Trideseti oktobra, 1955. godina. The New York Times izvještava iz Milana. “Talijan Mario D’Agata sinoć je postao europski boksački prvak u bantam kategoriji. Tehničkim nokautom u petoj rundi pobijedio je Francuza Andrea Valignata, a njegove su šake ispisale najsretnije poglavlje do sada u priči o Pepeljugi kakva se rijetko viđa u sportu”.
Dvadeset i deveti juna, 1956. godina. D’Agata se u Rimu bori za svjetsku titulu. Skoro nitko ne vjeruje da će uspjeti. Nakon osvajanja europske titule, otišao je na turneju u Australiju, a kad se iz Australije vratio, imao je žestoku svađu s poslovnim partnerom Giovannijem Patittom s kojim je vodio praonicu u Arezzu, na sjeveru Italije. Patitta je boksača upucao u prsa, a majku mu Rosu u glavu. Oboje su pronađeni kako propucani leže na podu praonice. D’Agata se uspio oporaviti i punom snagom ulazi u ring. Sudac prekida borbu u šestoj rundi. Amerikanac Robert Cohen ne može više podnijeti niti jedan udarac. D’Agata je na trenutak zaslijepljen bljeskajućim kamerama uz ring. Trideset i osam tisuća navijača ispunilo je stadion Foro Atletico. Dio navijača podiže ga na ramena, pobjedu proslavlja mahnito mašući rukama. Novi je svjetski prvak i prvi ikada gluhonijemi boksač koji osvaja tu titulu. Pridržavajući se za dvanaest uzavrelih užadi ringa, s usana čita hvalospjeve.
Prvi aprila, 1957. godina, Pariz. D’Agata brani titulu protiv Alžirca Alfonsa Halimija. Kako ne može čuti gong na kraju svake runde, i ovoga su puta za njega postavljena posebna svjetla blizu ringa. Pale se na kraju svake runde. Borba je ovoga puta na otvorenom i približava se oluja. Struja je pod opterećenjem, svjetla titraju. U trećoj rundi svjetla eksplodiraju i padaju na D’Agatu kojemu prže vrat i leđa. Odlučuje nastaviti boksati i borbu gubi u petnaestoj rundi. Nakon meča ga voze u bolnicu na liječenje opeklina.
Novu priliku za svjetsku titulu D’Agata više nije dobio. Iz boksa se povukao 1962. i još uvijek je jedini gluhonijemi boksač koji je osvojio europski i svjetski naslov prvaka. Preminuo je 2009. u Firenci u kojoj je proveo većinu života i u kojoj ga se danas pamti kao sportskog pionira.
Kao i sa Sonnyjem Listonom, zanima nas ono što je boksu prethodilo – kako je sitni gluhonijemi D’Agata došao do svojih pet minuta svjetla i slave u ringu. D’Agata se rodio 1926. u Arezzu, u velikoj obitelji. Od sedmero braće i sestara, troje je rođeno gluhonijemo. Šakama je ušutkavao djecu koja su se rugala njemu i njegovoj braći i sestrama. Tridesetih su njegovi roditelji odlučili napustiti malu sredinu. Otišli su u Rim u nadi da će pronaći bolje poslove i kvalitetniju medicinsku skrb za djecu. Koliko god se trudili, djeci nisu mogli osigurati formalno obrazovanje. Školovali su ih kod kuće, a djeca su brzo počela raditi i odvajati se od obiteljskog doma.
D’Agata je kao tinejdžer naišao na plakat koji je reklamirao boksački klub i odlučio se okušati u boksanju. Zbog Drugog svjetskog rata te je planove morao odgoditi, pa je amaterski debitirao dosta kasno, kao dvadesetogodišnjak. Tijekom četiri godine, od 1946. do 1950., pobijedio je u 90 od 110 borbi. Boksački savez Italije isprva je odbio njegov zahtjev za profesionalnom licencom jer je utvrđeno da ne čuje zvuk gonga na početku i kraju rundi. Od zahtjeva nije htio odustati. Godine 1952. dobio je licencu i postao prvi gluhonijemi boksač koji se u Italiji natječe na profesionalnoj razini. Naslov talijanskog prvaka osvojio je godinu dana kasnije. Ostalo je – Pepeljugina povijest.
piše Ivana Perić