Ksenija Marinković diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1988., potom ulazi u ansambl Zagrebačkog kazališta mladih, a od 2015. prvakinja je Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Paralelno gradi bogatu filmsku i televizijsku karijeru – od filmova “Ustav Republike Hrvatske”, “S one strane” i “Da li ste videli ovu ženu” do “Dnevnika Pauline P.”, kao i serija poput “Odmori se, zaslužio si” i “Lud, zbunjen, normalan”. Bez obzira volite li više kazalište, film ili televiziju, Kseniju ste zasigurno gledali.

Dokumentarac “Svi vole Kseniju” Zinke Kiseljak iz 2023. to sažima bez puno objašnjenja: njezine uloge ostaju, ali i dojam da iza njih ne stoji distanca kakvu bismo možda očekivali od glumačke veličine. Sa Ksenijom smo razgovarali u donjogradskom kafiću – jedna prašnjava zbog radova u stanu, druga ravno od zubara. Glamur smo ostavile za neki drugi intervju.

“Tvorstavke” bile su vaš prvi redateljski rad. Kako ste se uopće odlučili stati s druge strane dasaka?

Sasvim slučajno. Pomislila sam da imam dovoljno godina i iskustva da probam. Nazvala sam Marinu Vujčić i dogovorile smo se da zajedno s Ivicom Ivaniševićem napiše tekst, njih dvoje su već surađivali na romanu “Otpusno pismo”. Priča prati dva para, sudarili smo različite temperamente i generacije, malo Splita, malo Zagreba… i krenuli. Predstava teatra Moruzgva na kraju je igrala više od sto puta i bila baš odlično primljena.

Ove ste godine režirali kazališnu adaptaciju romana Bore Ćosića “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”, nagrađenog NIN-ovom nagradom daleke 1969. godine. Zašto baš taj roman danas i koji su vam bili prvi problemi kad ste ga krenuli prevoditi na suvremenu scenu?

Bilo nam je jasno da moramo napraviti dramatizaciju koja pripada 21. stoljeću. U romanu pripovjedačevoj obitelji doslovno upadaju u stan, a danas se takve stvari događaju drugačije – kroz odluke i procese koje često ni ne vidiš izravno, i odjednom ostaneš bez svega. Htjela sam to nekako prevesti u sadašnjost.

Uveli smo strukturu triju obiteljskih ručkova: prvi je upoznavanje njihove obiteljske razbarušenosti, kako ih vidi mali Bora koji je i kroničar priče, drugi prolazi kroz ratove, od 1943., preko kasnijih lomova pa do Domovinskog rata, a treći ručak se događa danas, kada im dolazi obavijest o deložaciji, izvlaštenju.

“Život u porodici ličio je na nekakav film uzbudljiv, neobičan, povremeno potpuno dosadan…”, piše Ćosić. Kako ta ideja obitelji kao niza svakodnevnih, često nespojivih događaja funkcionira danas na sceni?

Dramaturgiju predstave radila je Kristina Kegljen i odlučili smo se, primjerice, da dio romana koji govori o špijunima ostane više kao osjećaj nego konkretna priča, članovi obitelji ne znaju tko ih promatra ni tko im je neprijatelj. To je samo obična obitelj koja pokušava živjeti i držati se zajedno. Na kraju, kad ostanu bez stana, njihov odlazak ostaje otvoren, ne znamo gdje odlaze, kao da ih taj vanjski svijet jednostavno proguta, a obitelj više nije sigurno mjesto kakvo je nekad bila.

Darija Knez u predstavi igra Tetke, jednu Zagrepčanku, drugu Beograđanku i u sekundi prelazi iz jednog jezika u drugi. Kako ste došli do te dvostruke uloge?

Ispalo je zapravo sasvim slučajno jer je jedna glumica otkazala pa je Darija preuzela obje uloge i fantastično to iznijela. Kroz proces smo shvatili da nema smisla sve svoditi na jedan jezik – kao što ni naše obitelji ne funkcioniraju tako. Netko govori zagrebački, netko vojvođanski, i to nam je bilo prirodno. Nismo se ograničavali ni na hrvatski ni na srpski jezik, svatko je govorio kako mu dođe. Na kraju je ispalo kao mali presjek prostora u kojem živimo.

Sjest ćemo na trenutak u vremeplov i vratiti se u osamdesete i vaš dolazak iz Virovitice na studij. Kako pamtite Zagreb osamdesetih?

Došla sam studirati 1984., a diplomirala sam 1988., i stvarno su to bile najbolje godine. Imala sam osjećaj da je Zagreb centar svijeta. Sve sam otkrivala, Saloon, Zvečku, Kulušić. U isto vrijeme ZKM je dobio novu veliku scenu, a Vjeran Zuppa, Paolo Magelli i tadašnji ravnatelj Mladen Iveković odlučili su obnoviti ansambl i dovesti puno mladih ljudi, pa sam se već 1989. zaposlila. Kao mladi ansambl dobili smo sjajne redatelje i bili potpuno zaljubljeni u kazalište, praktički nismo izlazili iz njega.

U ZKM-u je 1992., usred rata, nastao “Magic and Loss” po Brucknerovu tekstu u režiji Eduarda Milera – predstava o izgubljenoj generaciji nakon Prvog svjetskog rata. Kakva su vaša sjećanja na rad u ZKM-u devedesetih?

I tijekom ratnih godina, ali i poslije, ansambl se jako držao na okupu. Pazilo se da svatko dobije dobar komad posla, da se razvija svačija karijera, da svi igraju i velike i one manje uloge, to se radilo dosta sustavno. “Magic and Loss” je za našu generaciju bila važna predstava. Bavila se depresijom i izgubljenim mladim ljudima, danas bismo to možda nazvali nekim dark empath senzibilitetom.

Skačemo u 2010. godinu, kad u ZKM-u nastaje “Garaža” u režiji Ivice Buljana, predstava s TBF-om, s kojom ste otišli sve do New Yorka i igrali u teatru La MaMa. Kako pamtite taj projekt i iskustvo izlaska na neku sasvim novu scenu?

Svi smo bili u raju već kad smo čuli da ćemo raditi predstavu s TBF-om. Od početka je bilo jasno da to neće biti klasična predstava, nego nešto sirovo, gotovo filmsko, sa živim bendom. U New Yorku smo proveli više od dvadeset dana i igrali u rasprodanoj La MaMi. To je bilo nešto o čemu smo osamdesetih i devedesetih samo slušali, a odjednom smo to stvarno živjeli, hodali ulicama New Yorka koje smo već znali iz filmova na kojima smo odrastali.

Dvije godine bili ste asistentica Krešimiru Dolenčiću na diplomskoj klasi na Akademiji. Kako je bilo vratiti se na ADU, ovaj put s druge strane?

Kad se vratiš na ADU, imaš osjećaj kao da nisi nikad ni otišao: sve ti je poznato i pomalo zamrznuto u vremenu, samo su detalji malo drukčiji. Studentima možeš pomoći oko uloga, možeš izvući iz njih ono što ih najbolje predstavlja, ali ne možeš im konkretnije pomoći, naći posao niti išta garantirati.

I meni su govorili da pravi rad na sebi počinje tek nakon Akademije, ali to u ranim dvadesetima ne shvaćaš ozbiljno, misliš da si genijalac već jer si upisao Akademiju. Treba vremena da shvatiš kakav si glumac. Ja sam uvijek htjela raditi sve: od lutkarskih i dječjih predstava do televizije i filma. Važno mi je mijenjati medije jer te to zapravo drži otvorenim i nitko te ne može lako strpati u jednu ladicu.

Rekli ste da je za glumački ego ponekad dobro vratiti se dječjim predstavama i nakon primjerice u Čehovu, igrati – gljivu.

Tako je. Kad radiš velike, ozbiljne uloge, jako je dobro vratiti se igri, gotovo kao dijete. Tu gluma i počinje, u kreativnosti i zabavi. U ZKM-u sam igrala i u dječjim predstavama i to mi je bilo super iskustvo.

U HNK dolazite 2015. i radite niz predstava prema suvremenoj književnosti. Kako vam je igrati takve tekstove?

Da, radili smo stvarno sjajne stvari, od Murakamija i Ferrante do Ernaux pa “Ciganin, ali najljepši” prema Kristianu Novaku i veliki hit “Tri zime” Tene Štivičić. To su sve jaki, suvremeni tekstovi.

Kakvi ste kao čitateljica?

Kao i u svemu u životu, po fazama. Čitam sve što mi dođe pod ruku, tijekom pandemije sam, recimo, dosta čitala filozofiju i psihologiju, a evo recentno mogu spomenuti i “Tonija” Rumene Bužarovske. Onda uđem u fazu zasićenja pa samo gledam serije. I tako ukrug.

Sada ste u fazi serija?

Da, u streaming fazi. Ne idem spavati dok ne pogledam sve pa izbjegavam serije s puno sezona jer i ovako dočekam jutro pred ekranom. Sve sam pogledala, od “Nasljeđa” do “Sto godina samoće” i “Bijelog lotusa”.

Odlazite li u kino?

Idem u kino, volim podržati domaći film. Nedavno sam, recimo, s guštom pratila reakcije publike na “Svadbu”, koja je stvarno napravila fantastičan uspjeh.

Bila sam nedavno u Sarajevu na Female Art Rising Festivalu i tamo gledala dva sjajna filma njemačke redateljice Marije Schrader – “She Said”, o novinarkama koje su razotkrile Weinsteina, i “I’m Your Man”, o eksperimentu života s humanoidnim robotom.

Što vam je baš gušt gledati?

Kao gledateljica sam dosta naivna, volim stvarno sve žanrove, od SF-a i akcije do trilera, drama, romantičnih komedija i alternativnih filmova. Jedino horore ne mogu uvijek gledati. Imam faze kad mi se uključi taj profesionalni “poremećaj” pa gledam kritičnije, ali uglavnom naivno i otvoreno uživam u svemu.

Na splitskom Pričiginu 2018., u razgovoru koji je moderirao pokojni Renato Baretić pod naslovom “Žena, majka, glumica”, našalili ste se da ste jedno vrijeme bili “sveopća mama”. U kojem ste periodu igrali baš mame?

To je bio period negdje od 2016. nekoliko godina – igrala sam mame posvuda. U kazalištu u “Tri zime”, pa u “Ljudima od voska” mamu malog Nemanje… Prije toga sam često igrala medicinske sestre, valjda sam taj tip (smijeh), žena iz naroda. Ipak, bile su tu stvarno različite uloge.

U dokumentarnom filmu “Svi vole Kseniju” provlači se taj “narodski” moment. Ljudi vas doživljavaju kao svoju. U isto vrijeme, glumice koje jasno iznose stavove često brzo dobiju etikete, koje ste, rekla bih, vi uspjeli donekle izbjeći. Kako to balansirate?

U životu sam stvarno htjela izbjeći zamku pretjeranog eksponiranja. Paralelno, iskreno mislim da nam svima fali više razgovora i rasprave, a manje napadanja. Kad se ide po jednoj pravocrtnoj liniji, to lako odvede u zastranjenja – život nije tako jednostavan. Moj je stav da se sve može propitivati i o svemu razgovarati, to je uostalom i dio glumačkog posla.

S druge strane, ponekad si i sama zamjerim što nisam direktnija, ali mislim da jedna osoba ne mora voditi sve bitke. Važno mi je da svijet ne postane suh, mjesto u kojem svi imaju čvrst i javan stav o svemu i svačemu, bez mogućnosti dijaloga.

Nina Violić u dokumentarcu izjavljuje da ste Pavle Vuisić regionalne scene. Sviđa li vam se ta usporedba?

Meni više od toga ne treba.

Postoji li neki trenutak ili neka uloga nakon koje ste osjetili da ste postali poznati?

Zapravo sam postala prepoznatljiva dosta rano, igrala sam u Histrionima, radila puno TV drama, putovala s kazalištem i ljudi su me brzo počeli prepoznavati. I iskreno, to me pomalo užasavalo. Nisam osoba koja zna ili želi igrati igru zvijezde, to mi nije prirodno. Znam koliko vrijedim, ali nemam potrebu s tim trgovati. Ima puno ljudi koji vrijede, i uvijek mi je bilo važnije da ljudi pamte moje uloge nego što oblačim i kuham.

Koji je bio prvi film koji ste snimili?

“Krvopijci” Dejana Šorka iz 1989. godine. Riječ je o horor-komediji u kojoj je Maro Martinović glumio vampira u Zagrebu.

Bome ste bili ispred svog vremena, vampirski film osamdesetih. Jesu li vam filmske nagrade, poput Zlatne Arene, donijele više angažmana?

S filmskim ulogama iskreno sve ide u valovima, puno snimate pa imate pauzu i tako u krug. Dolazile su uloge, ali nikad nisam imala neka velika očekivanja od svoje filmske karijere u tom smislu, što dođe, a da mi se sviđa i da je raznoliko, dobro je došlo.

Kako danas izgleda regionalna filmska scena iz vaše perspektive?

Funkcionira kroz projekte i koprodukcije, često sudjeluje više zemalja pa je to već prava matematika, kako zatvoriti financiranje. Znalo se dogoditi da, recimo, u Trstu snimam scene koje se događaju u Splitu jer koprodukcijski uvjeti traže da se dio snimanja odradi u drugoj zemlji. To su ta pravila igre.

Koliko vam je zahtjevno prebacivanje iz filmske uloge u kazališnu i obratno?

Nije, to je kao da imate dva paralelna svemira u glavi. Predstava uvijek ostaje negdje zapisana, u nekom unutarnjem folderu. A kad završim filmsku ulogu, na neki način je izbrišem. Mislim da je to važno za zdravlje, ne vezati se previše i predugo za uloge, nego očistiti prostor za nove stvari.

Koliko kao glumica uopće možete zamisliti kako će film na kraju izgledati dok ga snimate, imate li jasnu sliku?

Možeš naravno osjetiti u kojem se stilu igra, je li to suhi realizam, komedija, nešto poetsko, nešto almodóvarovsko… Ovisi kako redatelj nosi svoj svijet i to se prepozna. U tom smislu znaš što radiš, ali nikad zapravo nisi siguran kako će film na kraju izgledati jer dosta ovisi i o montaži.

Nakon uspjeha filmova poput “Svadbe” i još nekoliko recentnih naslova, imate li dojam da se mijenja ona stara percepcija da se domaći film ne gleda i da je samo riječ o depresivnim ratnim naslovima?

Stvarno se nadam da da. Hrvatska kinematografija oduvijek je bila autorska, često je redatelj i scenarist, i to nikada nije bila industrija koja radi po nekoj špranci. Uostalom, imamo sjajnih filmova.

Četiri ste godine bili predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Kako je to iskustvo izgledalo iznutra?

To je zapravo kombinacija sindikalnog i umjetničkog posla, s jedne strane baviš se pravima ljudi koji rade u filmskoj industriji, a s druge si dio koordinacije strukovnih udruga koje kroz vijeće HAVC-a iznose prijedloge i zahtjeve. Jedno vrijeme smo, primjerice, pokušavali pregovarati s HRT-om da više podržava domaće scenariste i film. Radi se na novom cjeniku jer su filmovi jako skup sport, a cijene svega su nakon korone otišle u nebo. U Europskoj uniji recimo prosječni film danas košta tri milijuna eura. Film koji si nekada mogao snimiti kod nas za 800.000 eura danas košta više nego duplo.

Jeste li bili među onima koje je smetalo okupljanje mladih ispred HNK-a nakon korone, kad su mjere popustile?

Ma kakvi, meni je to bilo fenomenalno – ta potreba mladih da se opet okupe i druže. A i sam period korone mi je, iskreno, osim strašan bio i zanimljiv. Bila sam kod kuće, mogla sam promatrati što se događa, kako se sve odjednom digitalizira, kako se grad pročistio bez toliko automobila… kao da smo na trenutak svijet gledali nekim drugim očima.

Na čemu trenutačno radite i kako vam je danas raditi u instituciji poput HNK-a?

Nedavno sam bila u Sarajevu jer imam manju ulogu u nastavku filma “Quo Vadis, Aida?” Jasmile Žbanić, a na ljeto snimam “Osmi mart” sa Srđanom Dragojevićem, po priči Rumene Bužarovske.

Što se tiče rada u HNK-u, u ZKM-u sam bila 26 godina i u jednom trenutku mi je trebala promjena, osjetila sam zamor, igrala puno predstava i htjela vidjeti kako je iza ćoška. HNK je velika kuća s tri ansambla, funkcionira kao ozbiljna mašina, super mi je danas raditi u takvom velikom sustavu. Trenutačno igram u “Zločinu i kazni”, “Genijalnoj prijateljici”, “Nestajanju” i “Ciganinu”, a za jesen pripremamo nove predstave.

Gdje danas pronalazite nadu?

Nadu mi u ovom ludom svijetu daju male zajednice, ljudi koji nešto zajedno rade. Odrasla sam u kazalištu i mislim da ne postoji ništa bolje od timskog rada. Nedavno sam gledala dokumentarac Jasmile Žbanić “Blum”, kao i emisiju “Nedjeljom u 2” sa Snježanom Köpruner, koja vodi proizvodnju i okuplja veliki kolektiv. Takvi ljudi i takve zajednice mi daju nadu, briga o zajednici u kojoj se razvijamo zajedno, ali i kao pojedinci, u kojoj proizvodimo i maštamo. Meni to pomaže da preživim.

razgovor vodila Vedrana Bibić