“Možda bi svaki nogometni tim u zemlji trebao slijediti primjer Sheffield Uniteda. Možda pjesma koja potiče na razmišljanje na početku svake utakmice – svojevrsni književni muškatni oraščić – nije loša ideja. Još bi bolje bilo kad bi se pjesnikinji ponudila nogometaška plaća na jedan tjedan”, pisala je poznata škotska književnica Jackie Kay ususret svom najneobičnijem poetskom nastupu.

Godina je bila 2012., mjesto radnje Sheffield. Kay je nastup nazvala eksperimentom – pjesnikinja na terenu prije utakmice predstavlja svoju antirasističku poemu pred 30-ak tisuća navijača i navijačica. Odvija se to na stadionu Bramall Lane, jednom od najstarijih stadiona na svijetu koji još uvijek ugošćuje utakmice. Iza inicijative i organizacije njenog nastupa stajale su dvije žene: Sue Beeley, koja je radila za klub Sheffield United, i Su Walker koja je radila za festival Off the Shelf Literature.

Kay, poznata po društveno angažiranoj poeziji, ali i romanima i dramama, odlučila je da će svoju “stadionsku poemu” napisati inspirirana likom i djelom britanskog nogometaša Arthura Whartona, kojeg se smatra prvim crnim profesionalnim nogometašem na svijetu. Wharton je rođen 1865. u Gani, došao je u Englesku 1882. i do 1894. igrao je za Sheffield United. Nakon smrti 1930., Wharton je pokopan u neoznačenom grobu za siromahe. Na grob mu je spomenik postavljen tek 1997., nakon kampanje britanskih aktivista iz inicijative “Nogomet ujedinjuje, rasizam razdvaja”.

Kay, koju su majka Škotkinja i otac iz Nigerije kao dijete dali na usvajanje, te je odrasla u Glasgowu u domu “bijelaca, komunista”, često je pričala kako je, unatoč svojim progresivnim novim roditeljima, čitavo djetinjstvo zbog boje kože trpjela diskriminaciju. Priču Arthura Whartona prigrlila je kao sebi blisku, držala je kao talisman dok je pisala stihove.

Razmišljala je pritom i o potrebi da antirasističke kampanje na stadionima zažive van kampanjskog formata, dalje od kulture trženja koja stvar svodi na simboličko signaliziranje rekvizitima – dres po mjeri, loptu u duginim bojama, kupovanje i nošenje majice s antirasističkim i antifašističkim sloganom. “Nitko nikada ne bi smio reći o borbi protiv rasizma: napravio sam svoje, kupio sam majicu”, pisala je Kay. Svoja je razmišljanja artikulirala u tekstovima prije i nakon recitacije na Bramall Laneu, odmaknuvši se tako od momentalne performativne prizme. A na stadionu je među ostalim izgovarala stihove:

“Neka se Arthur Wharton vrati iz mrtvih

Da vidi čovjeka u crnom kako svira posljednji zvižduk

(…)

Neka čovjek u crnom proglasi kraj rasizmu

I Arthur će pjevati na krilima

Naš predsjedavajući duh – prva crna oštrica”

Stihovi njene pjesme “Moj teren” kasnije su naslikani na zidovima stadiona Bramall Lane.

piše Ivana Perić