerancije prema manjinskim skupinama. I tu dolazi do raskoraka, jer većini djevojaka nisu napete takve momačke nesigurnosti zaodjevene u mačo priču, koja je ipak našla svoj ženski odgovor u fenomenu tradwives.

Slušajući glas javnosti, ispada da je za sve probleme odgovoran TikTok, a teško da je baš tako. Najveći influenseri svojoj djeci još uvijek su njihovi roditelji. Čim iskoračimo iz svog socijalnog mjehurića, imamo priliku susresti se s nevoljkošću očeva da povežu pojavu klečavaca ili hoda za život sa sudbinama svojih kćeri, ali još više razočarava šutnja žena za stolom. Izdaja majki, rekle bi neke od dvadesetogodišnjakinja s kojima se u svom radu srećem.

Ikone njihove generacije možda bi mogle biti poput Katniss iz “Igara gladi” ili Eleven i Robin iz “Stranger Things”, stvarne kao Greta, pa i od njih nešto starija kapetanica Morana Miljanović ili jedna od buntovnih djevojčica čiji su istupi na protestima u Srbiji postali viralni, neka koja strši iz kalupa koji bi im skrojila sredina; ali puno češće su to influenserice, mlade, pomno dizajnirane digitalne poduzetnice s pričom koja se pod egidom autentičnosti rijetko odmiče od stereotipa. Pa ipak, unutar virtualnog svijeta, žene od dvadeset i nešto kreirale su vrlo uzbudljive stvarnosti koje donose neviđene stvari, ironične estetske iskorake i etiku koja ne pristaje na kompromise na koje smo mi prethodnice pristajale, jer, kao, drugačije nije bilo moguće.

Teme koje ih zanimaju i kojima smo se bavile na radionici stavile smo pod nazivnik “čudovišta”.

Našli su se tako među čudovištima i mikroplastika, siromaštvo, stambeni problemi, ratovi, femicid, fašizam, neznanje…, ali baš u svakoj priči glavno čudovište je STRAH. Strah koji ih sprječava da budu ono što jesu, da se ostvare, strah od osude okoline.

Slobodna u glavi, to je jaka stvar, ali i dalje je teško tu slobodu živjeti u svakodnevici, u susretu sa svijetom koji nagrađuje nasilje i nasilnike, u kojem je idealna žena i dalje savršena žrtva, a fine mrtve djevojke prihvatljivije od ljutih.

Kad će se to promijeniti? Kad osim dovoljnog broja feministkinja bude i dovoljan broj feminista na ovome svijetu? Ako se to ikad dogodi, mogao bi se naglo povećati indeks sreće. Ali o tome će generacija Z napisati svoje priče.

piše Olja Savičević Ivančević