Numere u podlozi za čitanje: Lana Del Rey, “Summertime sadness”; Idoli, “Maljčiki” (Plamene zore); Doris, “Šakom o stol”.

Otkako sam prije šest godina došla u Zagreb, pitanje “kad ćeš doli” postalo je moje novo “di ćeš za Novu”. I dok sam na ovo drugo uvijek imala spremno “pojma nemam”, neizbježno “kad ćeš doli” kao uvertira u ljeto, pokazalo se pitanjem na koje ne možeš tek tako odmahnuti rukom.

Svake godine čujem ga sve ranije i moj odgovor dolazi sa sve kasnijim datumom. Tih dana kad sam “kad ćeš doli” čula prvi put ove godine, u Zagrebu je u autu izmjereno +50, a ja sam shvatila da je krajnji moment da obnovim isteklu osobnu, bankovnu karticu, provjerim dioptriju i obavim tehnički i ine preglede – prije nego što se otisnem prema rodnom kraju. Na jednom otoku, koji je “doli” moja krajnja zavičajna destinacija, u istom trenutku maksimalna temperatura za taj dan bila je 27 stupnjeva prema DHMZ-u, što mi se činilo iznimno nepravedno.

Sudbina je htjela da u taj lipanjski dan – kad Zagreb, usprkos vrućinama, raskošno miriše na lipu i svi se druže kao da nadoknađuju jesenska i zimska samovanja ispunjena bezbrojnim poslovima, vječnim nedostatkom para i tjeskobom koja ih prati – žureći preko Ribnjaka, nabasam na jednu od mojih starih znanica iz skupine otočnih sirena koje su nekad organizirale najbolji književni festival na Jadranu. Odmah je krenuo set pitanja tipičnih za situaciju kad sretneš neko prijateljsko lice nakon puno vremena. Bilo je to prvo ovogodišnje “kad ćeš doli” na koje sam mogla odgovoriti istim protupitanjem.

Festival koji spominjem, od ostalih ljetnih festivala razlikovao se, dakle, po tome što je bio najbolji, jer ni prije ni kasnije nije se dogodilo da se zbog dvodnevnog književnog događaja tjednima unaprijed rezerviraju apartmani, da bi se oko tog datuma skupili svi koji u Hrvatskoj i regionu čitaju te neke knjige, razbacani po raznim obalnim i otočnim stijenama i plažama ili skriveni po sobama od pakla na asfaltu. Nekomercijalan, nastao je i ljetima opstajao iz čistog entuzijazma svojih pokretačica, glamuroznih Sirena, jer za glamur treba imat mota koji se, svjedočimo svakodnevno, novcem zaista kupit ne da. A propasti je ovakav događaj morao, jer nije imao podršku gradske vlasti ili institucija, možda i zato što su Sirene, od djetinjstva vezane uz otok, doplivale i iz Beograda, Beča, Zagreba…, možda još više zbog toga što nešto dobro za zajednicu, proizašlo iz kreativnog impulsa, znanja i organizacijske strasti i sposobnosti, kod nas samo smeta. Kultura u Dalmaciji i prije turističkog pogroma, mogla se gotovo u pravilu svesti pod egidu: ako i jesu dobri, ne dajmo “njihovima”, nego “uvik našima”. A ako već dajemo našima, dajmo osrednjima, nikad najboljima, jer samo su osrednji stvarno naši.

Ne kažem da je na razini cijele Hrvatske bitno drugačije, ali dala bih ruku da je ovo jedan od glavnih razloga kulturnog egzodusa iz ljupkog dalmatinskog zavičaja. U međuvremenu, Sirene-osnivačice su osnovale porodice ili morale krenuti trbuhom za kruhom, entuzijazam, kao i mladost, ima rok trajanja, čak i ljubav se naposljetku pokunji i podvije rep, ako joj se dogodi da se zatekne u krivom ekonomskom razredu. Više je veza i srdaca slomio kapitalizam i dugoročni kredit nego fatalni ljubavnik ili ljubavnica, pa kakve je šanse mogao imati jedan festival mišljen za lokalne ljude, zbog ljubavi prema otoku?! Čuj, ljubav, nije li to neozbiljno?

“A ja ti više ne idem doli”, odgovara mi Sirena rezignirano. “Nemam di. Stari je prodao kuću u starom gradu, a ja nemam toliko para da sebi priuštim smještaj na otoku.”

Pa kako, jebote, mislim se, pa ti si sirena, tvoji su preci izgradili taj grad, rodili se skupa s tim gradom i otokom i sad više ne možeš otići tamo, kao što ne može ni devedeset posto građana Hrvatske, ali ipak tebi je to dom… Ne izgovaram ništa od toga, da joj ne natrljam sol na ranu.

Spomenem mjesto na obali, pored rodnog Splita, u kojem imam pola roditeljske kuće od pradjedova, koju mogu ili prodati ili iznajmljivati, jer je drugačije ne mogu održavati. Ne želim da moje djetinjstvo i obiteljska baština postanu apartman s tri zvjezdice ili usputna rezidencija u kojoj će neki bankar iz Zapadne Evrope navratiti s obližnjeg aerodroma nekoliko dana godišnje na putu za Hvar ili Dubrovnik, ali imam li izbora?! Otkako su umrle udovice iz generacije majki, moja ulica, nekad prepuna dice i ljudi, zimi je zaključana, rasprodana ili napuštena i gotovo sasvim prazna, kao i mnoge druge. Stare jezgre pokušavaju opstati od rentanja. Treće opcije nema na vidiku.

Ne pričamo i ne pišemo o tome, jer previše ljudi s kojima se susrećemo ni u svojim odraslim godinama nema krov nad glavom, žive u lošim i preskupim podstanarskim stanovima, a more, ako im starci (više) ne žive na moru, vide tek na koji dan ili ljubaznošću prijatelja. Bilo bi neukusno izlagati svoj problem nekome tko je realno u većim problemima. Jadran je otplovio od Hrvatske na luksuznom gumenjaku, na njemu je odnedavno i hrvatski državljanin John Malkovich, ali ne i ti draga drugarice Sireno koja si izgubila kuću i otok, gubeći puno više od materijalnog. Pa, dobro, neka nas pljunu oni što krova nemaju i(li) nikada nisu imali, jer smo bliska i sigurna meta, ali nadam se da će ipak promašiti i jednom smjelo dobaciti do onog luksuznog gumenjaka koji nestaje u daljini skupa s “našim morem”, jer to bi trebala biti prava adresa.

Kad ćeš doli? Pita me M. nešto kasnije u Klaonici, gdje su se umjetnici i radnici u kulturi skupili kako bi s nadležnima raspravljali o mogućnosti da se napušteni kompleks Klaonice u Heinzelovoj pretvori u prostore umjetničke produkcije. I M. mi ponavlja kako “bez da mater živi doli” ne bi mogao provesti ni tih desetak dana u rodnom Splitu.

Kasnije se vraćamo pješke u naše zagrebačke kvartove i stanove, noć na asfaltu je gusta i ljepljiva, ali ugodna dok klizimo pustim ulicama i komentiramo taj san koji nam se odvio pred očima: toliko mladih ljudi koji žele oživjeti jedan zapušteni prostor kako bi u njemu mogli raditi, susretati se, stvoriti veliku tvornicu umjetnosti koja bi zaista mogla promijeniti sliku Zagreba i Hrvatske. Prijateljica se žali na iscrpljenost nekim prijevodom koji joj je izdavačica u Francuskoj “iz tržišnih razloga” više puta vraćala na lekturu. Tržište voli jednostavne rečenice i rješenja. “Uvijek smo bolje svirale no što smo bile plaćene”, da je oraspoložim parafraziran melankoličnog vojvođanskog barda. “Ali ne zaboravi, opstale smo, jer smo svirale dobro i jebeno puno.”

Problem je u tome što se nikad ne smiješ umoriti. A samo ako si zgažena i umorna, znači da si vrijedna i uspješna. Bi li mlađe kolege ipak trebalo upozorit koliko će toga žrtvovati žele li živjeti svoj poziv i da je umjetnički rad vrsta celibata u kojem doduše može biti seksa, ali nema gotovo ničeg drugog? (Naravno, ako ti je to opcija, uvijek možeš prodat dušu đavlu.)

Oni koji su došli iza nas, odjebali su prekarni samoprezir, njima je jasno da su, iako intelektualci i umjetnice, dio te nove radničke klase. Jer nije bilo druge, otkačili su omalovažavanje vlastitog rada, progovarajući o eksploataciji i samoeksploataciji onih koji rade u kulturi, svjesni da svojim radom omogućavaju posao mnogim drugim sektorima, od menadžera do čistačice ili službenice u kakvoj instituciji ili ministarstvu. Konačno, nestalo je romantiziranja siromaštva u ovoj branši. Govor o položaju svih koji rade u nezavisnoj kulturi, napokon postaje politički.

Ali čak i kada izborimo pravo na rad, kako izboriti pravo na odmor?

(To i više, saznajte u nastavku u sljedećem broju Nade…)

piše Olja Savičević Ivančević