Ovo je ljeto, složit ćete se, bilo dozlaboga naporno. Dok smo pratili pokušaje zabrane lijevo-liberalnih festivala po Dalmaciji, koncem kolovoza je u Zagrebu krenuo projekt “Okolo” koji istražuje grad kroz umjetnost u javnom prostoru.

Jedan od dvanaest radova, postavljen u Varšavskoj ulici, bila je instalacija “Naše sestre” Ivane Mrčele. Pet predimenzioniranih žena predstavljalo je žensku solidarnost. U fokus javnosti dospjele su tek kad je jedna sestra bačena na pod, a druga ukradena. Ivana je inspirativna umjetnica i profesorica i onda kad joj nitko ne krade radove, pa bismo je rado udomile u Nadi u nekim ljepšim vremenima. Ali kakvo ljeto, takav povod.

“Naše sestre rođene da stvaraju / Naša braća rođena da razaraju”, pjeva bend Ponor u pjesmi “Naše sestre”. Odsvirali su je i na prošlogodišnjem Noćnom maršu u Zagrebu. Ima li pjesma veze s naslovom vašeg rada?

Naravno da ima, ekipa iz Ponora su mi prijatelji. Kad sam na poziv organizatora projekta “Okolo” odlučila da želim raditi velike ženske figure od tekstila, sjetila sam se pjesme, ponovno pročitala tekst i pitala Slobića iz Ponora mogu li uzeti taj naslov jer mi je baš odgovarao.

Pet velikih rozih žena s predugačkim rukama, ispisane različitim porukama – približite nam “Sestre”.

Htjela sam da imaju ruke neprirodne dužine, baš zato da budu isprepletene. U njima sam vidjela neke nevidljive niti jer žene iz generacije u generaciju prenose znanja i mudrosti jedna drugoj upravo preko ruku. Mama te uči kuhati rukama, pomažemo si rukama, grlimo se rukama. Taj dodir i povezanost su mi bili važni i zato su ruke u ovom radu naglašene.

Bilo mi je bitno da rad ima jasnu žensku temu – i zato sam odabrala rozu boju, da se igram sa stereotipom. U javnom prostoru, na ulazu u Cvjetni trg, gdje prolazi puno dostave, vozila i ljudi, htjela sam da instalacija privuče pažnju, da nekoga natjera da stane dvije, tri minute. Da se zadrži, pročita, možda ostvari interakciju – ili da ga rad iživcira pa ode. I to je isto reakcija.

Ispisivala sam citate vezane za prava žena, za veganstvo. Niz godina sam veganka pa mi je i to važno. Dodala sam i stihove pjesama koje se bave ženskim ili životinjskim pravima, ali i osobne elemente: crtež svog psa, datum rođenja. U ovom radu dala sam si potpunu slobodu. Sve sam crtala ručno, šivala, a izbor tekstila vezao je moja dva fakulteta, Akademiju likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološki fakultet.

Koliko je rad stajao netaknut?

Tri dana. Kad sam došla tu subotu krajem kolovoza do Varšavske, jedna je sestra ležala na podu, a druga je nedostajala. No odmah sam popravila rad koliko sam mogla i koliko je nestanak jednog dijela rada to dopuštao.

Čini mi se da je ta poruka ljudima baš trebala: ne možete nas slomiti, pokrpat ćemo se i idemo dalje. Zato mi je drago da je gesta popravka rada odjeknula gotovo kao i njegovo uništavanje.

Nisam htjela dopustiti da instalacija ostane ranjena. Da je trebalo ne spavati i raditi dva dana u komadu, ne bih spavala –bilo mi je važno da svih pet sestara opet stoje snažno i zajedno. I doista, nakon toga nitko ih više nije dirao. Ostatak festivala, preostalih šest dana, sve je bilo u redu. Čak se i ona ukradena sestra misteriozno vratila nakon što sam pokrpala rad i završila u medijima. Nekome je možda proradila grižnja savjesti.

Jeste li ikada prije imali problema s radovima?

Nisam. Doduše, na istom sam festivalu koju godinu ranije postavila golubove, nedovoljno pazeći na vremenske uvjete pa je dio njih otpuhao vjetar. Ali nitko nije trgao radove.

Nedugo nakon uništavanja vašeg rada Upravni odbor HDLU-a izašao je s preporukom umjetnicima da se u slučaju potencijalno spornog umjetničkog djela prethodno “senzibiliziraju” društvene skupine kod kojih bi rad mogao izazvati prijepor. Preporuka je u međuvremenu ublažena. Koja je vaša reakcija?

Sve što mogu reći je da ću se i dalje baviti temama koje su mi važne i problemima na koje imam potrebu odgovoriti. Ne mogu, ne znam, početi crtati lijepa drveća i pejzaže. Ima ljudi koji uživaju u tome i ljudi koji vole imati takve stvari na zidovima. I to je sasvim u redu. Ali ja želim nešto drugačije od umjetnosti. Mislim da umjetnost mora izazvati reakciju.

Ne razumijem kakvo bismo istraživanje trebali raditi, što ja znam koga bi mogle “ugroziti”, primjerice, velike roze lutke. Da karikiram, možda bi ih se neko dijete na ulici moglo prepasti.

Spomenuli ste veganstvo i prava životinja. U radu “It is time to set them free” problematizirate testiranje na životinjama. Na slobodu ste pustili figure rozih zečeve. Zašto su i oni rozi, koliko je boja važna u vašim radovima?

Žene su, kao što sam već rekla, roze zbog simbolike, a zečevima sam htjela dati slatku, a jarku boju, suprotnu od tirkizne pozadine koja je simbolizirala laboratorij u kojem su mučeni.

Osim stvarnih životinja, u Tvrdlju Petra Hektorovića u Starom Gradu na Hvaru, postavili ste leteće ribe.

Taj prostor je čaroban i htjela sam stvoriti bića koja će biti negdje između cipala u ribnjaku i golubova na krovovima, jedan međusvijet, mistična bića koja spajaju nebo i vodu. Projekt sam radila u sklopu Zrinski Art Festivala, na kojem izlažem kontinuirano od njegovog početka, još kao studentica, jer smo festival i ja rodom iz Čakovca.

Koji vam je vaš rad na tom festivalu najdraži?

Rad “Home”. Bio je postavljen na glavnom ulazu u Muzej Međimurja, smješten u palači Staroga grada Čakovca. Crtež je bio napravljen na transparentnoj foliji i izrezan u trake kako bi ljudi mogli prolaziti kroz njega. Rad se konstantno mijenjao pod utjecajem vjetra, ponekad pokazujući svoje cijelo lice, a ponekad samo njegove naznake.

Nalazimo se tik do bivše tvornice Kamensko, na mjestu gdje danas stoji luksuzni stambeno-poslovni blok, čiju cijenu kvadrata većina građana ne može priuštiti. U više ste se radova bavili sudbinom hrvatske tekstilne industrije – na koji ste je način istraživali i kako ste je pretočili u umjetnički rad?

Kopala sam po literaturi, a najviše su me inspirirali film Kreše Golika “Od 3 do 22” i knjiga Ivane Biočine “Proizvedeno u Hrvatskoj”. Okupirala me tema veličine, ali i propasti tekstilne industrije i uloga tekstilnih radnica u njoj. Tako je nastao rad “Šavovi”, moje figure radnica. Život tekstilnih radnica bio je posebno nemilosrdan, one su nosile cijelu industriju na svojim leđima i htjela sam im odati priznanje. Koristila sam predmete s kojima su svakodnevno radile: šivaću mašinu, konac, tekstil. Ništa u radu nije nacrtano – sve je šivano na mašinama, sve te linije, sve površine. Uz to, svaka radnica čiju sam siluetu sašila dobila je svoju malu etiketu s imenom. Neka imena sam izmislila, jer nisam mogla doći do stvarnih, ali mislim da su to univerzalna imena, ona koja bi se mogla provlačiti kroz sve tvornice koje su postojale.

Jeste li razgovarali s nekom radnicom naših propalih tvornica?

Imala sam izložbu u galeriji Bernardo Bernardi i taman pred kraj došla je Đurđa Grozaj iz Udruge Kamensko pogledati radove. Tako smo se upoznale i malo popričale. Prije toga nisam bila u kontaktu s radnicama, jednostavno zato što je period istraživanja bio dosta intenzivan i nisam imala vremena širiti se previše, nego sam morala ostati fokusirana i eksperimentirati s materijalima.

S kakvim ste tekstilom radili i koje ste boje koristili u “Šavovima”?

Radila sam sa starim zavjesama koje sam slučajno dobila – nekome više nisu trebale pa sam ih preuzela i iskoristila kao reciklirani materijal. Bilo ga je dosta i odmah sam zamislila siluete u prostoru koje će stajati uspravno. Isprva sam mislila da ću sve riješiti štirkom, ali ubrzo sam shvatila da štirka i umjetni materijali ne funkcioniraju. Malo sam ih uspjela ukrutiti, ali na kraju sam morala dodavati i žicu sa strane da drži formu, tako da sam se poprilično naradila. Kad sam riješila formu, postavilo se pitanje pozadine. Figure radnica bile su crno-bijele i izgledale su gotovo poput duhova, a to nikako nisam htjela. S kolegama sam razgovarala o bojama. Većina je predlagala tamnoplavu jer podsjeća na radničke kute, ali meni je to u ovom kontekstu djelovalo previše sterilno. Na kraju sam odabrala toplu žutu, jer sam htjela da u cijeloj priči ipak bude malo sunca.

Većina mojih radova na prvu izgleda “slatko”, tako bar kažu, meni je to malo čudno tvrditi. Ali da, privuku pogled, a tek kad čovjek zastane i pročita o čemu se radi, postane jasno da tema uopće nije lagana. Figure sam namjerno napravila predimenzionirane jer sam htjela da im dam na važnosti. Da su bile manje, taj efekt bi se izgubio. Htjela sam da ljudi, dok prolaze kroz prostor, osjete koliko su te žene moćne i koliko je industrija bila jaka.

Nakon “Šavova”, postavljate rad “Tekstilna djeca”?

Kroz istraživanje za “Šavove” saznala smo dosta o dječjem radu u tekstilnoj industriji, o toj strašnoj eksploataciji. Fokus mi je bio na izgubljeno djetinjstvo – oni se ne igraju, ne žive kao djeca, nego kao radnici. S obzirom na to da temu nisam mogla povezati s tekstilnom industrijom kod nas, napravila sam novu izložbu. U šivaoni na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, na kojem radim, studentima kroz cijelu godinu ostaju komadići tekstila. Iskoristila sam taj otpad, radila sam patchwork, lijepila materijale, a na njih sam potom stavila crtež. Uz djecu, postavila sam razbacane medvjediće kao simbol gubitka djetinjstva.

Koja je bila vaša prva samostalna izložba?

Kad sam bila studentica, postavila sam radove u galeriji “Staklenik” na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Feđa Gavrilović došao je do mene i pitao me hoću li imati samostalnu izložbu. Naravno, rekla sam da – kao studentica si gladna da te se vidi i čuje. U to vrijeme sam radila portrete svojih prijatelja, ali u nekom suvremenom klimtovskom stilu. Svi, čini se, prolazimo kroz tu “Klimt fazu” kad počnemo slikati. Na primjer, jedna od mojih prijateljica imala je ogromne dreadlockse, i ja sam je prikazala u toj klimtovskoj priči. Bio je to jako zabavan period, a njezin portret posebno se svidio posjetiteljima.

U instalaciji “We Are Watching You” propitujete granice između intime i reality stvarnosti. Kako posjetitelji u tom radu imaju aktivnu ulogu?

Posjetitelj stane ispred rada, na označeno mjesto, i doživi prostornu instalaciju koja simulira publiku i gledalište. Publika kroz 3D naočale “gleda” posjetitelja, a ovisno o tome gdje stane, može dobiti pljesak, zvižduke ili druge ovacije. Bitan segment tog rada je zvuk. Moji likovi vas promatraju. Reakcije su bile različite – djeci je bilo zabavno, dok mi se jedna žena javila i rekla da joj nije bilo svejedno kad su joj uzvikivali “Buuu”.

Već smo spomenuli da ste diplomirali na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, a potom na Akademiji likovnih umjetnosti. Odakle potreba za upisom Akademije?

Uvijek sam željela studirati Akademiju. Pri kraju TTF-a, kad su mi ostala još tri ispita i diplomski rad, spremila sam prijemni, pokušala i upala. Osjećala sam da mi nedostaje taj umjetnički dio. Godinu i pol paralelnog završavanja jednog fakulteta i prilagodbe na drugi bilo je, kako bi se reklo, prilično izazovno. Bilo je – katastrofa! (smijeh)

Jedno bumersko pitanje vršnjakinji: kakvi su vaši studenti danas?

Razlika se vidi iz generacije u generaciju. Svake godine radim s prvom godinom, na preddiplomskom i diplomskom studiju predajem kreiranje odjeće i modnu ilustraciju. Na prvoj godini studenti većinom crtaju i istražuju različite ideje u modi, dok se na višim godinama više fokusiraju na realizaciju i materijal. Ne mora to biti isključivo tekstil – cilj je da budu kreativniji, da se poigraju, istražuju i stvaraju unikatne radove. I genijalni su, puno učim od njih i inspiriraju me. Tjeram ih da ispočetka crtaju na papiru, a ne na tabletu, da osjete pokrete, da vide kako je pogriješiti i da ne možeš odmah dobiti sve što zamisliš. Baš sam nominirala jednu studenticu za Rektorovu nagradu.

Svatko tko vidi vaše fotografije, odmah primijeti koliko se divno odijevate, imate specifični stil, nešto poput rockabilly meets punk. Prilaze li vam ljudi na ulici?

U Zagrebu više ne, valjda su me zapamtili. Vani da, pa upadnemo u razgovor. Ali baš sam dolazeći do kafića vidjela jednu sjajno sređenu ženu i prišla sam joj i pohvalila je, ona se začudila i nasmijala. Mislim da moramo više hvaliti jedni druge, to doista svakome uljepša dan.

Koja vam je umjetnost najvažnija nakon likovne?

Definitivno glazba. S partnerom idem na mnogo festivala i koncerata, pogotovo izvan Hrvatske, jer tamo kao veganka imam puno bolje opcije, pa spojim turizam, galerije i izložbe koje me inspiriraju, finu hranu i savršene koncerte. Što se tiče glazbe, sjedim na dvije stolice – volim hardcore punk i rockabilly. Svake godine idem na “Tear it up” rockabilly festival u Medulinu, koji je kao vremenska kapsula. Dolaze ljudi iz cijelog svijeta, DJ-evi puštaju ploče, svi plešu i vizualno je fascinantno, muškarci i žene su sjajno sređeni. S druge strane, hardcore punk scena je potpuno druga energija – glazba je toliko snažna da doslovno eksplodira, a kad se ljudi počnu bacati, to je zakon.

Najljepši dio svega je koliko ljudi upoznaš kroz glazbu. Na primjer, bila sam s kolegicama s fakulteta u Gothenburgu i rekle su mi: “Kako to da poznaješ toliko ljudi ovdje?” Spojili smo se preko glazbe na festivalu u Češkoj i sada imamo poznanike sa svih strana svijeta. Glazba nas jednostavno povezuje.

Osim početka nove akademske godine, koji vas novi projekti očekuju?

Plan je da “Naše sestre” rastu. S obzirom na to da su bile postavljene u otvorenom prostoru, koji je diktirao veličinu postava, nadam se da će završiti u nekoj galeriji, da će ih biti puno, puno više, a moram razmisliti i o pozadini. Tako da se sestre vraćaju! A doći će i neki novi projekti koji su tek u povojima.

Što vam na početku turbulentne jeseni budi nadu?

Nadam se da će se stvari u svijetu početi mijenjati nabolje. I da će umjetnost i dalje ljudima uljepšavati živote. Mislim da bez umjetnosti ne možemo. Iako je često posljednja na ljestvici prioriteta, postoji toliko divnih ljudi koji stvaraju genijalne stvari, ne samo u likovnoj umjetnosti, nego i u glazbi, kazalištu, filmu… To nas sve obogaćuje. Nakon dobrog filma, koncerta ili izvedbe osjećaš se jednostavno ispunjenije.

razgovor vodila Vedrana Bibić