Sami svoji majstori

Umjesto da kupuju nove, u zagrebačkoj Biciklopopravljaoni volonteri i korisnici sami popravljaju bicikle. Udruga za promicanje “uradi sam” kulture Radiona također raspolaže prostorom prepunim alata i pribora koji omogućava i potpunim laicima da se upuste u popravljanje koječega

Bic Pop – svi koji žele popravljati su dobrodošli (Foto: Petar Varat)

Bic Pop – svi koji žele popravljati su dobrodošli (Foto: Petar Varat)

Sedamdesetih godina “uradi sam” kultura na ovim prostorima podrazumijevala je izradu pojačala, namještaja, razne savjete za preuređenje doma, uzgoj povrća na balkonu, kao i popravak različitih uređaja. Desetljeće kasnije Sam svoj majstor, vodeći jugoslavenski mjesečnik za “uradi sam” kulturu, donosio je i upute za programiranje u BASIC-u i izradu jednostavnih kompjutorskih igara. Drugim riječima, rana “uradi sam” kultura kod nas je, kao i u svijetu, bila vezana za ideju ekonomičnog pristupa stvarima i pouzdavanje u vlastite kapacitete. Kako su TBF-ovi stihovi “trči kupi novo, popravljaju samo čudaci” s tržišnom ekonomijom postajali sve aktualniji i “uradi sam” kultura osvojila je nove društvene dimenzije jer danas sve intenzivnije podrazumijeva i “uradi s drugima” i “uradimo zajedno” prakse, a ovo je priča o dva zagrebačka kolektiva sa sasvim solidnim iskustvom u tome: Biciklopopravljaoni i Radioni.

Godine 2009. u Zelenoj akciji pisali su projekt vezan uz održivost u svakodnevnom životu, a kako su se oduvijek bavili promocijom biciklizma kao održivog transporta, činilo im se da bi bilo sjajno napraviti volontersku radionicu za popravak bicikala. Nisu očekivali da će aktivnost trajati duže od projekta, ali i trinaest godina kasnije svakog četvrtka između 17 i 20 sati u Frankopanskoj 1 u Bic-popu primaju sve koji su voljni uz pomoć volontera besplatno popraviti bicikl. Kvaku na vratima napravili su od pedala, a unutra su, posred hrpe dijelova i alata i tog tmurnog četvrtka krajem studenog kad smo ušli k njima, volonterke i volonteri popravljali nabe, centrirali kotače i pripremali nove bicikle za donaciju. Njihov voditelj, Eugen Vuković iz Zelene akcije, objašnjava nam zbog kojih im je principa Bic-pop važan.

Eugen Vuković iz Zelene akcije (Foto: Petar Varat)
Eugen Vuković iz Zelene akcije (Foto: Petar Varat)

– Zelena akcija je u tome zbog promocije održivog transporta jer će ljudi koji dođu s volonterima popraviti bicikl uštedjeti na servisu. Osim toga to je i promocija ponovne upotrebe stvari. Na koncu ovo što radimo je i promocija radno-društvene solidarnosti, da otvaraš prostor u kojem ljudi jedni drugima pomažu besplatno, da volontiraju – kaže.

Prilazi nam i volonterka Marina Kelava i priključuje se razgovoru.

– Volimo ideju cirkularne ekonomije, volimo ideju da se ne kupuju nove stvari nego se recikliraju i koriste stare. Zato smo i pokrenuli donacije bicikala. To je krenulo spontano s izbjeglicama, ali smo shvatili da ljudi imaju brdo bicikala po podrumima koji trunu. Ljudima bicikl može puno značiti jer pruža i slobodu kretanja. Mogu čak i raditi na biciklu, premda je upitno koliko treba pomagati vrstu ekonomije kao što je platformski rad, ali s druge strane nekima to omogućava da prežive. Došao nam je nedavno jedan čovjek s azilom i pitao gdje može kupiti bicikl. Iz razgovora sam shvatila da vozi za jednu od dostavnih službi i da plaća najam bicikla 600 kuna. Pozvala sam ga dođe k nama i dali smo mu bolji bicikl – kaže Marina.

Knjiga koja se nalazi kraj vrata, u kojoj uredno bilježe sve popravke, pokazuje da se približavaju brojci od 10 tisuća servisiranih bicikala, a ni broj onih doniranih nije ništa manje impresivan jer ih je posljednjih godina bilo više od 800.

– Do 2014. donacija nije bilo puno, cirkulirali su dijelovi i ljudi bi ih uzimali, a onda su nas iz Centra za mirovne studije pitali bismo li donirali bicikle tražiteljima azila. I sredili smo im pet-šest bicikala. Iste godine su se desile i poplave u Gunji pa smo opet donirali bicikle koji su ljudima jako olakšali kretanje. A onda je krenula i Balkanska ruta pa su nas iz Ar Ju Sirijus pitali bismo li za izbjeglice popravili neke bicikle koje su dobili u donacijama. Tada smo se malo prepali da će toga biti puno i da nećemo s tim moći izaći na kraj. Osim toga, imamo i načelo, kojeg smo se dotad čvrsto držali, da svatko tko želi popraviti bicikl mora zajedno s nama ovdje raditi na tom biciklu. Što ako dobijemo 200 bicikala? To za volontere nije baš dobra situacija jer si kao na nekoj pokretnoj traci. Rekli smo, popravit ćemo bicikle, ali neka oni koji će ih dobiti sudjeluju u tome. Ispala je sjajna integracijska aktivnost – prisjeća se Eugen.

S udrugom “Ljudi za ljude” iz Gline počeli su surađivati i nekoliko godina prije potresa na Baniji, a nakon njih sve se dodatno intenziviralo. No tu su i donacije dječjim domovima i Caritasu, a te bicikle popravljaju u suradnji s organizacijama koje se bave humanitarnim radom.

– S najnovijim valom izbjeglica kod nas se zadesilo dosta Rusa, Čečena, naravno i Ukrajinaca, ljudi koji nisu htjeli u rat. Izbjeglice koje ovdje zateknete indikator su nekog globalnog trenda – kaže Eugen.

Na početku su osnovni tim Bic-popa činili aktivni i bivši studenti Odsjeka za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a Marinu koja već godinama piše za H-Alter pitamo kako se ona priključila volonterskom timu.

Marina Kelava (Foto: Petar Varat)
Marina Kelava (Foto: Petar Varat)

– Prvo sam bila aktivistkinja u Zelenoj akciji i dolazila sam kao mušterija. Imala sam bicikl koji je imao dosta godina i stalno se kvario, a s vremenom sam počela i volontirati. Ima nešto u tome što te osnažuje kad znaš sam popraviti, pogotovo nešto što koristiš svaki dan. Onda se puno lakše odvažiš da kreneš negdje putovati biciklom. Da bi se ovdje volontiralo treba ipak imati nešto samopouzdanja da drugome popravljaš bicikl. Ima nas 20-ak, a i ljudi koji su s nama naučili popravljati bicikle nam se vraćaju. Osim toga, u društvu nedostaje mjesta gdje se stvari zajedno rade, a i rad s rukama ima terapeutsku vrijednost. Odmah se čovjek uzemlji, fokusira i bolje se osjeća. Može se družiti i drugačije, tako da se istovremeno i stvara nešto. To je korisno i za druge – govori nam Marina.

A onda je u Bic-pop jedan čovjek došao po bicikl. Govori nam da je izbjeglica iz Etiopije. Pobjegao je od rata i napustio posao sveučilišnog profesora psihologije. Sretan je što je spasio živu glavu, a bicikl će mu pomoći da se lakše kreće gradom. A ako ste se pitali što osim starog bicikla možete donirati ekipi iz Frankopanske, evo odgovora:

– Uvijek tražimo lokote zato što ti nitko nikad neće dati stari jer ga ili koristi ili je otišao zajedno s biciklom kad je ukraden – kaže nam Eugen za kraj.

Na drugom kraju grada, na Novoj cesti 186 nalazi se Radiona, udruga za promicanje “uradi sam” kulture. Oni su s radom počeli 2011. u 22 kvadrata koje im je ustupio zagrebački Studentski centar. Iz gerilskih uvjeta i prvih radionica za mapiranje senzora i kontrolera, izrasli su u organizaciju koja uz makerspacea/hackerspacea, ima i laboratorij za medijsku umjetnost, Repair Café i rezidencijalne programe. Odlazimo k njima naučiti nešto o stop animaciji uz iskusnu animatoricu Ivanu Bošnjak, što je tek jedna u nizu radionica koje su od rujna naovamo održali za javnost, a da biste stekli predodžbu o tome koliki je raspon aktivnosti u Radioni, vrijedi zaviriti na njihovu stranicu radiona.org. Prostor je prepun alata i pribora koji omogućava potpunim laicima, ali i profesionalcima da se upuste u najrazličitije “uradi sam” pothvate.

– Prvi šrafciger iz Offertissime još je uvijek s nama. Bio je prije dvije godine diskretno izložen u Francuskom institutu zajedno s 3D printerom koji smo napravili jer nismo imali love. Kad kreneš od nule, drugačije gledaš na stvari – govori nam Deborah Hustić, kreativna direktorica Radione i kustosica.

Primjećujemo da je jedan od zidova u nevelikom, ali vrlo ugodnom prostoru potpuno prekriven policom na kojoj su kutije s repromaterijalom. Jesu li svi u udruzi skloni gomilanju stvari?

– To je općenito problem svih članova, svi imaju doma skladišta stvari koje će iskoristiti jednom. Ima u tome i nešto od onoga kako su se ponašali naši stari koji su dosta toga znali popravljati sami i nije bila kultura potrošačka u kojoj ti je lakše baciti cijeli uređaj, nego popraviti jednu žicu. Osim što je ekološki smislenije, zapravo ti daje osjećaj kontrole nad vanjskim svijetom jer nisi neki konzument koji je osuđen na to da ima ili nema nešto za kupiti, nego imaš moć da taj svijet oblikuješ, popravljaš i oživljavaš. Recimo, kad ljudi dođu prvi put i poprave nešto osjećaju se fenomenalno i to opravdano – priča nam Damir Prizmić, umjetnik i dizajner i Deborina “desna ruka”.

Novinarka Nade sa Zdravkom Popovićem i Ivanom Bošnjak u Radionici (Foto: Petar Varat)
Novinarka Nade sa Zdravkom Popovićem i Ivanom Bošnjak u Radionici (Foto: Petar Varat)

Što im je važno u osmišljavanju programa, pitamo ih.

– Ovdje se događa spoj nekih poprilično različitih načina mišljenja koji se sudara u tehnici, ali i u pokušaju razumijevanja druge strane uvijek se nađe neki dijalog jer nas sve vezuje strast za istom stvari. Nama je to demistificiranje jako zanimljivo jer umjetnost često na neki način pokušava manipulirati s tim da se mistificira kao da pričamo na latinskom, pa ćemo se automatski doimati kao jako učeni. Nas to ne zanima, nama je zanimljivije biti užasno banalan u pokušaju da nešto objasnimo jer će kroz to netko koga možda i ne zanima taj umjetnički aspekt nešto naučiti, ako ništa naučit će po kojim principima nešto radi. Nije da se želimo vratiti u pećinu, nego se gube kreativnost i zadovoljstvo koji proizlaze iz rada s rukama. Bez obzira na to je li posrijedi zimnica, lemljenje ili pletenje, to može biti i neki oblik meditacije – kaže Damir.

– Tako se razvijaju i motoričke vještine. Pritom nam je ključno participiranje ljudi u tom nekom procesu, ono što se zove znanost građana (Citizen science), neovisno o tome što je tko po profesiji. Jako je specifično što se ljudi koji se kod nas u Radioni viđaju u stvarnosti ne bi sreli. Mi se bavimo sadržajem i ljudskim interakcijama, a radionice smo počeli raditi da bismo sebe educirali – nadovezuje se Deborah.

Programi Radione šire se u svim smjerovima i uključuju sve dobne skupine.

– Zanimaju nas i penzići koji rasturaju analognu elektroniku, kao i stari krojači, to su ljudi koji imaju sjajne vještine. Ta sreća da ljudi odu kući s parom hlača ili ruksakom koje su sami napravili nema cijene. Osim toga uz prijenos znanja događa se i neka socijalna dimenzija, družimo se – govori Hustić.

– Ali da ne idealiziramo priču o nastanku communityja. Zajednicu je užasno teško kultivirati. Ja sam iz Splita i sjećam se kako se 90-ih na Peristilu stvorila neka scena od ljudi koji sjede na zidiću i pričaju, a onda je to sve najednom nestalo. Jako smo svjesni svega toga i ne želimo da to nestane, pa pokušavamo gledati unaprijed. Mislim da zasad uspješno održavamo zajednicu. Važno je da ga ljudi mogu doživjeti, da se ne dogodi ono “to je bila super priča koja je nestala”, takvih stvarno ima milijun – kaže Damir.

– Naša najveća vrijednost su ljudi i ljudski odnosi, onda idu sadržaji pa strojevi. Nagledala sam se prostora koji su opremljeni skupom opremom, ali u njima nije bilo žive duše – zaključuje Deborah.

piše Ana Grbac