Žena duge crvene kose staje na omanju pozornicu kafića. Na pjesničkoj večeri, okruženju u kojem se kod nas obično očekuje tiho čitanje s papira u rukama, ona napamet izvodi žustri slam o društvenim nepravdama, besmislu rata i nestalnim identitetima. Tijekom izvedbe, koristi svoj (obično blagi) glas kao snažnu metodu poentiranja te mijenja ton ovisno o stihu kojeg izgovara i poruci koju želi prenijeti. Takav dinamičan i dugo osmišljan pjesnički nastup, svojstven za rad pjesnikinje Sonje Jeremić, rijetko se viđa na hrvatskim daskama.

Sonja je rođena Beograđanka, diplomirana japanologinja i autorica zbirke pjesama “Igrom mi kaži – let (pobuna protiv neosetljivosti)” (2019.). Trenutno priprema drugu zbirku, a posljednjih osam godina radi i živi u Rijeci. Dok razgovaramo, priča mi kako je dospjela do nje.

– Imala sam tada neobjavljeni rukopis “Igrom mi kaži” i htela da napravim po jedan performans tog rukopisa i u Hrvatskoj i u Bosni, Crnoj Gori i Makedoniji. Na kraju sam ga izvela samo u Rijeci i Sarajevu, a Rijeka mi se jako dopala. Dobila sam tamo kratki projekat i shvatila da želim da ostanem.

Izvođenje čitavog rukopisa uživo nije uobičajena praksa u slam poeziji – obično svaki pjesnik na događanju izvodi tek nekoliko pjesama. No Sonja se izvedbenom poezijom počela baviti u sklopu beogradske nezavisne kazališne scene, što je utjecalo na njezin opsežniji pristup.

– Krenula sam pohađati radionice Ansambla Miraž te tamo provela tri godine. Paralelno sam došla u kontakt s Plavim pozorištem i u njihovom studiju bila četiri godine. Kroz ta sam iskustva shvatila koliko scena znači mojim pjesmama.

U Plavom pozorištu učila je Grotowskijevu metodu koja naglašava upotrebu glasa i tijela. Kroz Pozorište se upoznala i s Poezinom, organizacijom koja redovito održava večeri slam poezije u Beogradu i vodi radionice koje omogućuju sudionicima da “izbruse” svoj zanat. Nastupi pjesnika na Poezinu – koje smo 2019. imale priliku gledati i u zagrebačkom AKC Attacku – nerijetko su visoko kvalitetni. Sonjine performanse slijedom ovakvog obrazovanja zato odlikuje izrazita dinamičnost i pozitivna teatralnost.

No u Hrvatskoj je slam scena manja, manje razvijena i manje pohađana. Uz iznimke, nastupi hrvatskih pjesnika obično su mnogo pitomiji i rijetko se odvijaju uz opsežnu pripremu. Radionice izvedbene poezije također su dosad bile iznimno rijetke. Tu razliku primjećuje i Sonja, koja u Rijeci zajedno s Elijanom Katarinom Polić i Filipom Kraljem posljednje tri godine organizira večeri pod nazivom Poetkult.

– Čini mi se da u Hrvatskoj, barem u Rijeci, ljudi nemaju naviku redovnog dolaska negde radi poezije, iako se u Zagrebu slam večer odvija svakog mjeseca u Kunst Caffeu. Čini mi se da ljudi i posvećuju manje vremena svojim tekstovima i nastupu, što je u redu, jer scena i treba postojati da bi se stvari probale. Ali ponekad poželim da su kvalitetniji performansi zastupljeniji, a za to je potrebno stvoriti zajednicu koja bi poticala njihov razvoj. Mislim da je jako bitno da se pripremiš, da poznaješ svoje impulse i kako da nešto ispadne makar 80 posto isto kao što si zamislio dok si isprobavao. To je vežba koja dođe s iskustvom koje se može crpiti baš iz radionica.

Kada je promatram iz perspektive hrvatske scene izvedbene poezije, koje sam i sama dio, Sonja je glas koji preispituje predugo prihvaćeni status quo. Angažirani bunt je na našoj slam sceni dosta pitom, a “nove krvi” uvelike nedostaje. No zato su tu pjesnici poput Sonje, čiji bunt odlikuje i njezine izvedbe i teme njezinih pjesama te se dotiče i šireg društvenog konteksta.

– Pobuna protiv nepravde, indiferentnosti i nametnutih očekivanja nacionalizma, patrijarhata i militarizma možda je i moj glavni motiv. Smatram i da samim time što se izvodi na sceni, pjesma može i izvan tematike postati angažirana jer osoba u tom trenutku prestaje da ćuti i da bude samo u svoja četiri zida, dolazi u kontakt s ljudima.

Note pobune u Sonjinom recentnom stvaralaštvu dolaze iz njezinog iskustva kao osobe čiji se jezik i pripadanje često preispituju u postjugoslavenskom kontekstu. Kako sama to opisuje, Sonja piše “iz pukotina između srpskog i hrvatskog, mita i autobiografije i osobnog i političkog”. Njezina druga zbirka, “Razglednice iz života Persefone”, zato spaja grčki mit s našom regijom, ali i engleskim dječjim pričama.

– Tokom pisanja sam došla do motiva “Alise u zemlji čuda”, razmišljajući zapravo o formularima koje stalno ispunjavam. Život “stranca” je pun formulara i glupih pitanja pa ću u formular da upišem šta god treba – smanjivat ću se i rasti po potrebi. Tu mi je sevnula slika Alise jer se poklapa – u zemlji čuda sam, u zemlji birokracije.

Iz sličnih promišljanja, razvila se pjesma “Humpty Dumpty”, čiju izvedbu na engleskom jeziku možete pogledati na stranici Versopolis. Tema ove pjesme je upravo jezik.

– “Humpty Dumpty” ima alternativni naslov, “Čiji je jezik”, i došla je baš iz mog života ovdje. Bez obzira što se razumemo, naš jezik ima drugo ime i on je politička stvar, ne samo lingvistička. Kao jaje koje se razbija, “Humpty Dumpty” predstavlja i razbijanje identiteta. Radila sam na tome da tu dečju pesmicu demonizujem, da je oteram do apsurda i da ona postane materijal za izražavanje impulsa u meni koji u toj dečjoj pesmici eksplodira – govori Sonja.

Sličan pristup odlikuje cijelu zbirku u nastanku, koja je trenutno u potrazi za izdavačem. Sonja se u njoj, između ostalog, dotiče mita o Euridici, ali i etimologije riječi “plah” (koja je, kaže, nekoć zapravo označavala nekog tko je impulzivan i ne da se ukrotiti). No primaran je lik Perzefone, kroz kojeg Sonja otvoreno komentira svoj liminalni položaj.

– Persefona živi u dva sveta, na zemlji i u podzemlju, i osjetila sam tu neku vrstu sličnosti jer sam u jednoj zemlji, a iz druge sam. U jednom trenutku ni u Rijeci ni u Beogradu više ne pripadam, moj govor se promenio, ja sam se promenila. Živim u dva sveta, ali na kraju ne pripadam ni jednom. U klasičnom mitu o Persefoni, smeta mi što je ona odvedena i ništa je se ne pita. Nekako vjerujem da se u jednom trenutku nešto u njoj promeni i da umesto da bude pasivna žrtva, poželi da prevrne podzemlje i da preuzme agensnost. Uspe da nauči sistem iznutra i da povrati svoju snagu i radi ono što želi u onome što joj je dato.

U svom kompleksu tema, arhetipova, identiteta i referenci Sonja se razotkriva kao snažan glas koji zahtijeva da ga čujemo i zajedno preispitamo ustaljena vjerovanja – kao pjesnici i izvođači, ali i čitatelji i publika.

piše Julija Savić