Iako vruća politička tema, majčinstvo je i dalje jedan od najotpornijih tabua koji postoje. Novost je da se danas ipak prepoznaje da majčinstvo jest tabu. Njegova propisana bezgrešnost nadilazi ideologije. Naravno, bezgrešno je samo majčinstvo kao ideja, ne i majka, koja je ipak tek žena od krvi i mesa i kojoj se ne prašta skretanje s puta ili kakvo odstupanje od ideala skrbne, požrtvovne, one koja će, ništa ne tražeći zauzvrat, svima obrisati nos, skuhati kakao i sve ogrijati svojom majčinskom toplinom – osim same sebe.

U javnom diskursu u pravilu se uspijeva neprestano govoriti o majčinstvu, a da se o majkama ne kaže ništa: svedene su na funkciju, a sve ostalo bilo je i ostalo prekršaj, oskvrnuće. Poznajemo li koju majku? Možda svoju? Majku kao svemir koji postoji i izvan obiteljskih relacija. Znate li koja je omiljena boja vaše majke? Jesu li joj draži Beatlesi ili Stonesi? Oliver ili Mišo? Kako su se zvale njene najbolje prijateljice kroz život? S koliko je godina dobila menstruaciju? Kada je ušla u menopauzu? Iz kojeg puta je položila vozački? Čega se srami? Što ne podnosi, što podnosi? S kim se prvi put poljubila? A s kim zadnji? Što misli o pobačaju? Koliko pobačaja je imala? Je li željela djecu ili su se dogodila?

Možemo li se kao društvo uopće roditi, pa onda s vremenom i odrasti, ako se govoreći o ženama, pa tako i majkama, ne odmaknemo od maternice. Fokus javnosti je već godinama na pravu na izbor, reproduktivnim pravima, prizivu savjesti i nedostatnosti ginekološke skrbi, neravnopravnosti unutar kućanstva koja postaje očigledna s dolaskom djece, o ekonomskoj ovisnosti majki koja je neka vrsta legaliziranog ropstva itd. Bojim se da ćemo se načekati da se fokus s hodača i hodačica za život, klečavaca i prizivača savjesti te financijera i crkvenih krugova koji stoje iza ovih opskurnih pokreta, prebaci na teme koje bi se uistinu bavile majkama (osim spašavanjem istih od povratka stotinu godina unatrag, pod strogu kontrolu države i crkve), a koje se u javni diskurs probijaju sramežljivo i uz veliki trud. U rasponu od romantizirane majke koja se žrtvuje do demonske majke koja je suvremeni arhetip krivca za sva zla potomstva: za nesretne kćeri i nasilne sinove, čini se da smo, barem na ovim prostorima, o majkama puno govorili, a tek načeli temu.

Kako se uz glasan otpor, paralelno ipak odvijaju i neke suptilne, ali važne promjene, i kod nas se u novije vrijeme pojavio veći broj predstava i knjiga u kojima su majke konačno protagonistice, a ne sporedni likovi. U ovom trenutku Gavella igra Zellerovu “Majku” koja tematizira majčinsku usamljenost, a Kolektiv Igralke i Rajna Racz postavile su otkačenu i pametnu predstavu “Majke” koja u najboljim momentima prelazi postavljene društvene i kazališne stereotipe i donosi nam stvarne majke i nemajke novog doba.

Možda i ne bih napisala tekst koji čitate da nekidan nisam pročitala kolumnu Slavenke Drakulić “Majke i kćeri” koja govori o knjigama spisateljica koje su kod nas nedavno objavljene, a koje su kćeri ispisale o majkama. Taj tekst, barem ovoj čitateljici, otvara i pitanje postoje li sretne majke i sretne kćeri i zašto nisu tema. Naslov Chantal Akerman “Moja majka se smije” na koji se Drakulić referira, bio mi je otprije poznat i privlačan, poželjela sam pročitati knjigu, ali svejedno nisam našla vremena zastati i sjetiti se zašto ga zapravo prepoznajem. Godinama ranije, u svojim ranim dvadesetima, napisala sam pjesmu gotovo identičnog naslova “Moja majka se smije prije rata”. Svijet književnosti je pun sinkroniciteta, baš kao i život, sličniji smo nego što bismo katkad htjeli, ali da nije tako možda umjetnost ne bi bila moguća. (Lako da je ta pjesma imala veze i s naslovom Dušana Vasiljeva “Čovek peva posle rata” koju je proslavio glumac Bekim Fehmiu). Zaboravljenu pjesmu nisam objavila u nekoj zbirci, onako u rukopisu sam je ostavila mami koja ju je spremila u svoju ladicu u smeđoj kredenci i povremeno vadila dok god je bila živa, a sigurno češće nego što ja to znam: tu pjesmu sam smatrala pretjerano intimnom, zato je nisam objavila, ali ta meni nelagodna emotivnost za nju kao čitateljicu nije bila mana nego apsolutna vrlina. Kako je moguće da sam zaboravila vlastiti naslov, dok se nije pojavio posredstvom tuđeg teksta, mogu nagađati, ali zapravo nije važno, zanimljivije je da mi je stigao upravo posredstvom autorice koju je mama tako rado čitala. U svakom slučaju, razumljiva mi je potraga i potreba za majkom koja se smije u tuđim knjigama, jer sam odrastala uz takvu majku koja se smije (čak i poslije rata). Pred smrt, kada je već tonula u demenciju i depresiju, pojavila bi se ta svjetlost širokog osmjeha na njenom licu. “Uvijek se smiješ, to si dobila od mene”, rekla mi je moja snažna i krhka umiruća majka, manja od ptičice, prilikom jednog od posljednjih susreta. I zatim dodala u svom, unikatnom stilu: “Ako ja umrem, ti svejedno idi u Madrid.” Otišla sam u Madrid, ona je pričekala na smrt tri mjeseca kasnije. Osmijeh, to je uvijek bio neki moj način da pokažem zube. Ali tek nakon majčine smrti učim plakati.

Posmrče, majka-siroče kojoj su jedan pa drugi rat dva puta uništili rodnu kuću i obitelj, uvijek je zbog te sudbine pomalo bila i moje dijete, iako mi nije dopuštala da zamijenimo uloge. I tako smo jedna drugoj ostale i kći i mati do samog kraja.

Mislim da u tome nazirem odgovor na pitanje zašto su majke u književnosti mrtve ili tužne ili hladne i gorke – preko njihovih sudbina prelama se vrijeme. Zbaciti samar balkanskog kao i mediteranskog patrijarhata prije nego što nam smrvi kičmu? Naravno, ali to i kad je moguće ima cijenu koja nije malena.

To što 75 posto žena u Hrvatskoj podržava pravo na izbor, a tek 15-20 posto zabranu abortusa, trebalo bi biti jasan signal da žene, bile one vjernice ili ne, ne žele da se licitira njihovim životima, ali ni životima drugih žena.

Volim biti mama, moja djeca me usrećuju, no od početka je jasno da pravo pitanje nije zašto neka žena ne želi djecu i da bi pitanja trebala glasiti: Zašto bi ijedna žena htjela biti majka u podivljalom svijetu u kojem dječji životi i smrti tako malo znače? Zašto bi žene rađale djecu u današnjoj Hrvatskoj u kojoj uglavnom nemaju podršku koju bi trebale imati i za sebe i za dijete, u kojoj bi o njihovom majčinstvu htjeli odlučivati spomenuti hodači za život, klečavci i crkveni krugovi iza njih? Uostalom, sloboda odlučivanja hoćeš li ili nećeš imati djecu iz bilo kojeg razloga, ne bi trebala biti propitivana, trebalo bi biti propitivano neodgovorno roditeljstvo.

Meni je prvoj žao što je djece kod nas sve manje. Škole koje zatvaraju odjeljenja su tužne, zgrade bez djece su tužne, igrališta bez klinaca i gradovi bez djece su mrtvi. Bez djece nema ni mladih, bez mladih nema mladosti ni života. Ali ne postoji način na koji bi se to moglo promijeniti represijom: zabranom abortusa ili vraćanjem žena u tradicionalne negve. Ona koja ne bi napravila abortus, kao i ona koju zanimaju samo “kuhinja, muž i djeca”, imaju puno pravo i slobodu na to. One koje bi se odlučile na druge opcije, zabrane neće spriječiti, samo će im ugroziti život, a ako i budu imale neku neželjenu djecu, tko će u toj priči profitirati? Majke i djeca sigurno neće.

Mimo svih natalitetnih i demografskih politika, jedini način da se igrališta, škole i ulice ispune dječjom grajom, jest da se povede briga o mamama. Da imaju sustavnu podršku cijelog sela: partnera, poslodavca, države i čitavog društva. Pa da vidiš dječurlije.

piše Olja Savičević Ivančević