Zamisli da imaš 14 godina. Oba roditelja su ti tijekom pandemije izgubili posao i, iako se krvnički bore naći novi, tržište i inflacija ne surađuju. Živite u stanu punom plijesni, od malih honorara i zaduživanja te preskačete obroke, a ti hodaš u odjeći i obući koja je često u lošem stanju. Ne možeš si platiti instrukcije koje tvojim vršnjacima pomažu briljirati u školi, kao ni upisati vannastavnu aktivnost. U razredu ti se rugaju i drže te po strani, jer nisi kao oni i nikad te nema na školskim izletima. Znaš da nisi kao oni – dok će oni ovog ljeta ići na zadnje ljetovanje prije srednje škole, ti ćeš raditi.
Sličnu stvarnost u Hrvatskoj proživljava porazna količina djece. Prema podacima Eurostata i Državnog zavoda za statistiku, 2024. je u riziku od siromaštva živjelo 18,3 posto djece do 17 godina – oko 150.000 njih, tj. jedan cijeli grad Split. Pritom prednjače kućanstva s jednim roditeljem i kućanstva s troje ili više djece, posebno ako roditelji ne mogu raditi više od 20 posto mjeseca, bilo zbog nezaposlenosti ili drugog uzroka. U tim je brojkama teško vidjeti koliko se iskustvo te djece razlikuje od općeprihvaćene slike odrastanja.
Kako bih rasvijetlila tu stvarnost, obratila sam se Olji Družić Ljubotini, profesorici na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja dugo godina radi na adresiranju problematike siromaštva.
– Djeca u tom položaju nisu u mogućnosti podmiriti “skrivene” troškove obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi – opremu za tjelesni odgoj, novac za izlete i maturalna putovanja, posjete kulturno-umjetničkim institucijama, opremu za praksu u srednjim strukovnim školama i drugo. Tu je i nepriuštivost izvanškolskih aktivnosti jer se sve one uglavnom plaćaju. Djeca koja žive u uvjetima siromaštva često nemaju ni vlastita računala pa ni internetsku vezu, osobito u zabačenim ruralnim krajevima, a računala su danas ključan alat u školovanju – kaže Olja Družić Ljubotina.
Takav manjak uvjeta neupitno utječe na obrazovne ishode, a može predstavljati prepreke čak i uz dobre ocjene, npr. kod djece koja ne mogu upisati željenu srednju školu jer im obitelj ne može priuštiti troškove stanovanja u drugom gradu. Dijete također često ne može sudjelovati ni u društvenom životu, poput odlaska na sladoled. Zato je prisutna i osuda vršnjaka i šireg društva, što dovodi do socijalne isključenosti i psiholoških posljedica.
– Nedavno istraživanje kolega s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta pod vodstvom prof. Mirande Novak pokazalo je da mladi koji žive u slabijim materijalnim uvjetima iskazuju više teškoća mentalnog zdravlja. U našim istraživanjima pokazalo se da su kod srednjoškolaca prisutni osjećaji stigme, srama, bespomoćnosti i zabrinutosti, tj. tjeskobe zbog ekonomskog stresa kojem su izloženi roditelji. Dakle, siromaštvo nije samo nedostatak materijalnih sredstava koji će se nadomjestiti nekom socijalnom pomoći, već se nepovoljno odražava na brojne aspekte dobrobiti djeteta – ukazuje Družić Ljubotina.
Siromaštvo je, dakle, višedimenzionalan problem koji treba adresirati na svim razinama. Prema izvješću Pravobraniteljice za djecu iz 2024., država kaska za tom potrebom. Između ostalog, politika socijalnog stanovanja, “koja osigurava primjereno stanovanje djeci u kućanstvima s niskim primanjima, ranjivim kućanstvima i u obiteljima koje žive ispod granice siromaštva” u Hrvatskoj ne postoji i nije uključena u nedavni plan priuštivog stanovanja. Državni dječji proračun također nije značajno unaprijeđen iako bi time umanjio “izražene regionalne razlike u dostupnosti i pristupačnosti pojedinih usluga za djecu”.
No prisutni su, kako ističe Družić Ljubotina, i pozitivni aspekti. Država pokriva troškove obrazovanja, osigurava udžbenike i druge obrazovne materijale, pokriva troškove jednog dnevnog obroka u osnovnoj školi – potaknuta zagovaračkom inicijativom Družić Ljubotine i njenih kolegica sa Studijskog centra – te troškove školskog prijevoza. Značajnim pomakom moja sugovornica smatra i trenutni Nacionalni akcijski plan za provedbu preporuke Vijeća Europske unije o uspostavi europskog jamstva za djecu.
– Plan, na kojem je radio i naš tim sa Studijskog centra, uključuje različite resore, prije svega obrazovanje, zdravstvo i socijalnu skrb. Na temelju ovog dokumenta su stvorene ciljane mjere usmjerene na tu djecu kad je riječ o aspektima nejednakosti njihovog položaja u odnosu na rani predškolski odgoj i obrazovanje, zdravlje, stanovanje i prehranu. Dakle, RH se obvezala da će po pitanju tih aspekata donijeti politike kojima će se izjednačiti njihove šanse i dostupnost tim uslugama u odnosu na djecu koja ne žive u riziku od siromaštva. Nadam se da će te mjere doista i zaživjeti.
U protekle se tri godine razvija i značajna usluga u sklopu sustava socijalne skrbi koja zaista može obuhvatiti višeslojnost problema – socijalno mentorstvo. Radi se o modelu putem kojeg korisnik ili korisnica razvija suradnički odnos s individualnim mentorom koji pomaže osobi izaći iz siromaštva i integrirati se u društvo. Ovom se uslugom, prema Družić Ljubotini, siromaštvo prvi put prepoznaje kao socijalni problem na koji se može primijeniti konkretna usluga – stručni rad – s ciljem njegovog smanjenja. No stručnjaci su se tek donedavno obrazovali u tom modelu te on zasad ni u kojem obliku nije zaživio za djecu u siromaštvu, iako, prema izvješću Pravobraniteljice, “svojom definicijom (iz članka 85. Zakona o socijalnoj skrbi) načelno dopušta primjenu i na djeci”.
– Uslugom socijalnog mentorstva se otvara šansa da se na vrijeme preveniraju aktualne teškoće, kao i posljedice koje odrastanje u siromaštvu može donijeti. To znači da mentor koji radi s djetetom, tj. s obitelji s djecom u siromaštvu i prepozna da neko dijete ima, npr. teškoće u učenju, može potražiti resurse koji će dijete podržati kroz prepreke na koje nailazi u procesu školovanja, a to često određuje daljnji životni put te djece – objašnjava Družić Ljubotina.
Iako je Ured Pravobraniteljice 2024. predložio konkretno uvođenje takve usluge za djecu, u izvješću piše: “Odgovor na našu preporuku ne očekujemo.” Dok se sa skepsom čeka razvoj na visinama, trud da socijalno mentorstvo za djecu postane stvarnost ipak ulažu lavovski akteri našeg društva – civilne udruge. Jedna od njih, Udruga Moje mjesto pod suncem iz Rijeke, već deset godina provodi istoimeni, opsežni mentorski program za djecu koja žive u lošim socioekonomskim uvjetima. Kako je sa mnom podijelila voditeljica koordinacijskog tima udruge Sandra Uhoda, program se temelji na izravnom i slojevitom radu s djecom školskog uzrasta. Pri dolasku u Moje mjesto pod suncem, tu djecu dočekuju toplina, ljudskost i stručan pristup.
– U organizaciji imamo socijalne pedagoginje i psihologinje s kojima djeca odrađuju inicijalni razgovor s ciljem da da vidimo koji su njihovi interesi i jake strane. Prema potrebi provodimo Wechslerov test inteligencije za djecu kako bismo bolje razumjeli djetetove sposobnosti te prilagodili pristup njegovim individualnim mogućnostima, a to komuniciramo i sa školama. Godišnje imamo oko 50 do 60 korisnika koji su zapravo po svojim sposobnostima i mogućnostima prosječna ili natprosječna djeca. Problem je to što na leđima nose kufere pune otegotnih okolnosti svojih života – objašnjava Uhoda.
Nakon inicijalnog razgovora, Moje mjesto pod suncem uključuje djecu u aktivnosti koje organizacija nudi, poput podrške u učenju, kulinarske i kreativne radionice te individualnu psihosocijalnu podršku. Taj rad vode volonteri, na individualnoj bazi – jedan volonter na jedno dijete – kroz cijelu školsku godinu ili čak nekoliko njih, što osigurava da će dijete imati konzistentnu, posvećenu podršku.
– Jednom ili više puta tjedno, po dogovoru i uvijek u istom terminu, djeca dolaze kod nas na učenje. Imamo pristup njihovim školskim dnevnicima i pratimo gradivo. Naše stručnjakinje po potrebi odlaze u školu kako bismo radili u sinergiji sa školom te skupljamo svjedodžbe i pratimo školski uspjeh korisnika – kaže Uhoda.
Kroz angažman volontera koji im pomažu pri učenju, korisnici upoznaju mnogo studenata što im mijenja perspektivu vlastitih mogućnosti – kako kaže Uhoda, neki zapravo i po prvi put pomišljaju da bi mogli studirati. Korisnici također dolaze iz raznih okolina pa tako Moje mjesto pod suncem radi i s djecom romske nacionalnosti i onom koja su pretrpjela obiteljsko nasilje, a stručan kadar im omogućuje da im pruže adekvatno savjetovanje. No možda i najvažnija usluga koju nude upravo je informiranje kojim pomažu korisnicima i korisnicama da dođu do postojećih prilika.
– Postoji veliki jaz između korisnika i usluga koje se nude na razini grada i države jer oni vrlo često ne znaju za te usluge. Ako i znaju, potrebna im je podrška da tu uslugu i realiziraju. Vodimo ih i kroz to – na primjer, informiramo ih da mogu dobiti stipendije te rukovodimo cijeli proces prijave.
Spajaju ih i s organizacijama i donatorima koji su im voljni pružiti priliku da razviju svoje interese i talente.
– Gledamo kako da podržimo tu djecu na sve načine, da se uspiju izvući iz socijalnog konteksta u kojem su rođena. Klubovi iz Sportskog saveza Rijeka besplatno uključuju naše sportski orijentirane korisnike u treninge. Jedna djevojka je godinama besplatno išla i na foto tečaj te kasnije imala svoje izložbe, a jednom je dečku privatni donator plaćao četiri ili pet godina tečaja sviranja gitare u Yamaha Music Schoolu. On je sada student na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nastavlja svirati te si plaća tečajeve zaradom od sezonskog posla – govori Uhoda.
Vrijednost programa Moje mjesto pod suncem prepoznaju i značajne individue – Damir Urban dao je priliku grupi djece da se prvi put susretne s profesionalnim glazbenim studiom, a liječnici iz dentalne klinika Orto Nova besplatno su im popravili zube. Senat i tadašnja rektorica riječkog Sveučilišta Snježana Prijić Samaržija udruzi su osigurali prostor od 380 četvornih metara koji je zatim besplatno ili za vrlo malu kompenzaciju dizajniralo nekoliko arhitekata. Zajednici je, dakle, iznimno stalo da djeca koja odrastaju u lošem položaju dobiju barem donekle jednak prostor za ravnopravan razvoj i stasanje.
No trud ne može i ne smije stati na individuama i manjim kolektivima. Uz sve prekarnije uvjete života u RH, možemo očekivati da će stopa djece u siromaštvu nastaviti rasti. Kako bismo zaustavili produbljenje tog jaza i osigurali svoje društvo, a posebno njegove najranjivije, država će morati poduzeti više. Sustavniji pristup zagovara i Uhoda, informirana svojim dugim iskustvom.
– Vidjela sam koliko znači kad takvo dijete uključiš u sustav koji će mu pružati podršku, gdje će se ono osjećati viđeno, uvaženo i gdje će ga se usmjeravati, gdje će imati osjećaj da mu je netko pružio rame. Takav vid rada je nužan jer vidimo koliko se njihovi kapaciteti razvijaju i koliko nam se to kao društvu isplati. No ti korisnici trebaju imati sustavnu uslugu koja neće postojati na osnovi nečijeg entuzijazma i dobre volje. Potrebna je stabilnost i dovoljno ozbiljno shvaćanje problematike s kojom se ta djeca nose – poručuje Sandra Uhoda.
piše Julija Savić