Američki pisac Langston Hughes pisao je eseje, kratke priče, poeziju, romane i drame o gotovo svakom aspektu života, od bluesa do boksa. U Hughesovom arhivu na sveučilištu Yale sačuvane su dvije kutije razglednica s njegovih putovanja svijetom, kao i reklamni posteri za drame, ali i plakati za boksačke mečeve, uz bok seriji plakata Studentskog koordinacijskog odbora za nenasilje.
Nakon što je 1936. svjedočio porazu boksača Joea Louisa od Maxa Schmelinga, Nijemca koji je mnogima u Americi simbolizirao bijele fašiste, Hughes je pisao: “Hodao sam Sedmom avenijom i vidio odrasle muškarce kako plaču poput djece i žene kako sjede na pločnicima s glavama među rukama. Te noći, kada je stigla vijest da je Joe nokautiran, ljudi su plakali diljem zemlje.”
“Smeđi bombarder” Louis bio je više od običnog borca za one koji su se okupljali na trjemovima, u brijačnicama i barovima kako bi slušali prijenose njegovih mečeva na radiju. Louis će poraz protiv Schmelinga osvetiti dvije godine kasnije, 1938., nokautirajući Nijemca u prvoj rundi revanša. Obespravljenima u Americi bio je slika ponosa i potencijala. Hughesovim riječima: “Svaki put kad bi Joe Louis pobijedio u tim godinama depresije, čak i prije nego što je postao svjetski prvak, tisuće crnaca na socijalnoj pomoći, tisuće siromašnih, izašle bi na ulice diljem zemlje, marširale, navijale, vikale i plakale zbog Joeovih samostalnih trijumfa. Nitko drugi u Sjedinjenim Državama nikada nije imao takav utjecaj na crnačke emocije – ili na moje. I ja sam marširao, navijao, vikao i plakao.”
O Louisu je pisao i u drami “Mladi crni američki Joe”, u kojoj naglašava doprinose crnaca sportu i kulturi SAD-a, inzistirajući na crncima kao sastavnom dijelu društvenog tkiva Amerike. Refren “Ja sam mladi crni američki Joe!” jednostavna je i britka proklamacija osobnog dostojanstva i ponosa. “Desetina stanovništva ove moćne nacije odavno je prirodno preplanula, mi smo Amerikanci rođenjem i odgojem”, piše Hughes.
U drami Louisa stavlja na scenu s trenerom i novinarima, među kojima se nalazi i jedan nacistički novinar. Novinari ga pitaju kako je uspio pobijediti Schmelinga, a on nonšalantno odgovara da se radi o samo još jednoj sretnoj noći. Nacistički novinar zatim odgovara: “Ne možete očekivati da Afrikanac govori. Hitler je bio u pravu kada u Mein Kampfu kaže da samo Arijevci imaju mozak.” Louis mu uzvraća stihovima: “Zar ne znaš? / Ja sam mladi crni američki Joe / Većinom dobrodušan, nasmijan i veseo / Nebo je ponekad oblačno, ali ne može tako ostati / Stižem, stižem / Ali moja se glava ne saginje nisko / Hodam ponosno, govorim glasno – mladi crni američki Joe!”
Ima u Hughesovom pisanju i kritičke oštrice – u pjesmi “Borac za nagrade” prikazuje drugo naličje (crnačkog) boksa, odmiče se od slavljenja otpora i naglašava činjenicu da boksanje nije ni glamurozna ni uznosita težnja, nego očajnički i opasni pothvat, uglavnom iz ekonomske nužde. Piše tako: “Samo se glupi momci bore / Da nisam glup, ne bih se borio / Mogao bih zaraditi šest dolara dnevno / Na dokovima / I uštedio bih više nego sada / Samo se glupi momci bore.”
“Glupost” o kojoj piše nije odraz intelektualnih sposobnosti, koliko komentar ograničenih mogućnosti koje su boksaču dostupne. Tako je i Louis nakon boksačkih trijumfa postao “počasni bijelac” u društvu u kojem su crnci još uvijek bili obespravljeni. Ali ni ta počast nije vazda trajala – nakon što je prestao boksati, radio je kao domaćin u kockarnicama u Las Vegasu, gdje je bez kinte umro od srčanog udara.
piše Ivana Perić