Kada je prije skoro deset godina ultrakonzervativni portal Narod.hr objavio kolumnu u kojoj se ljude s kućnim ljubimcima “proziva” jer spavaju s njima u krevetu umjesto da rađaju djecu, šira javnost ismijala je ovaj krajnje tradicionalistički stav. I uistinu, broj kućnih ljubimaca, posebice pasa i mačaka raste iz godine u godinu, a oni se sve više doživljavaju kao punopravni članovi obitelji. No emocionalni odnos prema njima ne prati porast njihovih prava, što se dobro vidi u zdravstvenoj skrbi. U slučaju bolesti troškovi liječenja mogu doseći alarmantno visoke iznose, teško podnošljive i za kućanstva prosječnih primanja.

Ni Eurostat ni Državni zavod za statistiku ne prikupljaju podatke o broju kućnih ljubimaca, već oni najčešće dolaze od industrijskih organizacija kao što je Europska federacija proizvođača hrane za kućne ljubimce, prema kojoj je 2023. godine 139 milijuna europskih kućanstava (49 posto) posjedovalo jednog ili više od ukupno 299 milijuna kućnih ljubimaca u Europi. Od toga, 108 milijuna su bile mačke, a 90 milijuna psi. U Hrvatskoj je, prema ovoj procjeni, bilo 709.000 pasa i 419.000 mačaka. O velikom broju kućnih ljubimaca govore i službene statistike Ministarstva poljoprivrede koje bilježe čipiranje pasa. U razdoblju od 20 godina, godišnji broj čipiranih pasa povećao se sa 7351 u 2005. na 55.779 prošle godine.

Unatoč tome, adekvatno zdravstveno osiguranje kućnih ljubimaca ne prati ovaj porast. Njihova skrb je u potpunosti na teretu kućanstava u kojima žive, a opcije privatnih osiguranja su za većinu neisplative.

U veljači ove godine dvogodišnja stafordica Zoi se otrovala. Došlo je do akutnog zatajenja bubrega, zbog čega joj su joj bile potrebne dijaliza i intenzivna medicinska skrb. Budući da takvo liječenje u Hrvatskoj ne postoji, njena obitelj odvela ju je u Beč.

– Kada smo došli tamo, prva procjena troškova liječenja bila je osam tisuća eura – ispričala nam je Ana Brlek.

Zbog toga je pokrenuta GO Fund kampanja preko koje su prikupljali sredstva. Nažalost, u drugoj polovici veljače Zoi je uginula, a konačni troškovi koji su uključili dijalizu i nekoliko transfuzija iznosili su 14,9 tisuća eura.

Kad je riječ o liječenju kućnih ljubimaca, veterinarka i redateljica Sunčica Ana Veldić procijenila je da su najskuplje kirurške operacije na lokomotornom sustavu, kao što je operacija prednjeg križnog ligamenta kod pasa ili operacije na kralježnici.

– Od operacija na mekom tkivu i rjeđih patologija to su operacija portosistemskog šanta ili dijafragmatske hernije – kaže naša sugovornica, dodajući kako nisu jeftine niti dijagnostike rijetkih bolesti, a najčešća i najskuplja su hitna stanja.

– To su, primjerice, neprilike kad usred noći životinja mora biti hitno zaprimljena na neku od dežurnih klinika, pa onda tamo i ostane jer se ne može lako doći do dijagnoze, a potrebna je intenzivna skrb. Takve situacije, ako potraju nekoliko dana, mogu napraviti trošak vlasniku koji doseže i do nekoliko tisuća eura – objasnila je.

– Veterinarske usluge s godinama poskupljuju, no variraju od veterinara do veterinara – ispričala je za Nadu Rujana Jeger, autorica knjige o psima “Bez dlake na jeziku” i pokretačica portala Pasji život, dodajući kako neki ne podižu cijene svojih usluga jer znaju da njihovi klijenti to ne mogu podnijeti, pa zaradu kompenziraju tako što obrađuju veći broj ljubimaca.

Drugi pak postaju dio franšiza, čiji je cilj jedino profit nauštrb usluge, što dovodi do pada kvalitete te naplaćivanja pregleda koji nisu potrebni.

– Svaka mala praksa ima neku svoju taktiku koja je bazirana na presjeku stanovništva u njenom kvartu i iskustvima s tim ljudima i njihovim ljubimcima – rekla je Jeger, dodajući kako okrupnjivanje malih veterinarskih ordinacija nikako nije dobro za budžete domaćinstava u kojima ljubimci žive.

Za ozbiljnije probleme, Veterinarski fakultet je za Jeger najbolja opcija. Imaju najstručniji kadar te obično niže cijene. No često su preopterećeni poslom jer njihovi veterinari većinom predaju i na fakultetu pa im je radno vrijeme ograničeno na dva sata tijekom jutra i popodneva. A to znači i da neke klinike primaju kućne ljubimce po hitnosti, pa će onaj tko dođe samo na pregled čekati vjerojatno duže dok se ne obrade ljubimci s hitnijim dijagnozama.

– Uvijek idem na Veterinarski fakultet jer za ono što mi je do sada trebalo su se pokazali visoko stručni. Na primjer, njihov kardiolog je najbolji u državi, tako da ću radije čekati dok ne dođem na red jer znam da se isplati – rekla je Jeger i dodala kako ljudi često prigovaraju da im na Veterinarskom fakultetu ne pridaju dovoljno pažnje, što je opet razumljivo jer su preopterećeni poslom.

Veldić je upozorila kako današnja razina veterinarske medicine u svijetu i u Hrvatskoj nameće više standarde liječenja koji su ponekad vidljivi samo u cijeni usluge, a ne u kvaliteti.

– Veterinari stare škole uglavnom nude solidnu uslugu, paletu osnovnih pretraga, ali i opsežno iskustvo koje je ponekad bolje i korisnije za životinju, ali i za vlasnika nego dijagnostička obrada na razini akademskih ustanova – rekla je Veldić, dodajući kako se uvijek treba dobro raspitati za iskustva s veterinarima.

– Najbolji je veterinar onaj koji u osnovnom kliničkom pregledu može doći do dijagnoze koju dodatne dijagnostičke metode potvrđuju, isključuju ili preciziraju, a slab je veterinar onaj koji prije nego je razmišljajući o pacijentu, usmjerujući i suzujući pretragu, u startu napravio “sve što je mogao napraviti”. To često bude velik račun za vlasnika životinje, a dijagnoza je još u magli – pojasnila je.

Posljednjih godina osiguravajuće kuće u Hrvatskoj nude opcije za kućne ljubimce. Jedna od njih za patuljastu pudlicu staru sedam godina nudi početno osiguranje u godišnjem iznosu od 16,67 eura. Ono pokriva troškove uginuća ili eutanazije zbog bolesti ili nesretnog slučaja, kao i štetu koju ljubimac pričini trećim osobama u iznosu od 2,7 tisuća eura. Za dodatnih 20,90 eura, osiguravaju se troškovi jednog čišćenja analnih žlijezdi do 25 eura te cjepiva do 25 eura. Ova osiguravajuća kuća nudi i treću opciju od 118,74 eura, a pokriva troškove liječenja pasa i mačaka tako što osiguravatelj snosi 15, 25 ili 40 posto troškova veterinarskog liječenja i dijagnostičkih postupaka do iznosa od 600 eura. Neke druge osiguravajuće kuće nude zaštitu kućnih ljubimaca, no samo uz osiguranje motornih vozila.

S obzirom na popularnost njenog profila Pasji život na Facebooku, iz jedne osiguravajuće kuće željeli su da Rujana Jeger promovira njihovo osiguranje za kućne ljubimce. Proučila je što nude i shvatila: “OK, ja tu nemam što reklamirati”. Stavivši na papir troškove za njene pse kada su bili bolesni, izračunala je da joj se to jednostavno ne isplati. Trenutačno ima tri “seniorke”, od kojih je jedna, inače mali engleski hrt, imala neurološku bolest za čije je liječenje platila oko 1500 eura. Nju je dobila kao odraslog psa i ima je četiri godine. Da je plaćala osiguranje sve te godine, opet joj se ne bi isplatilo jer postojeće police odobravaju troškove liječenja do određenog iznosa koji pak ne plaćaju u cijelosti.

Osim toga postoji i određeni rasizam kod uginuća, kako je rekla, koji favorizira u smislu troškova rasne pse u odnosu na mješance.

– Emocionalno meni svi moji psi jednako vrijede. Da mi sada ugine pas, ne bih se ni sjetila tražiti osiguranje jer što imam od toga da mi netko da 100, 300 ili 1000 eura kad više nemam psa? Znači, ni to se ne isplati, osim ako u životu ne razmišljaš na taj način – rekla je.

– Nažalost, ljudi još uvijek ne shvaćaju da je pas zapravo luksuz – dodala je, napominjući kako mnogo ljudi prilikom uzimanja pasa ne razmišlja o tome može li u slučaju njihove bolesti to financijski podnijeti.

Jeger razumije da je to normalno jer smo emocionalna bića i u većini slučajeva ne razmišljamo tako kada želimo kućnog ljubimca.

– Jako je teško raspetljati taj emotivni odnos prema psu, staviti stvari na papir i upitati se da li si mogu dopustiti psa – rekla je, upozoravajući ipak kako je u trenutku nabave kućnog ljubimca potrebno razborito postupati.

Miješane pasmine su malo manje sklone genetskim bolestima, ali ako čovjek baš želi rasnog psa, treba ga uzeti od odgovornih uzgajivača pri Hrvatskom kinološkom savezu jer je kod njih manja vjerojatnost da će u budućnosti imati genetske bolesti.

– Za rasne pse ljudi trebaju studiozno proučiti tko je dobar uzgajivač i radi li sve propisane i sugerirane preglede. Ako nemaju tu mogućnost, onda je bolja opcija udomiti. U svojih 45 godina koliko sam imala pse jedino sam ih tako nabavljala – udomljavanjem ili iz kvalitetnog uzgoja – rekla je Jeger dodajući kako bi “ljudi uvijek i ovce i novce” pa se upuštaju u sumnjive kupovine egzotičnih pasa bez knjižica i rodovnica, često prošvercanih iz drugih država, koje onda uopće ne mogu legalizirati jer ih veterinari prema zakonu ne smiju čipirati.

Upozorila je i kako je po njenom iskustvu najbolje ulagati u preventivu, odnosno kvalitetnu prehranu i redovite godišnje sistematske preglede.

Vlasnici vjerojatno ne znaju puno o mogućim troškovima prije nego se bolest dogodi i, prema Veldić, to ne bi trebao biti najveći faktor koji će ih odvratiti od udomljavanja jedne ili dviju životinja. A kad se radi o mački, u nekim europskim državama je čak pravilo da se udomljuju dvije radi društva.

– No protivim se prekobrojnom udomljavanju životinja u privremeni ili stalni dom kućanstava koja ne mogu tim životinjama pružiti higijenske uvjete, veterinarsku skrb i adekvatnu kvadraturu prostora za život, takvog da nije prenapučen drugim jedinkama. Tu pojavu popularno zovemo hordanje. Ono često na društvenim mrežama prolazi pod pomaganje životinjama, a zapravo se radi o vrsti zlostavljanja i zatočenja – rekla je Veldić i dodala kako takvi pomagači često nemaju sredstava za liječenje bolesti, od kojih su mnoge i uvjetovane prenapučenošću i neadekvatnim držanjem u prostoru u kojem kolaju infektivne bolesti.

– Ponekad pomagači namjerno uzimaju teško bolesnu životinju, za koju je možda spas humana eutanazija, kako bi se skupljale donacije koje se onda netransparentno utope u neprimjerene troškove, prilikom čega često ta životinja i dalje ili još više pati – dodala je.

– Potreba za osiguranjem apsolutno postoji na tržištu. No to osiguranje bi trebalo biti isplativo i pokrivati sve troškove bez diskriminacije s obzirom na dob ili pasminu kad je riječ o psima – rekla je Jeger.

Na ideju da se skrb za kućne ljubimce veže uz zdravstveno osiguranje ljudi, Jeger je odmahnula rukom. Prema njenom mišljenju, to jednostavno nije moguće ni iz praktičnih razloga jer su veterinarske ordinacije privatne uz izuzetak fakulteta, a i samo javno zdravstvo u Hrvatskoj polako, ali sigurno se privatizira.

– Bilo bi super da tako nešto postoji, ali to bi bilo moguće samo da živimo u znanstveno-fantastičnom romanu “Grad” Clifforda Simaka, gdje psi čuvaju kulturu na Zemlji, a ljudi odlaze na Mars – zaključila je.

piše Mašenjka Bačić