Koliko god me algoritmi živcirali jer me na društvenim mrežama znaju uvući u toksične balone iz kojih želim što prije izaći, toliko sam i zahvalna jer mi s vremena na vrijeme otvore sasvim neočekivana vrata. Usred dvojbe da li da odustanem od vježbanja zahrđalog njemačkog, tako su me dobacili do Promaje, podcasta posvećenog “temama o kojima se na Balkanu obično šuti”. Zbog Promaje ne samo da nisam odustala od učenja jezika, nego sam i dobila uvid u život mlađih pripadnika postjugoslavenske dijaspore u Njemačkoj i Austriji – tzv. third culture kidsa, odraslih između očekivanja jedne i svakodnevice druge kulture.

Iza Promaje stoje Nikolina i Lucija, svojim pratiteljima poznatije kao Balkan Baddies. Dok je 32-godišnja Lucija rođena u Beču, gdje je završila biotehnički fakultet i gdje su se njezini roditelji iz Bosanske Posavine preselili s početkom rata 1990-ih, Nikolina živi u Hamburgu. Djed i baka te 31-godišnjakinje, koja se bavi online marketingom, u Njemačku su se iz Fojnice, odnosno okolice Prijedora, doselili još kao gastarbajteri. S obzirom na to da žive u različitim državama, zanima nas kako su se uopće upoznale. Odgovor je bio poprilično očekivan – preko društvenih mreža.

– Prije otprilike godinu dana sam na Instagramu vidjela Lucijin video u kojem je govorila o feminizmu u kontekstu balkanske zajednice i to me oduševilo. Od samog početka bile smo perfect match – ja sam opuštenija i stvari često okrećem na humor, dok je Lucija temeljita i uvijek detaljno istraži ono o čemu govori – objašnjava Nikolina.

– Nikolina mi je pritom rekla kako joj pratitelji često govore da bi trebala pokrenuti podcast, a isto je bilo i sa mnom. Na kraju smo prvu epizodu Promaje snimile svega tjedan dana kasnije. Ispalo je da se odlično slažemo i potpuno razumijemo, a da se još uvijek nismo ni susrele uživo. Ali svaki dan se čujemo preko poruka; više se čujem s Nikolinom nego s vlastitim bratom – govori Lucija kroz smijeh.

Dominantnu publiku Promaje čine milenijalci i pripadnici generacije Z porijeklom iz jugoslavenskih država, koji se kroz odrastanje i život u dijaspori susreću s različitim izazovima.

– Kad me netko pita kako se osjećam kao third culture kid, prvo što mi padne na pamet jest identitetska kriza. Nije lako odrastati na takav način. U mom slučaju sudaraju se njemačka i gastarbajterska kultura koja je često ostala zarobljena u vremenu kada su naši roditelji ili bake i djedovi doselili ovdje, pa zna biti poprilično konzervativna. I nije se uvijek lako snaći između ta dva svijeta – ističe Nikolina.

U svakodnevici to znači da kod kuće govore jednim jezikom i odrastaju u jednom vrijednosnom sustavu, dok izvan obitelji funkcioniraju u potpuno drukčijem okruženju. Čovjek se tako nauči brzo prilagođavati, objašnjava Lucija, ali istovremeno razvije osjećaj da ne pripada ni “ovdje” ni “tamo”. Gdje god da dođu, kaže, na neki su način stranci.

– Za razliku od nas, starije generacije uglavnom su točno znale tko su i odakle dolaze. Mi to pitanje puno teže definiramo. Ja, primjerice, za sebe ne mogu reći ni da sam Hrvatica, ni Bosanka, ni Austrijanka. Mislim da su third culture kidsi s vremenom razvili vlastiti identitet. Često imam više zajedničkih tema s nekim tko je odrastao u Austriji, a vuče korijene iz npr. Turske, nego s osobom koja je cijeli život provela u Zagrebu, jednostavno zato što dijelimo slična iskustva – govori Lucija.

Takva iskustva često proizlaze iz odrastanja u patrijarhalnom sustavu vrijednosti obilježenom konzervativnim običajima, nacionalizmom, obiteljskim pritiscima i očekivanjima. Upravo su to teme o kojima naše sugovornice najčešće progovaraju u Promaji. Pritom se ne libe govoriti ni o negativnim pojavama koje su i dalje prisutne na Balkanu, kao što je npr. body shaming, ponižavanje druge osobe davanjem neprikladnih komentara o njezinom izgledu.

– Pošto u Njemačkoj nisam uspjela dobiti mjesto za terapiju, preko TikToka sam počela govoriti o traumama i iskustvu odrastanja između dva svijeta kako bih si na neki način sama pomogla i nosila se s time. Uskoro sam shvatila da nisam jedina koja živi takvu stvarnost – govori Nikolina.

– I sama sam kao dijete trebala nekoga tko bi o tim stvarima govorio otvoreno kako bih lakše razumjela vlastito iskustvo. Na kraju smo nas dvije postale osobe koje javno progovaraju o temama o kojima se inače šuti. To je zapravo i poanta svega što radimo – stvoriti osjećaj zajedništva i normalizirati teme koje su generacijama bile tabu. Htjele smo ljudima u dijaspori pokazati da nisu sami i da mogu stvoriti vlastiti identitet – dodaje Lucija.

Već nakon prvih epizoda podcasta počele su dobivati poruke mlađih pratitelja koji su im zahvaljivali jer su počele otvarati teme s kojima su se mogli poistovjetiti. Često, kaže Nikolina, dobivaju i čestitke žena u četrdesetima i pedesetima.

– Znale su mi prilaziti i starije žene u crkvi nakon mise i govoriti: “Čule smo za podcast, svaka čast, ali nemoj nikome reći da sam ti prišla.” (smijeh) To mi je posebno drago jer znači da smo ih barem potaknule da se zapitaju žive li život koji stvarno žele ili onaj koji se od njih očekivao – kaže Nikolina.

Osim kao svojevrsno mjesto susreta za “naše” u inozemstvu, Promaja funkcionira i kao prostor u kojem se pomoću razbijanja stereotipa mijenja percepcija koju stanovnici “domovine” imaju o dijaspori.

– Mislim i da ljudi koji su ostali živjeti u zemljama bivše Jugoslavije trebaju čuti drugačiju perspektivu i shvatiti da život u dijaspori nije bio ni jednostavan ni idealan, niti smo “brali novce iz bašte”. Važno nam je otvoriti dijalog i stvoriti most međusobnog razumijevanja – da ljudi ovdje bolje razumiju iskustvo dijaspore, ali i da dio dijaspore koji je ostao mentalno zarobljen u 1990-ima shvati da su se matične zemlje u međuvremenu ipak promijenile – govori Nikolina.

Za kraj nas zanima koji su autoricama Promaje, podcasta koji možete pratiti na njihovom YouTube i Spotify kanalu, najdraži, odnosno najgori običaji s Balkana.

– Najviše volim taj mentalitet “Hajde, sjedni da nešto pojedemo” i kulturu druženja – kave, spontanih posjeta i osjećaja da nikad nisi potpuno sam. Tu su i humor te sposobnost da i u teškim situacijama pronađemo nešto pozitivno. S druge strane, smeta mi mentalitet “što će ljudi reći”, emocionalna zatvorenost i očekivanja koja se posebno nameću ženama – odgovara Lucija.

– U Njemačkoj i Austriji često nas doživljavaju kao gastfreundlich, gostoljubive ljude, i to stvarno volim kod naše kulture – čak i kad nemamo puno, uvijek ćemo pomoći. Ali odrastati kao žena koja je zbog ADHD-a uvijek bila malo drugačija nije bilo lako. Stalno sam slušala: “Budi mirnija, ipak si žena.” To je nešto što ni danas ne mogu prihvatiti i što se, po meni, mora promijeniti. Mislim i da trebamo više razgovarati o emocijama i biti otvoreniji jedni prema drugima, kako u dijaspori, tako i na Balkanu – zaključuje Nikolina.

piše Tamara Opačić