Za profesoricu Andreu Zlatar, u njenoj ulici i pomalo u stilu

Nekad se, dok još nisam za nju znala, zvala Moše Pijade, a i sada je često nazivaju tako. Danas je podijeljena u dvije ulice. Za ovu sjeverniju nasljednicu, koja počinje ispod Male scene i penje se prema Zvijezdi, kažu da je najljepša među većim zagrebačkim ulicama, ali ta ljepota počiva na davno uspostavljenom urbanističkom skladu i osipanju, pa i truljenju kroz godine, dnevnoj melankoliji koja ide s tim. Radnim danom je više hučna nego bučna, bulevar s trokatnicama i četverokatnicama, alejom kestena, tise i breze s obje strane, a u sredini, poviše nekadašnjeg potoka oko kojega je nicao grad, teku tramvajske pruge s plavim vozilima koja ponekad usred noći progovore da bi nas obavijestila gdje su stigla i kamo idu. Iako administrativno pripada Gornjem gradu, ulica je položajem donja, jedan od usjeka između bregova kojima se grad uspinje u šumu ili, ovisno kako gledamo, šuma curi u grad.

S ove udaljenosti, ne vide se oronulost drevnih vila i starih zgrada, zatvoreni dućani, zakovani hrđom i obrasli u paučinu, romantika dvorišta, smeće i paranoja zidnih grafita, vonj urina, ispušni plinovi i prometni čepovi u određene sate, ponegdje skela, ali i bager koji odnosi stare živote, i preko noći donosi nove klinike za estetsku kirurgiju. Ova ulica je kao gospođa koja živi na staroj slavi i iznad svojih mogućnosti, priušti si kozmetički tretman kad upadne u novac. Onda napravi recimo nove usne, ali ne ostaje joj za gebis. Viđamo gospođe, a i gospodu što se muvaju oko spomenutih estetskih klinika, kada se spuste u glomaznim vozilima iz podsljemenskih kvartova. Izgledaju kao jedno posebno, dobro zategnuto pleme, možda već i narod, kao da su svi u rodu, ali ne zadržavaju se ovdje dugo, brzo šmugnu u auta, kao vanzemaljci na tajnom zadatku. Katkad se da sresti i vrač sa Srebrenjaka s velikom dizajnerskom tašnom i pomerancem u naručju. Ali elita je ovdje tek u prolazu: u šopingu, na ručku, frizuri ili botoksu. Redoviti gosti su uglavnom starci koji opremljeni kolicima i kukama prekopavaju naše kante za smeće. Prizori su to s kojima bi naš susjed Krleža znao što će, koji ga prizivaju, što nije neobično, jer živio je odmah iza ugla, u Degenovoj, o čemu je pisao u “Djetinjstvu u Agramu”, a i škola na vrhu te ulice, zove se po njemu. To sam povezala tek nakon što sam doselila u kvart, prateći sina u školu ili vodeći psa u park, često podižući pogled prema prozorima s kojih je drugu stranu ulice gledalo dijete Krleža. Danas bi s njih vidio jedan vrlo šminkerski Workshop.

“Znaš li, ovdje vizavi tebe, živio je mali Krleža”, kažem prijateljici spisateljici. Nema di on u Zagrebu nije živio. Zabavno joj je to, ali stroga je prema starom Krleži, kao što je i on bio strog prema ženama, zanimljivije joj je što je na ulazu do izlazila Slavenka u svojim divnim haljinama i mantilima. Kad bi se pojavila na pješačkom, uvijek markantna, ulica bi na trenutak promijenila imidž, ni u svojim starijim danima nije bila Nevidljiva žena (kako se zove jedna njena knjiga). Kolegica i ja tračamo Krležu, kanselamo ga pod njegovim prozorom, pred “njegovom” školom, to je slatko. Nemam problema s ljudima čija djela ili stavove možeš uzimati s divljenjem i odbacivati s prezirom, lošije stojim s onima od kojih ništa ne mogu ni uzeti ni odbaciti.

Priča je moj svijet, pa možda i nije neobično da sam, ne znajući za to, završila u ulici i kvartu u kojem su na tako puno adresa živjeli pisci, spisateljice, pjesnikinje. U prvim šetnjama bih uvijek otkrila nekog bivšeg susjeda: s druge strane ulice Jožu Horvata, Augusta Cesarca kod pošte, Šimića u kući čim se skrene za Dolac, Zagorku nešto niže, Cesarića i Slobodana Novaka u paralelnim ulicama, a kad se popneš uz stube, eto stana I. G. Kovačića, Nazor u Grškovićevoj, u Medvedgradskoj Kaštelan, a oronuli krov pjesnika Stjepana Gulina, pod kojim mi je redovito pisao svoje kartoline, vidim sa zapadnih prozora. Tamo se negdje spustio i Branko Miljković s Gornjeg grada i krenuo prema onom stablu pod kojim će okončati svoj život. Tu zapravo, i završava ulica, kvart. Iako u njoj, na sreću ima još zdravih i živih pisaca susjeda, ali njih ću za sada pustiti na miru. Moguće ima i onih koje nisam navela, jer na njih ne postoji spomen, a ilirski preporod zbog dosade preskačem. Zanimljivo je koliko stanovi govore kada su naši pisci živjeli dobro, a kada nisu, čak i kad pisci o tome svjesno ili nesvjesno lažu. Dobro su živjeli samo u jednom periodu.

Prvi nesvjestan dodir s našom ulicom, bio je jedan esej koji sam u tu ulicu poslala Andrei Zlatar, koja mi je na postdiplomskom iz književnosti predavala o autofikciji, autobiografiji i biografiji. Esej se bavio fluidnom granicom između fikcije i autofikcije (što je izmišljanje sebe iznova). Profesoricu Zlatar, vidjela sam tek nekoliko puta, jer sam, tada u dvadesetima, na predavanja putovala s bebom u trbuhu, a potom i s izdajalicom, pokušavajući biti mama, studentica i mlada profesorica bez stalnog posla, po zamjenama.

Što se postdiplomskog tiče, na vrijeme sam shvatila da u Splitu gdje sam tada živjela ili u Zadru gdje sam studirala taj moj postdiplomski neće značiti apsolutno ništa. Položila sam ispite s odličnim ocjenama, ali nikad nisam napisala magistarsku radnju, umjesto toga sam, već vodeći moju djevojčicu za ruku, napisala prvu knjigu priča. Nakon toga je život potekao u onom smjeru kojim će se do danas kretati, nekad skačući, nekad posrćući. Ne smatram te godine bačenim u vjetar, upravo obrnuto, susret s nekim profesorima, među kojima se Andrea Zlatar isticala, obogatio me i dao alat za rad, gušt učenja i način razgovora o književnosti kakav sam željno iščekivala kroz školovanje. Značilo mi je prepoznavanje srodne strasti, osjećaj da i ja negdje imam svoje plameno pleme. I da to negdje zapravo može biti svugdje. Taj plamen su nosili rijetki kolege, tek poneki profesori – i Zlatarica. Oni su u nama palili svjetla, puhnuli u vatru, što je dragocjeno, jer bilo je i bit će puno više toga i takvih koji će gasiti i svjetlo i žar. Zadnji put smo se vidjele na premijeri predstave “Adio kauboju” koja je završila političkim obračunom; tada smo prvi puta duže razgovarale, malo se iznenadila kad sam je nazvala pjesnikinjom. Tada je bila ministrica i jedina osoba na nekoj funkciji koja je došla na neki događaj povezan sa mnom, a željela bih svakako da to tako i ostane. Za mene je bila pjesnikinja “Neparnih ljubavi” i u teorijskim, esejističkim tekstovima i za katedrom: jer svatko čita na svoj način.

Andreino sam ime i prezime ugledala slučajno, na portafonu, penjući se ovom, u tom trenutku zajedničkom ulicom prema Zvijezdi. Da sam pozvonila, već se ne bi bila javila, to sam znala. Hodajući dalje, s nekom sjetom tada, kao i puno puta kad prođem pored njene bivše zgrade, mislila sam o autofikciji kao pojmu s kojim me prva upoznala. I kako je taj žanr, a to se često zaboravlja, vezan uz skrajnute, njihova šansa za priču. A tko ima pravo na priču, ima i pravo na svijet. Marginalizirane su i degradirane i danas, ne puno manje nego jučer, i ženske sudbine, iskustva o kojima je pisala. Sudbina žene je uvijek sudbina društva, zajednice, ali i obrnuto, više nego što je pristojno i podnošljivo. Žao mi je, profesorice, što ste to nemilosrdno osjetili na svojoj koži i što se nismo dospjele slučajno sresti na zajedničkoj ulici. Ipak, sad šetate sa mnom, do parka, do knjižnice, do tramvaja, zatim dalje, izvan kvarta, u tekst.

piše Olja Savičević Ivančević