“Zapravo pokušavam pisati o nogometu, svom unuku i sebi. O dečkima u sumrak. Mala životna himna. Pjesma. Zapis sezone koju provodimo zajedno prije nego što se on pretvori u muškarca, a ja umrem”, piše cijenjena australska književnica Helen Garner u memoarima “The Season” (“Sezona”), objavljenim 2024. godine. Knjiga je to o nogometu, ali malo drugačijem od onoga koji nam je u Europi najbliži – australskom nogometu.

Više nego o australskom nogometu, Garner piše o srazu sa starošću, o srčanom odnosu s unukom, tinejdžerom nogometašem kojeg s tribina prati jednu sezonu u Melbourneu. Garner ne odlazi samo na svaku utakmicu, već i na skoro svaki trening unukove ekipe. Treperi uz rub terena u sumrak, fascinirana slojevitošću sporta u koji se po prvi put ozbiljno zadubila. Analizira kodove muškosti u australskom nogometu, cementiranje identiteta kroz sport, užitak i zanos, kao i opasnost i nasilje koje prosijava u spektaklu zbijene sportske zajednice. Razmatra vlastitu povezanost s omiljenom joj ekipom australskog nogometa, Western Bulldogsima, što za nju znači biti navijačica i u čemu je njen pristup podržavanju velikih sportskih pothvata malo drugačiji, pomaknut. Garner ne razumije pravila australskog nogometa ni približno temeljito kao neki drugi posjetitelji tribina, ali to je ni ne brine. Intrigantnije su joj teatralnosti i afektiranje (praćenja) nogometne utakmice, kaljenje tinejdžera kroz još uvijek veoma mačistički sport, ali vrijednosti i potencijali kolektivnog djelovanja.

Naročito su pronicljivi dijelovi “Sezone” u kojima Garner navijačko svjedočenje i bivanje sa strane terena povezuje s vlastitim starenjem i sve naglašenijim osjećajem bivanja “sa strane”. Direktno i s puno humora secira vlastitu intenzivnu privrženost prilici da se poveže s najmlađim unukom, da mu bude blizu kroz njegove interese i podrška u danima kojih joj na ovom svijetu preostaje sve manje. Zbog nabijenosti tim i takvim osjećajima, “Sezona” je iskričavo i zaneseno djelo, veselo slavljenje svakodnevice i prozaične prisutnosti, kao i suosjećajno žmirenje na jedno oko. Garner mlade nogometaše opisuje s puno topline, unatoč njihovim tankim brkovima koji su za nju neshvatljiv i apsurdan modni trend, oduševljena je kad je zamoljena da na poluvremenu podijeli kriške naranče za okrjepu blatnjavim dječacima, i ostaje blaga prema različitim nelagodnim manifestacijama muške nesigurnosti i manjka samopouzdanja.

“Sezona” je napisana upečatljivo jednostavnim stilom, bez baroknih opisa, bez majstorskih metafora. Garnerini prijatelji, posebno muškarci, posebno oni koji cijeli život prate australski nogomet, davali su joj stalno savjete o knjizi koju bi oni napisali na njezinom mjestu, što u “Sezoni” spominje. Primjerice, jedan prijatelj odvjetnik pitao ju je želi li znati više o seksualnom zlostavljanju dječaka u nogometnim klubovima i pisati o tome. “Ne želim. Kakva sam budala, mislim, što se vraćam kući s pilatesa i idealiziram igru, prikazujući je kao homerovsku borbu punu plemenitih muških običaja i etičkog treninga za tinejdžere”, piše Garner. To je i tipičan primjer disclaimera, kratke ograde za predviđene kritike, ugrađene na više mjesta u “Sezonu”. Ali je i iskreno inzistiranje književnice da (na)piše knjigu koju ona želi napisati. “Sezona” je “babina knjiga o nogometu”, napisana iz perspektive jedne blage i blago konzervativne babe, ali i odluka zrele i privilegirane književnice da se u pisanju fokusira samo na ono što joj je momentalno bitno.

piše Ivana Perić