Povratak Daši

Dok sam pisala ovaj tekst u jednoj pulskoj hotelskoj sobi, u mislima sam vidjela Dašu koja kaže da je takvo što očekivano – da joj dodijele park za koji se tek treba izboriti: odmahuje rukom, smije se, pripaljuje cigaretu

Olja Savičević Ivančević

Olja Savičević Ivančević

Neki ljudi nadžive vlastitu smrt pa su i dalje s nama, sveprisutni iako ih više nema, potrebniji od krda živih, nezamjenjivi u društvu, onom najužem kao i najširem, pojavljuju se u razgovorima i u tišini, i dalje nas svakodnevno bodre, opominju ili šalju u onu stvar. Izgleda da ne možemo bez njih, ali obično se desi da im dug nismo vratili. Jedna od takvih velikanki je i spisateljica Daša Drndić. Ove joj je godine bio posvećen Sa(n)jam knjige u Puli koji se bavio temom povratka, pa je i Dašin osmijeh bar nakratko sišao među nas i ponovo obasjao ekrane i sajamski atrij. I nije Pula jedina koja misli na nju, vrijeme za povratak Daši otkucava u nekom smrtnicima pomalo zagonetnom mehanizmu čežnje za onim što je predstavljala, ta urica potiho radi dok se bavimo svakodnevnim aktivnostima, a katkad nasreću ima sasvim konkretne rezultate. Tako je nedavno, na marginama javnog interesa, spominjana i u kontekstu imenovanja jednog zagrebačkog parka – u Španskom – koji je u ovom trenutku tek ledina i za koji se valja izboriti. O Daši se vani pisalo dosta i vrlo pohvalno još za života, a kod nas najviše neposredno nakon smrti, što se događa u maloj kulturi s puno samoprezira u kojoj se svi znaju. A i živa je osoba kudikamo neugodnija od mrtve, pogotovo ako ima navadu da kao Daša govori i piše ono što uistinu misli. Posmrtno je dobila i uglednu međunarodnu nagradu za roman “EEG” u prijevodu Celije Hawkesworth, ali vjerujem da bi joj bilo posebno drago što je se na ovaj način sjeća sajam na koji je rado dolazila. U Istri je i počeo Dašin put. Kasnije, primorana na lutanje, na potragu za domom, tamo je bila svoja na svome.

Grad Pula je kraj jednog svijeta na puno načina, mnogi od tih krajeva nisu sretni, a opet se upravo ovdje, na vrhu poluotoka, jasno razabire da provincija i periferija nisu ista stvar, ali i da kraj katkad može biti početak ili cilj. Mnogi vole otići u Pulu na Sa(n)jam knjige, jer za razliku od provincije koju subjektivno uvijek vezujem uz ovdašnje navodno velike gradove i navodno intelektualne krugove, u Puli je književnost i dalje igra bez navodnika: neposredna, politična, senzualna, poročna, bezobrazna, smiješna, pametna i opasna, proizašla iz talenta i strasti, iz energije života – a možda i iz moje želje da sve to tako vidim, što dođe na isto. Da Daša nije s nama, skoro će i pet godina, a od onih je ljudi uz koje me ovaj grad naših susreta, šetnji i razgovora, zauvijek veže. Još za života bila je nepriznata ikona ne samo ovdašnjeg književnog svijeta s čijim je predstavnicima često bila u kontri, nego i jedna od lučonoša uvjerenog i ponosnog antifašizma o kojem je stalno govorila i pisala: bez obzira na godine bila je do samog kraja visoka djevojka iznimne ljudske i umjetničke prgavosti i dišpeta, a iznimnog šarma i dragosti za one koji su joj prišli. Kao žena, za razliku od momaka koji su ipak zajedno u rovu, u svojim bitkama bila je sama. Sama kao prst, kako kaže narod, a narod u ovom slučaju zna što govori. Nakon što je za vrijeme rata napustila nepreboljeni Beograd i otputovala preko oceana, skrasila se napokon u Rijeci, zadnjoj postaji, posljednjem gradu koji ju je nervirao i volio. U Rijeci je i napisala svoje velike romane u eksperimentalnom ključu, stilski besprijekorne i uvijek politički angažirane, koji su, kako se to kaže, naišli na veliki interes “u regionu”, ali i nerazumijevanje i ignoriranje (što je neki naš kukavički oblik osporavanja). S vremenom njeni su romani postali priznati i u Evropi, dovodeći je u red najprevođenijih autora/autorica ex-Jugoslavije. Dašine knjige objavljene su u Torontu, Celju, Beogradu, Zagrebu, Rimu, Londonu, Budimpešti, Ljubljani, Skoplju, Milanu, Parizu, Amsterdamu, Bratislavi, Varšavi, New Yorku, Hamburgu, Madridu, Tirani, Finskoj i Turskoj.

Prihvaćena inicijativa da se prema Daši nazove park u Španskom, ugodno me šokirala. Za većinu koja za ovo prvi put čuje, ovako stvari stoje, a H-alter prenosi: “Na prostoru planski građenih dijelova zagrebačkog kvarta Špansko javne površine uglavnom su nazvane po književnicima. Književnica gotovo da i nema. Slijedeći postojeći književni obrazac, ove godine na Odbor za imenovanje javnih površina upućena je građanska inicijativa da se neimenovani budući javni park uz Ulicu Vilima Korajca nazove po Daši Drndić.”

Vezano uz imena gradskih površina, osvrnula bih se na aktualnu inicijativu da se pola Trga hrvatskih velikana preimenuje u Trg hrvatskih velikanki. Svi itekako dobro znamo nabrojati velikane, pa čak i pokojeg mališana među njima, oni su u čitankama, udžbenicima, na novčanicama i markama, u svim medijima, ali velikanke su anonimne, kao što su to žene uvijek kroz povijest bile, pa mi ova dobronamjerna inicijativa djeluje nedorečeno. U redu je Trg velikanki, ali ajmo prije ispraviti povijesne falinge i zanemarivanja, imenom i prezimenom izgovoriti tko su te naše velikanke. Naučiti konačno njihova imena, saznati kakva djela stoje iza njih. Ulica nazvanih po njima ima tek dva posto, pa su imenovanja po ženama rijetka prilika za bolju prošlost, točniju i pravedniju.

Naravno, priča s ledinom u Španskom ima kvaku, predstoji borba da ova površina zaista postane Park Daše Drndić, da se ne prenamijeni u štogod “profitabilno”. Eto, to mi se čini vrijednim borbe i zalaganja.

Dok sam pisala ovaj tekst u jednoj pulskoj hotelskoj sobi, u mislima sam vidjela Dašu koja kaže da je takvo što očekivano – da joj dodijele park za koji se tek treba izboriti: odmahuje rukom, smije se, pripaljuje cigaretu. Nakon puno vremena, otvorila sam Messenger s njenim porukama; onu njenu stranicu na kojoj “pod opiši sebe” stoji: fuck off, što me uvijek zabavi. Daša nije bila koncilijantna, bila je jača, zato smo je i voljeli. Ipak, zadnje što mi je napisala, već jako bolesna, bilo je: “Ja sam sad zrela za pisati o ljubavi, ali mislim da mi se neće dati. Ja ću opet o fašizmu.” Iza toga golemi smajli koji maše i šalje poljupce, poziv na igru koja je prekinuta ili tek traje u beskraj.

“Počinjem strahovati da u što god uložim srce, to izdahne”, napisala je u romanu “Umiranje u Torontu”. Ali što napraviti s tim saznanjem, pitala bih je danas, da mogu. Pretpostavljam da “ne uložiti srce” nikad nije bila ozbiljna opcija.

Naposljetku, što je ostalo od Dašinih srčanih nastojanja? Fašizam u Evropi odavno nije bio bolje, a što se ovdašnjih sukoba tiče nema nam spasa dok nema političke volje, dok nema suočavanja – idealna je situacija da se sutra sve ponovi.

Dašine su knjige ostale kao zalog, kao ozbiljan spomenik koji ne može prešarati svaki maloumni huligan. Ipak, moguće ga je prebrisati, i knjige je moguće prebrisati, uči nas iskustvo, istisnuti ih iz memorije – pogotovo ako ih potpisuju autorice. A tko će nam tada nadoknaditi potrebnu Dašu? Trebat će opet izgubiti koje stoljeće u čekanju. Zato sanjam taj park s njenim imenom koje je metafora mnogih valjanih i uspravnih stvari. U njemu, kao u svakom parku, nešto lista, nešto vene, stabla se domunđavaju s vjetrom, grakću vrane, šetaju psi, ljube se parovi, spavaju pijanci, igraju se djeca, možda se jedna prazna ljuljačka njiše. Pa da na Dašin rođendan, tamo u vrelini ljetne noći, čitamo naglas “Sonnenschein” ili “Belladonnu” ili “Leica format”. Zapravo, ne postoji razlog da to ne uradimo već sutra, da skvotamo Dašinu ledinu, ne za nju kojoj je sada svejedno, nego za sebe – da nam nikad ne postane svejedno.

piše Olja Savičević Ivančević