Kadriranje srca

Ona djela koja su u stanju uvjerljivo opjevati, izrežirati i odglumiti tragediju vlastitog života postaju trijumf ljudskosti nad besmislom i jasan odgovor na pitanje čemu umjetnost u ovom oskudnom vremenu. Jedno od takvih je Lerotićevo “Sigurno mjesto”

U svojoj posljednjoj knjizi “Utopljenici i spašeni”, Primo Levi, veliki pisac čiji je opus obilježilo iskustvo Auschwitza, piše i o našoj teškoći ili nesposobnosti da shvatimo tuđa iskustva izjednačavajući ih s nekim svojim “sličnim iskustvom”, kao da je glad u Auschwitzu ona ista glad koju osjećamo kada preskočimo obrok, ili kao da se bijeg iz Treblinke može izjednačiti s bijegom iz nekog lokalnog pritvora. On upozorava da je zadatak povjesničara premostiti taj jaz koji postoji između onoga što je bilo i onoga što danas vidimo kao proizvod imaginacije nadahnute knjigama i filmovima, a koji s vremenom postaje sve veći. Nažalost, Primo Levi nije preživio nacistički logor smrti, dotukao ga je godinama kasnije kada je 1987., nedugo nakon izlaska “Utopljenika i spašenih”, počinio samoubojstvo.

Opasnost od pojednostavljivanja i stereotipizacije tragedije – na što upozorava Levi – kako bi u istu tu tragediju mogli gotovo komforno smjestiti neko svoje iskustvo, danas je uobičajena stvar, koja se događa usporedo s pomalo bizarnim valom javnog nadmetanja u nesretnosti, kao da je trauma kakav orden – tako da se već neko vrijeme i ne bez razloga, govori o tragedy pornu kao o trendu kojem pribjegavaju i javne osobe i obični ljudi na mrežama (s tim da se ova razlika između javne i anonimne osobe prilično zamaglila).

Čini se da je problem s takvom interpretacijom realnosti, bilo da se radi o umjetničkoj obradi ili identifikaciji od strane publike, i u tome što nas ne čini osjetljivijima na tuđu nesreću, nego bešćutnijima. Parazitiranje na tragediji ne uspijeva prenijeti autentičnu emociju, a kamoli misao o emociji, nego nekakav akutni napadaj koji traje otprilike onoliko koliko treba da stisnemo lajk na društvenoj mreži ili odmahnemo rukom – u principu svejedno (nam je).

Iz gladi i potrebe za autentičnim i istinitim, za supstancom od koje smo sačinjeni, možda bi trebalo promatrati i sve učestalije posezanje za dokumentarnošću ili osobnim iskustvom u knjigama, filmovima, predstavama iako je i u žanru autofikcije itekako očekivan spomenuti tragedy porn te opasnost od manipulacije i određene emotivne ucjene.

Ipak, ona djela koja izbjegnu ovakve zamke, koja su u stanju uvjerljivo opjevati, izrežirati, odglumiti tragediju vlastitog života, postaju trijumf ljudskosti nad besmislom i jasan odgovor na pitanje čemu umjetnost u ovom oskudnom vremenu.

Otkako sam prije nekoliko tjedana na otvaranju ZFF-a pogledala film “Sigurno mjesto”, kao i mnogi drugi ne mogu prestati misliti na taj film – on je već sad postao dio kolektivnog iskustva što se u izobilju sadržaja koje ne stižemo konzumirati iznimno rijetko događa. A pogotovo kad je u slučaju domaći film, što je šteta, jer ih u zadnje vrijeme ima baš dobrih. Temi suicida pristupalo se na razne načine: od mistifikacije i romantiziranja do tabuiziranja u novije doba. Razlog tabuiziranja ovaj put je imao opravdanje – javni govor o suicidu može potaknuti na suicid. Ipak, nije nimalo svejedno kako se o tome govori. Zato suicid i jest tema o kojoj, u knjigama i filmovima barem, progovaraju oni koji su ostali – članovi obitelj, bliski prijatelji, partneri. U njihovim pričama nema mjesta ni misteriji ni romantici, a ni cenzuri, jedini pristup je čvrsto zagrliti monstruma tuge, duboki zaron u vlastitu ranu.

“Sigurno mjesto” gleda se s ruba kino sjedala, kao najnapetiji triler. Ukočenog, stvrdnutog tijela, kakvo imaju ljudi u koje je život ugradio grč nekog tragičnog iskustva. Tijelo pamti, svaka struna u njemu je napeta, i kad se duša konačno opusti i nastavi sa životom, ono je na oprezu, zauvijek pripravno, zna da se njegov čovjek već jednom rasuo i da ga ove tetive i kostur drže na okupu. Bila sam tamo, u tom dvosatnom, umjetnički besprijekornom kriku koji se pronio kino salom, Zagrebom, Splitom, dalje, otplavio nas sve skupa svojom silinom. U toj bespomoćnosti, nemoći da se promijeni neumitno (a nema tu baš neke presudne veze s lošim sustavom, osim što isti ne pomaže), smrt naoko trijumfira. A onda još prije odjavne špice postaje jasno: ogromna sila koja je stvorila ovaj film, najljepša i najteža na platnu ikad viđena bratska ljubav, ostala je netaknuta, živa. Juraj Lerotić stvorio je u svom filmu sigurno mjesto za ljubav prema bratu, tamo joj ni smrt ne može ništa. Ako postoji kadar u kojem smo dodirnuli živo ljudsko srce, onda je to u “Sigurnom mjestu”.

Izvan filma ostajemo naoko spašeni, a utopljenici. Naši su životi ispunjeni voljenim samoubojicama, čestim pitanjem jesmo li mogli biti bolji prijatelji, braća, rođaci, djeca, susjedi. Ili onima na koje se ljutimo jer nisu bili bolji prijatelji, braća, roditelji…, što je možda i teže. Može li se išta učiniti s ovog nesigurnog mjesta? Često ne, ali jesmo li mogli spasiti bar onog momka iz Laktaša kojeg su ismijavali na mrežama? Je li za njegovu smrt više kriv loš sustav ili velike i male svakodnevne surovosti i nebrige? I moja kaplja pomaže ga tkati, rekao bi poeta Cesarić.

***

Nedavno sam, kupujući hranu za svog psa, naletjela na parfem za tužne životinje koji se upravo tako i zove “Parfem za tužne životinje”. U opisu ovog proizvoda piše: “Za životinje koje su izgubile radost življenja i imaju često osjećaj tuge. Te se životinje čine ravnodušnima, potištenima i manje su zaigrane. Odbijaju kontakt s ljudima i drugim životinjama. Ovo razdoblje tuge može biti povezano s napuštanjem ili odsutnošću osobe nakon smrti ili nakon razdvajanja. Sadrži: bachovo cvijeće – pomaže vratiti smirenost, običnu pavitinu (Clematis) – povratak svijesti i fokusa, povratak svih osjetila, betlehemsku zvijezdu (Star of Bethlehem) – za pomoć kod šokova, divlju ružu (Wild Rose) – pomaže oživjeti zanimanje za jednostavne stvari, čuvarkuću (Rock Rose) – pomoć kod savladavanja terora i panike, balzaminu (Impatient) – smiruje živce i patnju, vrbu (Willow) – pomaže kod prihvaćanja i oprosta, crvenolisnu šljivu (Cherry Plum) – za povratak samokontrole.”

Ovo, kad pročitaš, dođe ti da pošpricaš prvo sebe, a onda i sve oko sebe, ne nužno pse, koji uglavnom djeluju sretnije od svojih vlasnika, nego i ljude. To isto jutro čula sam na radiju vijest da su nas pobrojali i da na svijetu ima osam milijardi ljudi, tri milijarde više nego kad smo u školi učili o svjetskom stanovništvu. Da se tu i tamo pročitati da je zadnjih godina porast tuge po glavi stanovnika veći nego ikad, ali tuga i svi njeni svakodnevni i patološki oblici konačno su prestali biti sramota o kojoj se šuti. Ipak, o ovom problemu trebalo bi u javnom prostoru biti više govora stručnjaka, a čini mi se da su ga preuzeli diletanti, pa ću se u to ime i ja ovdje zaustaviti i vratiti poetskom diskursu. Osam milijardi ljudi, koliko litara onog čarobnog parfema bi bilo dovoljno?! Samo za Hrvatsku trebali bi hektolitri.

Prolazim kroz Ribnjak, pokraj jedne klupe razgovara skupina mladih žena, po govoru raspoznajem da su iz Ukrajine. Nekoliko metara od njih, na puteljku prekrivenom žutim lišćem, skupina djece igra igru Crna Marica jen-dva-tri ili Škatule-batule. Na biciklu stiže mladić iz Wolta i zaustavlja se kraj skupine mama pa djeca naglo prekidaju igru. “Stigla je pizza!!!”, viču na ukrajinskom i veselo trče. Čitav taj prizor je, da ne poznaješ kontekst, lijep i vedar. Sreća ili tuga, oboje u isti tren. Što god bilo, od toga smo neodvojivi.

Nema spašenih, dok god ima utopljenika, možda učitavam, neka mi ne zamjeri dobri Primo Levi ako mislim da je baš to htio reći.

piše Olja Savičević Ivančević