Nada ne umire nikad

Aktualnim generacijama Nada Dimić može predstavljati vrlo snažan simbol nepokolebljive i ustrajne žene u borbi. Kao takva, vrlo je bitna za mlađe generacije žena. Ona utjelovljuje antifašističku borbu, koja nam je i danas više nego potrebna, drži povjesničarka umjetnosti Maja Flajsig

Nada Dimić – karikatura Nataše Rašović

Prije nekoliko godina, šećući splitskom Zapadnom obalom, srela sam Željka Keruma, koji se napadno mrko zagledao u mom smjeru – shvatila sam da na prsima nosim Nadu Dimić, prljavo roza majicu Antifašističkog vjesnika. Da ispod jedne od nekoliko sačuvanih fotografija ove narodne heroine nije pisalo njeno ime, Željko se vjerojatno osvrnuo ne bi, ali ta su mu slova bila itekako poznata: 2007. godine dio tvornice “Nada Dimić” urušio se prilikom raskopavanja zemlje tadašnjeg većinskog vlasnika Keruma. “Toj je zgradi bilo suđeno da padne jer je bila nekvalitetno napravljena, a bila je i stara”, izjavljuje onomad Kerum o zaštićenom spomeniku kulture za Dnevnik Nove TV, nadodajući: “Ipak smo mi izvođači iz Splita, kod nas je sve tvrdo, nismo znali da je ovde mekano.”

Natpis sa zgrade, koji je i s tekstila uznemirio bivšeg vlasnika tvorničkog kompleksa, danas se restaurira u radionici Tehničkog muzeja “Nikola Tesla” kako bi bio spašen od propadanja, a Nada Dimić heroina i “Nada Dimić” tvornica trikotaže i pozamanterije, godinama su umjetnička inspiracija, posebice domaćem sektoru suvremene nezavisne kulturne produkcije.

– Registar simbola koji ulaze u lik Nade Dimić vezan je primarno uz antifašističku borbu, feministička nastojanja i socijalizam. Međutim, kroz različite umjetničke radove, vidljivo je da se tvornica “Nada Dimić”, kada funkcionira na simboličkoj razini u kulturi sjećanja, ne odvaja od lika Nade Dimić. Time se u registar simbola upisuju i radnička prava i industrijsko naslijeđe socijalizma, a posljedično i njihova propast – govori povjesničarka umjetnosti Maja Flajsig, dodajući da je od devedesetih naovamo poveznica tvornice i stvarne osobe postajala sve čvršća jer su se u našem društvu na isti način odbacivale vrijednosti socijalističke revolucije i antifašizma.

Sanja Iveković zasigurno je umjetnica koja se u svom radu najviše bavila s obje Nade. Još 1997. godine u sklopu projekta “GEN XX” u formi reklamnog oglasa predstavlja antifašistkinje, među njima i Nadu Dimić, fotografijama supermodela, a 1998. pokreće “Nada Dimić fajl”, da bi ove godine dio njenog rada bio prikazan na zagrebačkoj izložbi pod nazivom “Sanja Iveković: Nada Dimić Fajl 2023 / Nada Dimić – Rekonstrukcija industrijskog nasljeđa”. Uz brojne intervencije i performanse koje je kroz godine Iveković izvodila, a od kojih su mnogi uključivali propitivanje uništene industrijske baštine, tvornica “Nada Dimić” inspirirala je, između ostalih, i radove platforme “Bacača sjenki”, dok je Marijan Crtalić na uništenu tvornicu stavio natpis “Svi smo mi Nada Dimić”.

Kada se odmaknemo korak od usko shvaćenih nezavisno-kulturnih krugova, galerija i umjetničkih intervencija, a taj korak dalje bit će i tema ovog teksta, lik Nade Dimić možemo pronaći na ilustracijama i posterima, na igraćim kartama, majicama, ali i na koži.

– Njen je lik izuzetno vizualno dopadljiv, no duboko sumnjam da će doći do sličnog fenomena pop redundantnosti kao što je to slučaj s likom Che Guevare kojeg je čak i H&M stavio u jednu od svojih kolekcija. Čini mi se da u pravilu ljudi koji koriste predmete s njenim likom poznaju barem osnovne crte iz biografije Nade Dimić. I to je sasvim dovoljno – komentira Flajsig.

Osim roze majice s početka teksta, na štandu Zagreb Pridea 2015. godine pojavila se majica s likom Nade Dimić ispod koje je pisalo “Pitaj me zašto sam antifašistkinja”. Kada to pitanje postavimo makedonskom umjetniku Zoranu Karduli, koji je ilustrirao Nadu Dimić u sklopu ciklusa modnog editorijala s jugoslavenskim herojima i heroinama, ali i u pop-art stilu, on nam odgovara:

– Jugoslavensku borbu protiv fašizma nikako ne smijemo zaboraviti, pogotovo u vremenu historijskog revizionizma, danas kada fašizmi jačaju, a u pitanje se dovode mnoga izborena prava, poput prava na pobačaj. Iz tih sam razloga želio kroz svoj rad upoznati mlađe generacije s heroinama i antifašistkinjama, njihovom borbom i žrtvom. Mnogi su mladi prvi puta preko ilustracija čuli za jugoslavenske borkinje, pa tako i za Nadu Dimić, što mi je bio i cilj, upoznati ih s vlastitom zaboravljenom prošlošću.

Nada Dimić – poster Zorana Kardule

U modnom editorijalu Kardulina Nada sjedi na stolici u odjeći kakvu bi obukle današnje devetnaestogodišnjakinje – u mornarskoj majici, trapericama i salonkama, a kaže da je mornarsku majicu izabrao zbog tvornice tekstila s Nadinim imenom, ali i Jadrana, htio je istaknuti zemlju u kojoj je Nada rođena.

Zagrebačka udruga K-zona 2018. godine predstavila je društvenu igru “Strašne žene”, koja se sastoji od 60 karata s ilustracijama žena koje su na različite načine zadužile čovječanstvo, a među njima je i karta s karikaturom Nade Dimić koja nosi partizansku kapu. Autorica karikature Nataša Rašović kaže nam da je Nadu Dimić izabrala crtati zbog njene herojske borbe, ali i kao podsjetnik na uništavanje i rasprodaju naše države, pa tako i tvornice “Nada Dimić”.

– Preselila sam se iz Zagreba u Pulu i gledam kako je jedna generacija sadila Lungomare za sve, a ova ga je generacija prodala pa će umjesto drveća niknuti hotel, ali ne za sve, nego za one koji domovinu vole puneći vlastiti džep. I gdje je tu Nada Dimić, devetnaestogodišnja djevojka koja nakon dva mjeseca mučenja nije rekla niti svoje ime. Nema je jer je ovo vrijeme novca, a ne heroja – komentira Rašović.

Mirjana Radovanović, članica umjetničkog kolektiva KURS i tattoo kolektiva TETO VAŽI iz Beograda, govori kako je KURS u svom radu istraživao kulturnu djelatnost u okviru antifašističkog pokreta, iz čega su proizašle dvije knjige i nekoliko umjetničkih radova. Dio arhive ostao je neiskorišten pa je segment s partizanskim tetovažama došao kao logični nastavak njenog interesa i rada.

– Kad sam počela da tetoviram, drugarica Iva je došla s idejom da joj radim tetovažu “Fight like a girl”, a ja sam predložila da umesto Leje iz Star Warsa stavimo partizanku. Tako je nastala prva tetovaža partizanke, s konturama Milje Marin iz 1943. godine. Nakon toga su se javile još neke drugarice sa željom da ponesu motiv partizanke i tako je krenulo – govori ona.

Lik Nade Dimić tetovirala je dvaput.

– Nadu nose dve drugarice, Jovana i Petra, u dve bivše jugoslovenske republike. Radila sam ih u razdoblju od četiri godine i zanimljivo je da su obe želele da ponesu Nadu sa cvetovima maka pa sam odlučila da crtež radim na osnovu dve fotografije Nade iz različitog perioda, kako bi imale različite tetovaže – kaže Mirjana, pojašnjavajući da je htjela dodati dekorativni element portretima.

– Uglavnom biram divlje, samoniklo cveće i bilje. Te naizgled krhke biljke prkose surovim uslovima, a upravo su to radile i partizanke, prkosile okupatoru i dominantom patrijarhatu – dodaje.

Kao što Flajsig ne vidi problem u korištenju lika Nade Dimić na različitim predmetima, Radovanović o “drugarskim” kritikama kaže:

– Povremeno dođu do mene neke kritike sa levice da cveće na tetovažama partizankama na neki način umanjuje važnost. Budimo realne, to su tetovaže (najčešće na telima žena) koje prvenstveno znače onima koje ih nose, a nisu pozivi na revoluciju. Zato se trudim da pored simbolike budu i zanimljive, lepe. Partizanke sa biljem samo su jedan deo toga što radim, imam i vrlo jednostavne crteže, konture nepoznatih partizanki koje su simbol borbe i ne vezuju se za određenu ličnost, već za ideju iza koje su stajale.

Nada Dimić – tetovaža Mirjane Radovanović

Zašto je baš lik Nade Dimić, među devedeset i jednom narodnom heroinom, ostao najtrajnije upamćen do danas, pojašnjava Flajsig:

– Smatram da je Nada Dimić ostala zapamćena ponajviše zbog vizualne reprezentacije njenog lika, fotografije nastale tijekom uhićenja. Ne postoji mnogo fotografija iz tog vremena, a spomenuta fotografija utjelovila je lik heroine NOB-a: mlada, neustrašiva i odlučna žena. Svakako je i fizička privlačnost Nade Dimić pogodovala rezoniranju njenog lika, jer se u literaturi uz epitete “prkosna” i “buntovna” Nadi Dimić često dodaje i epitet “lijepa”. Također, vjerujem da je pozitivan karakter njenog imena mogao utjecati na to da je Nada upamćena u tolikoj mjeri. Osjećaj nade zasigurno je bio nit vodilja borkinjama i borcima, uporište i oslonac, kojim je konačno izneseno oslobođenje.

Ima neke historijske pravde u tome da je baš Nadino ime upisano u naše, makar alternativno, kolektivno sjećanje – ona svojim mučiteljima nikada nije priznala pravo ime pa je tokom postupka vođena pod imenom Ankica Vinek, a u svom ilegalnom radu koristila je pseudonime Žuta i Milka. Također, Nadino lice koje je utisnuto na kožu drugarica neprijatelj teško da je otkrio – Nada se u svom ilegalnom radu prerušavala u muškarca, djevojčicu s korpom i maramom, mijenjala je boju kose.

Razgovarajući s našim sugovornicima, riječi koje su se najčešće ponavljale bile su zasigurno “hrabrost” i “sloboda” u punokrvnom smislu, pa tako Mirjana Radovanović govori:

– Ono što će me uvek fascinirati je hrabrost i odlučnost ne samo Nade, već svih tih žena koje su se priključile antifašističkom pokretu i dale živote u pokušaju da stvore bolje društvo.

Zoran Kardula nadodaje da je pripadao generaciji koja je o herojima i heroinama Drugog svjetskog rata učila u obrazovnom sustavu pa Nadu pamti kao prvu partizanku u Hrvatskoj koja je uvijek bila i simbol neustrašive mladosti. Važnost poznavanja biografije partizanki i komunistkinja podcrtava i Flajsig.

– Vjerujem da aktualnim generacijama Nada Dimić može predstavljati vrlo snažan simbol nepokolebljive i ustrajne žene u borbi. Kao takva, vrlo je bitna za mlađe generacije žena. Šire shvaćeno, Nada Dimić utjelovljuje antifašističku borbu, koja nam je i danas više nego potrebna. Antifašizam je vrijednost koju je potrebno neprestano gajiti, a Nada Dimić nositeljica je poruke koja će opstajati u vremenu. Tim više, upravo zahvaljujući svijesti o postojanju borkinja i boraca, poznavanju njihovih lica, njihovih imena i njihovog života, ta poruka antifašizma može trajati i prenositi se na druge generacije – kaže Flajsig.

I zato, ne sramite se nositi Nadu na cekeru, u podlistku, na koži ili majici, a ako vas netko pita zašto to radite, ponekad je najjednostavniji odgovor najjasniji, onako kako Nada završava pismo o akciji u bolnici u Karlovcu od 18. studenoga 1941.: “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”

piše Vedrana Bibić