Ne postoji Balkanac koji je ovdje kročio, a da u sebi ili naglas nije ispalio onu prastaru filmsku lozinku: “Montevideo, bog te video.” I zaista, kao da ga je Bog vidio i uvažio, za razliku od ostatka kontinenta kojem je okrenuo leđa, prepustivši ga kartelskim ratovima i opjevanim diktaturama.

Dok uplovljavam u luku, Montevideo se preda mnom otvara kao prostrani dnevni boravak na otvorenom. Horizont su samo beskrajno more i zelena polja na kojima pasu kravice te jedno usamljeno brdašce koje stoji preko puta luke. To je ta famozna “planina” s pogledom po kojoj je prijestolnica dobila ime, visoka vrtoglava… 132 metra.

Imigracijski službenik jednom rukom tromo lista moju putovnicu, dok mu je druga obavijena oko izdubljene tikvice iz koje strši metalna slamka – tzv. bombille. Prijatelji i obitelj koji čekaju svoje goste s broda mirno sjede na plastičnim stolcima i pijuckaju iz istih takvih tikvica. Dvojica policajaca u patrolnom automobilu, s laktovima naslonjenim na otvorene prozore, također dijele svoju gorku infuziju.

Mate čaj ovdje nije piće nego produžetak ruke, dodatni organ koji dobivaš rođenjem. Argentinci će se hvaliti da su oni najveći proizvođači, ali će vam Urugvajci objasniti da su oni najveći potrošači. Piju ga sami, u hodu, u vožnji, na plaži, u društvu. Mate je njihov flegmatični srednji prst kulturi jurenja, trijumf komunalnog i sporog.

Grad je okružen promenadom uz more, dugačkom čak 22 kilometra. Nemoguće je posjetiti Montevideo i ne završiti na Rambli, jednom od simbola grada, izgrađenom da služi kao prostor bez privatnih plaža i ograda. Horizont nema cijenu i more pripada svima.

Na beskrajnom, suncem užarenom asfaltu pirka vjetrić s Atlantika. Ljudi sjede u rasklopnim ležaljkama dok iza njih i svjetionika prolaze Fordovi i Chevroleti iz 1950-ih. U bezvremensko plavetnilo mora gledaju jednako i oronule kolonijalne kuće, i betonske socijalističke zgrade i moderni stakleni hoteli.

Grad izgleda kao Havana koja ima novca – i to ne onog razmetljivog kasino-mafija-novca, već tihog ali pristojnog džeparca. Osjećam da mi se mozak polako prebacuje u stanje koje mi je genetski strano – mir – i da me obuzima osjećaj kako bi se ovdje dalo živjeti.

Mirni suživot starih kavana, art-decoa, neorenesansne i pomalo oronule distopijske arhitekture najupečatljiviji je na Trgu neovisnosti. Njegov glavni lik je Jose Artigas, revolucionar čiji konjanički spomenik stražari nad mauzolejom. Iako stiješnjen poput malog dvorišta između dva gorostasna susjeda, Brazila i Argentine, Urugvaj je ipak u prvoj polovici 19. stoljeća izborio svoju neovisnost.

“Naši odnosi su danas dobri, nemamo problema ni sa kim”, objašnjava mi mladi student ekonomije, Enzo. Upoznajem ga na terasi kafića dok gledam smjenu godišnjih doba čekajući konobara da me primijeti. “Mi smo vrlo chill. Naš najveći problem s Argentinom je taj što svima pričaju da su izumili tango”, zastao je, polako promiješao slamku u tikvici i dodao: “A nisu, nego smo mi.”

Tijekom svog “odrastanja”, Urugvaj nije bio lišen tipičnih latinoameričkih bolesti – razdoblja vojnih hunti i represije. Sedamdesetih i osamdesetih su imali diktaturu drive-by, ali danas su mala država u kojoj ima tri puta više krava nego ljudi, gledaju svoja posla, nemaju komplekse, samo snažnu kulturu “live and let live”. I ljudi i krave podjednako.

Sjećam se, kad sam kao studentica radila u zagrebačkoj suvenirnici, da su mi često navraćali bogati Latinosi. Na spomen revolucije, socijalizma, Che Guevare i ostalih strahota bi prevrtali očima i provjeravali da li im je zlatni sat još na ruci. No, na spomen bivšeg (sada i pokojnog) urugvajskog predsjednika Josea Mujice, lica bi im se ozarila. “Ay, Pepe querido!”, uzviknuli bi njegov nadimak.

Jose Mujica – Pepe, bivši gerilac koji je tijekom diktature proveo 14 godina u samici, iz zatvora je izašao s aurom dobrog, mudrog starca koji me podsjeća na našeg Balaševića. Godine 2010. postao je predsjednik, osvojivši svijet svojom skromnošću i jednostavnom, humanističkom filozofijom života.

Vozio je svog starog Volkswagena do tržnice kraj koje smo sjedili i tamo kupovao namirnice kao da je najobičniji susjed iz kvarta. Kada su ga novinari pitali kakav je osjećaj biti najsiromašniji predsjednik na svijetu, Pepe je odgovorio: “Ne bih znao. Ne osjećam se siromašnim. Za mene su siromašni oni koji imaju, i stalno žele još – postajući tako robovi stvarima.”

Urugvajci s kojima sam razgovarala o Pepeu uglavnom bi samo slegnuli ramenima. Za njih je to standard normalnosti. “Naši predsjednici su uglavnom normalni”, pričala mi je Rosa, umirovljena učiteljica engleskog. “Kod nas nema drame kao drugdje u svijetu. Kad novi dođe na vlast, oda priznanje prethodniku na svemu što je učinio i najavi sljedeće korake.”

Dakle, dok smo mi u ostatku svijeta iscrpljeni od svojih feudalaca kao Isus u onom memeu s Mel Gibsonom, ovi žive u paralelnom svemiru. “Socijalna prava za koja smo se izborili mnogo prije drugih i danas su naš ponos”, nastavlja ona. “Imamo besplatno zdravstvo i školstvo. Svako dijete u školi, pa tako i u onoj u kojoj sam radila, ima laptop i pristup internetu. To nitko ne dovodi u pitanje.”

Hodajući gradom, koji stalno djeluje praznjikavo i uspavano pod suncem – poput naših dalmatinskih malih mjesta u tri popodne, uočavam murale koji slave žene i manjine, te pokoji grafit “Gracias, Pepe!”. Teško mi je vjerovati da neko mjesto može biti tako… normalno. I još kažu da je Montevideo najgori grad u Urugvaju. Pa kakvi su tek ostali?

“Nemamo čak ni planina, vulkana, potresa, tsunamija… Naša godišnja doba su umjerena…”, nabraja mi Enzo, sretan što ih ni njihova geografija ne pokušava ubiti. Možda zbog svega toga ne moraju stalno aktivirati survival mode.

“Daj, mora postojati neka caka, Enzo”, šalim se istovremeno u nadi da nismo svi mi ostali ludi te da postoji caka, a istovremeno u nadi da cake nema i da je ovo dostižno.

“Pa, nije baš sigurno kako je nekad bilo”, priznaje Enzo. “U određene četvrti noću ne zalaziš. Znam nekoliko ljudi koji su imali provale u kuću. Droga je ušla u našu zemlju. Trava je legalna, ali mladi su se navukli na teže stvari. “Kristalnoj generaciji” je dosadno u životu. Iskreno, ovdje zna biti dosadno ako si mlad i želiš akciju, noćni život, izlaske… Postoji brod za Buenos Aires, ali droga je dostupnija, a nekad i jeftinija od karte.”

Ta monotonija puca tek tijekom karnevala – najduljeg na svijetu (tako kažu), koji traje od siječnja do ožujka. No umjesto perja i komercijale, urugvajski karneval je duboko političan, satiričan i povezan s radničkom klasom. Ulice tada preplavljuju “murge” – vokalno-kazališne skupine koje s teškom šminkom na licima i s britkom ironijom pjevaju o događajima iz protekle godine. Njihov ritam je spor, marševski, vođen teškim udarcima candombe bubnjeva koji odjekuju iz radničkih četvrti.

Želite li osjetiti taj energični i vedri ritam, predlažem “oproštaj od mladosti” ali i jednog starog Montevidea u obliku pjesme “Adios Juventud” (Falta y Resto). A ako želite melankoliju u nježnijem, sjetnijem obliku, onda poslušajte “Candombe del Mucho Palo” (Jorge Do Prado) – otkrio mi ju je jedan dragi mladi Argentinac u neplaniranoj vožnji busom kroz beskrajna urugvajska polja puna krava.

Naime, naš trajekt iz Montevidea bio je otkazan, a mi smo se našli preusmjereni prema dva i pol sata udaljenoj luci u Coloniji del Sacramento. Misleći da nećemo na vrijeme izaći iz države i stići na avion u Buenos Aires, panično smo povlačili veze s bilo kim u luci tko je imao hrvatsko prezime i nudili mito da uletimo na bilo kakav brod. Znali smo da u Urugvaju nema mita i korupcije, ali nažalost mi nismo Urugvajci. Na kraju smo jedva izašli iz zemlje, a od svog ludila i stresa ostalo je par lijepih poznanstava i uspomena sačuvanih u candombeu za smirenje.

Candombe bubnjeve ne treba miješati s candombleom, afro-brazilskom religijom, iako i ovdje imaju uvezena vjerovanja istih korijena. Urugvaj je izrazito sekularan još od 1917. godine. Blagdane nisu ukinuli, ali su promijenili nazive. Tako se Božić službeno zove Dan obitelji, a za Uskrs se obilježava – Tjedan turizma. On se nastavlja na karneval kroz kojekakve manifestacije u kojima se slave afro korijeni i kultura, bicikliranje, pivo…

Uz to i dalje čuvaju stare, mistične rituale. Početkom veljače plaže Montevidea preplave deseci tisuća ljudi odjevenih u bijelo. Okupljaju se kako bi proslavili Iemanju, afričku božicu mora i zaštitnicu obitelji. Pod okriljem noći, uz svjetlost tisuća svijeća utaknutih u pijesak, ljudi puštaju male, drvene čamce s cvijećem i pismima u valove.

“Većina tih čamaca se zbog morskih struja odmah vrati na pijesak”, priča mi Rosa koja, iako katolkinja, sudjeluje u ovom ritualu. “Po vjerovanju, to znači da božica nije primila naše molitve. Ali znaš što onda radimo? Podignemo ih, očistimo od pijeska i ponovno guramo u more. Mi smo malo tvrdoglav narod pa ne prihvaćamo “ne” čak ni od bogova. Imamo tu neku upornost, ono što zovemo garra charrua.”

Svakog 24. kolovoza uoči Dana neovisnosti cijeli Urugvaj slavi službeno priznatu nacionalnu proslavu, “Noć nostalgije”. Te noći nitko ne ostaje kod kuće. Diljem zemlje organiziraju se stotine plesnjaka na kojima se puštaju isključivo hitovi iz prošlog stoljeća, gramofonske ploče se prodaju na uličnim štandovima, a kina prikazuju kultne filmove. Tog dana brodovi na relaciji Montevideo – Buenos Aires rade obrnutu stvar – dovode mlade Argentince i turiste u Urugvaj u noćni život, a old timeri se unajmljuju mjesecima unaprijed i cijele noći krstare pod uličnim svjetiljkama.

Como el Uruguay no hay, kažu ovdje s mješavinom ponosa i slijeganja ramenima. Nigdje kao u Urugvaju.

Zemlja je to koja je, dok je ostatak kontinenta još bio zaglavljen u feudalnim podjelama i kolonijalnom mamurluku, pod vizionarskim vodstvom Joséa Batllea y Ordóñeza gradila društvo iz budućnosti. Uveli su osmosatno radno vrijeme i obavezni tjedni odmor prije većine Europe, a pravo na razvod na isključivu inicijativu žene ozakonili su još 1912. godine. U novije su vrijeme s jednakom lakoćom legalizirali uzgoj i prodaju trave, uveli pravo na pobačaj i istospolne brakove.

Pa ipak, ta progresivnost ovdje ne vrišti na svakom koraku niti je upakirana s blještavim reklamama. Umjesto toga, umotana je u neku neuhvatljivu, maglovitu južnoameričku sjetu, i kao da su sve te povijesne pobjede i stečena prava samo štit pod kojim se ovaj narod može u miru prepustiti svojoj najdražoj aktivnosti: mirnom promatranju svijeta čija je jurnjava sama sebi postala svrhom.

Kao da su najljepše dane već proživjeli, ali umjesto da očajavaju, odlučili tu prolaznost pretvoriti u slavlje. To je saudade na urugvajski način. Dok promatram svjetla Montevidea kako nestaju u sivoj izmaglici estuarija, osjećam duboku simpatiju prema toj estetici prolaznosti. Shvaćam da zapravo ne tugujem za Urugvajem, već za svijetom kakav bi mogao biti – sporiji, humaniji, s malo više duše – i kakav smo mi sami na našim prostorima imali, a onda negdje usput, u žrvnju vlastite povijesti, izgubili.

piše Lidija Čulo