U Hrvatskoj je 2025. rođeno 32.600 djece, od toga 32.479 živorođene. Nakon dugog pada, broj djece čak je porastao, za 410 u odnosu na prethodnu godinu. U zemlji u kojoj su natalitet i demografija godinama politička tema, mnogo se govori o tome kako potaknuti žene da rađaju. Znatno se manje govori o tome kako žene u Hrvatskoj rađaju, što im se događa od trenutka kada uđu u rodilište do izlaska iz njega, i kakve posljedice porod na njih ostavlja.

“Pa, mama, to vam je sve normalno, što očekujete? Naravno da boli, porod boli”. To je Mariji, mladoj mami s kojom smo razgovarali, rekla primalja u splitskom KBC-u kada se četiri dana nakon poroda žalila na bol. Slične su varijante ušutkavanja, pa i puno ružnije formulirane, čule mnoge žene. Tako ih se godinama uvjeravalo da je ono što prolaze uobičajeno i da ne traže bolju maternalnu skrb. Živa majka i zdrava beba, i porod se smatra uspješnim.

Mariji je, ispostavit će se, liječnik na porodu slomio dva rebra prilikom Kristellerovog manevra, odnosno nalijeganja na trbuh. To je kontroverzna intervencija kojom se ubrzava porođaj. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) ga ne preporučuje, a u nekim je zemljama, kao u Irskoj primjerice, zabranjen. No u Hrvatskoj je prilično učestao, mada je teško utvrditi koliko jer ga se ne zavodi u otpusnom pismu. U jednom od najopsežnijih domaćih istraživanja iskustava žena s porodom, koje je provela udruga Roda, 37,8 posto ispitanica je navelo da su na porodu prošle Kristellerov manevar.

Žene se boje boli poroda, ali još više ih mogu plašiti upravo razni medicinski zahvati koji nisu nužni kod urednih trudnoća i poroda, kao i gubitak kontrole nad vlastitim tijelom. Nedavno je istraživanje Klare Grašić, provedeno s 299 trudnica, a za potrebe diplomskog rada na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, pokazalo da se trudnice najviše boje jako dugog poroda, a potom epiziotomije i tek onda boli koja očekivano dolazi s vaginalnim porodom. Epiziotomija je zahvat rezanja tkiva između vagine i anusa, čime se povećava vaginalni otvor i olakšava izlazak bebe. Učestao srah je i da će osoblje rodilišta biti neljubazno, kao i da im u bolnici neće dopustiti da sudjeluju u donošenju odluka vezanih uz porod. To su sve opravdani strahovi.

WHO je još prije 30 godina preporučio da stopa epiziotomija ne prelazi 10 posto svih vaginalnih poroda. Dakle, da se izvodi samo u medicinski opravdanim slučajevima, a ne rutinski. U hrvatskim rodilištima su velike razlike, od rijetkih koji su unutar tog preporučenog postotka do onih u kojima većina vaginalnih poroda prođe s epiziotomijom. Mnoge žene s kojima smo razgovarali nisu htjele taj zahvat, ali su shvatile da im je obavljen, bez pristanka, tek kada su ih šivali.

Lucia je rodila u Splitu i jasno je rekla da ne želi epiziotomiju na što se, kaže, babica nasmijala i rekla da žene kojima ne naprave epiziotomiju budu poslije poroda “preširoke”. Godinu dana poslije poroda još je osjećala posljedice epiziotomije.

Uskraćivanje izbora i tjelesne autonomije nije nužno vezano uz bolnički porod, što potvrđuju i velike razlike u praksama europskih zemalja. U istraživanju IMAgiNE EURO, provedenom među više od 21.000 žena koje su rodile u 12 europskih zemalja, Hrvatska je, zajedno s Rumunjskom i Srbijom, među najlošijima po maternalnoj skrbi. Hrvatska se posebno izdvaja po pitanju autonomije žena. Čak 81,9 posto hrvatskih ispitanica reklo je da nije moglo birati ni položaj pri porodu, što je najveći udio među svim ispitanicama. U Italiji, recimo, 32,4 posto ih nije moglo birati položaj, što također nije pohvalno, ali je i dalje bitno bolje nego u Hrvatskoj.

Pritom WHO preporuča da se niskorizične rodilje ohrabruje na kretanje i zauzimanje bilo kojeg položaja koji im se čini najugodnijim jer se tako smanjuje bol i otvara zdjelica više nego ležanjem na leđima. A britanski Nacionalni institut za izvrsnost u zdravstvu i skrbi (NICE) izričito savjetuje izbjegavanje ležanja na leđima jer može sniziti krvni tlak majke i smanjiti protok krvi kroz posteljicu. Upravo je taj položaj često ne samo rutinski u hrvatskim rodilištima, nego se rodiljama zabranjuje bilo koji drugi.

A. je prvo dijete rodila u Osijeku, s prokidanjem vodenjaka i dripom, a WHO ne preporučuje ni jedno ni drugo pri porodima koji uredno napreduju. Rodila je na leđima, nije smjela hodati ni piti iako je bila žedna, jer, kako su joj rekli, to se ne smije dok rađaš. Drugo dijete je rodila u njemačkoj javnoj bolnici. Hodala je dok je imala trudove, vode je mogla piti koliko je htjela, nudili su joj i hranu, mogla je birati položaj u kojem će rađati, kao i hoće li pilates loptu ili porod u vodi. I unutar Hrvatske su velike razlike u iskustvima žena, rodilišta u Kninu i u Zaboku među rodiljama dobro kotiraju, recimo. Sasvim različita iskustva rodilje znaju imati i u okvire iste bolnice. Ovisno kome i kada dođu u smjenu. Zbog toga se rodilje međusobno informiraju kako je u kojem rodilištu i kod kojeg liječnika i spremne su rađati u udaljenijem mjestu ako procijene da će to biti bolje za njih i dijete.

“Do zadnjeg dana nisam znala hoću li ići u Knin ili u Split i tješila sam se da ne može biti gore nego na prvom porodu. Na kraju sam čula par pozitivnih iskustava i odlučila se ponovno za Split. Nije mi žao, ali taj stres i misli zadnjih par dana do poroda su me toliko mučili da doslovno spavati nisam mogla”, rekla nam je jedna rodilja.

Praksa bi bila ujednačenija kada bi se konačno donijele nacionalne smjernice iz područja skrbi za rodilje tijekom spontanog porođaja bez komplikacija, jer je to dokument koji propisuje standard. Na upit Ministarstvu zdravstva zašto ga nema, nismo dobili konkretan odgovor, tek da “vjeruju da stručnjaci iz područja ginekologije i opstetricije primjenjuju smjernice o skrbi tijekom porođaja”. U te smjernice bi mogle spadati one Svjetske zdravstvene organizacije, no u domaćim rodilištima, prema pokazateljima, očito se dosljedno ne drže tih smjernica.

“Porod sina mi je bio najgore životno iskustvo, a kćeri najljepše. Ona je došla na svijet bez ikakvih agresivnih metoda, između ostalog jer sam hodala gotovo do trena izgona. Kada sam rađala sina, zakovali su me za krevet, dali drip i nalijegali na trbuh”, kaže rodilja koja je oba puta rodila u istom rodilištu.

Isječci iskustava rodilja koja smo naveli nisu iznimke, a u narednim nastavcima objavljivat ćemo detaljnije kroz što prolaze žene kada odluče roditi u Hrvatskoj. Pokazala je to svojedobno i internetska kampanja “Prekinimo šutnju” udruge Roda u sklopu koje su stotine žena progovorile o svojim mučnim iskustvima. Prakse koje su tada javno iznijele, kao i one koje su nam u razgovoru navodile – kao što su uskraćivanje informacija, provođenje medicinskih postupaka bez pristanka ili medicinske potrebe, ograničavanje kretanja, narušavanje privatnosti, ponižavanje i vrijeđanje – definiraju se kao opstetričko nasilje, koje je u nekim zemljama, kao što su Argentina i Venezuela, odavno već u zakonu definirano kao zaseban vid nasilja nad ženama.

*Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije u sklopu Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

piše Barbara Matejčić