Samo dođi na Prvić

Čuo sam glas koji mi je govorio “Samo idi na Prvić, sve će biti dobro”, priča Anton Mažar koji je tamo provodio ljeta, a onda su on i Oceana Petra u tridesetima odlučili pobjeći iz zagrebačkog betona na taj otok. Smjestili su se u Prvić Luci, mjestu od 150 stanovnika, bave se permakulturnim dizajnom, uzgojem, berbom i edukacijama

Anton Mažar i Oceana Petra našli su sreću na Prviću

Dosta vam je smoga i problema s dišnim putevima? Razmišljate o bijegu iz gradske gužve u sporiji tempo manjeg mjesta? Kako pokazuje priča mladog para Oceane Petre i Antona Mažara, ta se ideja može i ostvariti, a posebno ako ste spremni na suživot s prirodom i lokalnom zajednicom. Anton i Petra u tridesetima su pobjegli od pritisaka zagrebačkog betona na čisti zrak otoka Prvića, gdje se Oceana bavi grafičkim dizajnom i slikarstvom, Anton izradom preparata od bilja, a zajedno se bave permakulturnim dizajnom, uzgojem, berbom i edukacijama. Uz to, ponekad i zasviraju.

Otoci šibenskog arhipelaga poput Prvića ljetovališta su mnogih Zagrepčana, zbog porijekla ili nekretnine za odmor. Antonova majka je s Prvića i tamo je proveo svako ljeto svog života, puna dva mjeseca godišnje. Kako mi priča tijekom našeg Zoom razgovora, to mu je uvijek bilo najdraže razdoblje. Oboje roditelja su mu profesori te je nakon srednje škole u Zagrebu išao njihovim stopama – prvo na studiju povijesti, a zatim agronomije – no potaknut zdravljem koje mu je narušio stres sustava, shvatio je da je njegov put ipak drugačiji. Završio je tečaj permakulturnog dizajna, a nakon nekoliko volonterskih angažmana u inozemstvu i rada u arboretumu u Norveškoj, vratio se u Hrvatsku i shvatio da se želi ukorijeniti na otoku.

– Čuo sam glas koji mi je govorio: “Samo idi na Prvić, sve će biti dobro.” Nisam imao ideju daljnjeg razvoja situacije, ali sam znao da želim vrtlariti i provesti cijelu godinu na jednom mjestu, u prirodi. Kad sam upoznao Petru, vidio sam da su njeni planovi za budućnost praktički isti kao i moji – ispričao mi je.

Kod Petre je sve počelo od slikarstva, kojim se bavi od malih nogu, a koje je uvijek bilo inspirirano prirodom. Istovremeno je obrađivala obiteljski vrt i razvijala morske motive u svojim slikama, koje danas možete pronaći na njenoj internet stranici. Kasnije je imala i vlastiti njegovani vrt, a završila je grafički dizajn, koji se pokazao kao iznimno korisna vještina u svim njezinim interesima.

– Dizajn mi je pomogao da shvatim na koji način gledam na stvari, na koji način promatram oblike, kako slažem forme. Vrlo brzo me na faksu počeo interesirati dizajn održive ambalaže i drugih rješenja, a nakon faksa i permakulturni dizajn. U tom trenutku sve se spojilo u jednu smislenu priču i naučila sam da mogu dizajnirati svoj život u skladu s prirodom – kaže.

Anton dolazi sa zapada Zagreba, a Petra s istoka, no upoznali su se u centru, pred vratima njenog unajmljenog stana. Anton je trebao mjesto za prespavati u Zagrebu kad je prilikom zubarskog pregleda došao s Prvića na nekoliko dana, a Petra je imala praznu sobu pa ju je zajednička prijateljica zamolila da mu je ustupi. Kroz razgovore su shvatili da dijele mnogo toga i da fasciniraju jedno drugo, a Anton ju je brzo nakon toga pozvao da dođe na otok. Bila je to, čini se, sudbina – Petra je tada žudjela za morem i, kako kaže, samo čekala pravi trenutak.

– Imala sam viziju da u narednom periodu i sama isplaniram preseljenje na more, i, eto – pojavi se Anton. Tko kaže da Mister Perfect ne može pokucati na vrata! – priča kroz smijeh.

Biljka voli ljudski dodir, kaže Petra

Smjestili su se tako u Prvić Luci, mjestu od oko 150 stanovnika i jednom od dva otočka naselja. Zvuči bajkovito, no stvarnost života na otoku, kao i u drugim manjim mjestima u Hrvatskoj, nije idealna.

– Tijekom ljeta, kad se svi frižideri i klime na otoku upale, zna nestati struje pa smo zaključili da bismo trebali napraviti solarnu elektranu u zajednici. No jako smo zadovoljni vodom, vrlo je kvalitetna jer imamo dovod iz rijeke Krke – kaže Petra.

Najveći problem predstavlja prometna dostupnost. Prijevoz do Šibenika je redovit, ali rijedak. Prvić je prometno povezan i s otokom Zlarinom, ali ne i otokom Žirjem pa mještani, kontraintuitivno, moraju putovati 45 minuta do grada, a zatim 45 minuta do otoka. To je posebno velika prepreka za sve starije stanovništvo smanjene mobilnosti, koje nema potreban pristup zdravstvenim i drugim uslugama.

Revitalizacija je danas jedan od najbitnijih aspekata brige za otočke zajednice, no, kako bi život na otoku postao privlačniji mlađim generacijama, trebat će riješiti navedena infrastrukturna pitanja. Dio njih bi se trebao adresirati akcijskim mjerama Nacionalnog plana za razvoj otoka 2021. – 2027., no kvalitetu provedbe tih mjera moći ćemo provjeriti tek sljedeće godine. U međuvremenu, ljudi Petrinih i Antonovih godina mogu biti korisni sumještanima svojom izravnom pomoći.

Dostupnost raznolikih namirnica na otoku također je smanjena, pa Petra ne može svaki dan skočiti po chia sjemenke, avokado ili druge neautohtone vrste. No to je ni ne smeta – iz morskog okruženja dobiva mnogo drugih prednosti i zdravstvenih dobrobiti.

– Moramo shvatiti da nije baš svakidašnja stvar dobiti afričke biljke na pucanj prsta, a to postane puno očitije kad preseliš iz Zagreba. Danas znam da mi više vrijede mir, tišina, more, kvaliteta zraka i eterični mirisi koje udišem svaki dan, kao i manjak auta; čistoća i prostranstvo prirode, pa čak i ta nedostupnost komoditeta. Potrebna je cijela logistika da bi došao do njih, ali meni je to prednost, jer shvatiš koliko je ono što u Zagrebu smatramo svakidašnjim zapravo luksuz. Bitno je minimizirati svoje potrebe i vidjeti što od njih možeš pokriti iz vlastitog vrta, kao i svojim ručnim radom – objašnjava Petra, koja se bavi i pletenjem, a trenutno uči šivati.

Svoju prvu godinu na otoku, u skladu s načelima permakulture, proveli su isključivo promatrajući kretanje prirodnog rasta biljaka i susjednih usjeva te funkcioniranje mediteranske klime, koja se uvelike razlikuje od kontinentalne u Zagrebu.

– Ovdje sijemo u rano proljeće i kasno ljeto, kad se u Zagrebu ne sadi, i puno smo toga naučili od sumještana i njihovih praksi. Tlo je drugačije, više je pjeskovito i porozno te kiše tijekom godine ispiru gornji sloj pa nema velike plodnosti. Uspijevaju masline, borovi i divlje bilje koje se naviklo na to, no ako želimo nešto kultivirati, prvo moramo kultivirati tlo – podijelio je Anton.

Ključan dio njihovog procesa bilo je i učenje od i povezivanje sa lokalnim generacijama, koje su ih vrlo dobro prihvatile.

– Pomažemo jedni drugima. Jedan naš susjed iz ulice me uvijek pita da mu nešto pomognem pa mi zauzvrat nabere blitve iz svog prekrasnog vrta. Prvić je specifičan i jer je blizu kopna pa imamo i puno “vikendaša”, s kojima se također super slažemo. Kroz sezonu i tijekom vikenda čuješ ljude i dječji smijeh, a zimi se zatim sve utiša, što nam oboma odgovara jer naginjemo introvertiranosti – kaže Anton.

Taj jedan mjesec u godini provode potpuno slobodni, u miru, baveći se kreativnim aktivnostima ili gledanjem filmova. Kažem im da mi je, iz zagrebačkog žrvnja, jako teško zamisliti takav mjesec i tišinu otočke zime.

– Nije se lako nositi s tolikim mirom ako nisi navikao na to. Možda je malo i dosadno, ali treba nam dosade – to je prirodno. More je i najljepše za to, jer možeš gledati kako valovi sustižu valove čak i kad se čini da se ništa ne kreće. Kad tijelo miruje, oči i dalje gledaju hrpu stvari, a to ti otvara i prostor da se orijentiraš na ono što ti tijelo govori i što mu treba. Tada možeš čuti i sebe – komentira Petra.

Na Prviću siju u rano proljeće i kasno ljeto

Uz uzgojene biljke, beru i divlje bilje koje Anton zatim pretvara u balzame, macerate i ulja iz prirodne izrade, a tome ga je naučila upravo Petra koja se takvom izradom bavila u Zagrebu. Otočki stolisnik, gospina trava, origano, ružmarin, gavez, smilje i lavanda u tim preparatima sjajni su za zdravlje ljudi, a berba i za samo bilje.

– Bitno je da je ne beremo cijelu biljku već ostavimo minimalno 30 posto kukcima i prirodi. No mislim da biljka voli ljudski dodir. Staro, sasušeno, neobrano smilje sljedeće godine neće dati toliko jer nema ni potrebe ni prostora, ali ako ga počistiš i urediš, daje mnogo više – govori Petra.

Odnos čovjeka i prirode, ističe Anton, bitan je i za ljudske stanovnike. Na Prviću je, primjerice, prisutan pretjerani rast i razvoj borova, koji uništavaju izgrađene suhozide i guše druge biljke.

– Toliko se ljudi znojilo, mučilo, a možda i umrlo da bi se ti suhozidi napravili i plodna zemlja zadržala, a unutar 100 godina došli smo do ovakvog stanja. Također je i opasno, jer širenje borova znači veću opasnost od požara – objašnjava Petra.

Kako dodaje Anton, cijela jedna priča naših predaka uspavana je pod tim borovima. Par i njegovi suradnici zato bude i druge usnule priče. Primjerice, praksu trampe: često umjesto novca primaju proizvode jednake vrijednosti iz drugih podneblja pa je Petra tako s prijateljicom iz Zagreba zamijenila preparate od gaveza za pošiljku bundeve, koja na otoku ne raste.

Ovaj zeleno-modri par surađuje s organizacijama poput Europske mreže za inicijative u zajednici koje se bave klimatskim promjenama i održivošću (ECOLISE), Zelene mreže aktivističkih grupa (ZMAG) i lokalne Udruge Otok. Trenutno u sklopu njihovih projekata rade na odvajanju i kompostiranju organskog otpada na Prviću – koji se inače skuplja u isti kontejner kao i komunalni – te obradi suvišnih grana sjeckalicom umjesto spaljivanja kako bi se smanjile emisije ugljičnog dioksida. Iz dobivenog produkta vraćaju humusni sloj, pogodan za uzgoj, natrag zemlji. Sudjeluju i u ZMAG-ovoj Društvenoj banci sjemena, projektu koji čuva tradicijske i autohtone sorte bilja i održavaju razne radionice i predavanja. Nedavno su na susjednom Zlarinu održali dva.

– Antonovo predavanje se bavilo zdravljem zemlje otoka, a moje zdravljem zraka. Zbog života na otoku, shvatila sam koliko se malo priča o zraku u permakulturi, a koliko nam je bitan. U Zagrebu možda nije važno koji vjetar puše jer nije toliko čest, no na moru prema tome diktiraš što ćeš raditi taj dan, i na kojoj strani kuće. Bitno je poznavati i vrste, smjerove i jačinu vjetrova, a zatim i kvalitetu zraka te kako je očuvati – objašnjava Petra.

Radni život ovog para odvija se 11 od 12 mjeseci u godini, fizički je težak i ne pruža luksuze, no pritom ih obvezuje i kontrolira jedino priroda. Anton i Petra su u svom otočkom životu stvorili i mjesto gdje njihovi prijatelji iz Zagreba i drugih gradova mogu doći na odmor i rekuperaciju, a za njima je doselio i njihov prijatelj Luka Ivoš. Petra i Anton surađuju i na njegovom glazbenom projektu Palamide, koji kroz kombinaciju indie pop prizvuka i lokalnog dijalekta stvara atmosferu gledanja u more, na barci, u sumrak. Prvi album Palamida, “Polaris”, objavljen je na Bandcampu prošlog rujna.

Hrvatski su otoci još uvijek u demografskom padu i mnogima ih je teško zamisliti kao mjesto života izvan sezone. No uz doseljavanje mladih poput Antona i Petre, direktni rad u zajednici i direktnu pomoć sumještanima, moguć je mnogo održiviji, trajni scenarij otočkog oživljavanja.

piše Julija Savić