Ako pratimo mainstream medije, lako je steći dojam da žene u biciklizmu gotovo ne postoje. Muške biciklističke utrke dominiraju sportskim rubrikama, a priče svakodnevnih biciklistica rijetko se pojavljuju u javnom prostoru, govori nam redateljica Lucija Ilijić, Zagrepčanka koja se, nakon godina rada u inozemstvu, vratila u rodni grad i posvetila stvaranju zajednice koja osnažuje i povezuje žene, i već iskusne biciklistice i one koje se u to tek upuštaju.

Posljednjih godina, kako kaže, žene u biciklizmu su vidljivije, ali ne zato što su se mediji sami od sebe odjednom probudili, nego zato što su žene diljem svijeta preuzele stvar u svoje ruke, baš kao i u brojnim drugim sferama života, te su se borbeno zalagale za promjene i krenule stvarati vlastitu vidljivost kroz nove biciklističke zajednice i inicijative, pri čemu su društvene mreže i format podcasta odigrali veliku ulogu.

Ture za cure oformljene su u proljeće ove godine nakon što se Lucija vratila iz Brisela s radionice Tandem – Žene u biciklizmu, koja za cilj ima osposobljavanje žena da postanu predvodnice u stvaranju inkluzivnije biciklističke zajednice, a sama ideja ovakve zajednice javila joj se još dok je živjela u Berlinu.

– Tamo sam na posao uglavnom išla biciklom, a nakon nekog vremena sam se odvažila i na duže solo vožnje po okolici Berlina. Često sam viđala skupine biciklistica koje zajedno pedaliraju, djelovale su mi neustrašivo i sanjala sam o tome da im se pridružim, ali me uskoro život vratio u rodni Zagreb. Budući da sam po povratku uglavnom biciklirala s dečkima, nedostajala mi je grupa žena koja zajedno osvaja cestu. Dobila sam vjetar u leđa od bliskih ljudi i ohrabrila se da ideju i želju zaista ostvarim – priča nam Lucija.

Ženski biciklistički klubovi koji se osnivaju u mnogim gradovima, mikrokozmosi su za sebe. Istovremeno i profesionalni ženski biciklizam postaje sve razvijeniji i organiziraniji. Iako i dalje nedovoljno zastupljen u medijima, iako su profesionalne biciklistice i dalje znatno manje plaćene, raste broj ženskih timova, utrka i publike koja ih prati.

– U tom globalnom trendu, lokalne inicijative poput Ture za cure imaju posebnu važnost. U gradovima poput Zagreba, gdje su žene još uvijek gotovo neprimjetne kao biciklistice i gdje je bicikliranje i dalje viđeno kao rekreativni sport i hobi koji si ne može svatko priuštiti, ovakve zajednice stvaraju nove uzore, nude podršku i savjete i mijenjaju percepciju o tome kome pripada pravo na bicikl. Svaka vožnja i svaka objava doprinose novoj kulturi u kojoj su žene prepoznate, prisutne i utjecajne. Narativ se, dakle, polako mijenja, i to zahvaljujući prvenstveno ženama, ali, kao i inače, za sve velike promjene treba puno vremena, upornosti i strpljenja – objašnjava Lucija.

Osnovna ideja iza Tura za cure bila je da se oformi zajednicu koja je otvorena, podržavajuća, solidarna i u kojoj postoji međusobno povjerenje. Kako govori Lucija, više je razloga zbog kojih se pokrenuta inicijativa primarno okrenuta ženama.

– Dinamika je potpuno drugačija kad u nekoj aktivnosti sudjeluju samo žene, pogotovo kad se radi o sportu koji brojni smatraju i dalje dominantno muškim. Moje iskustvo iz razgovora s curama tijekom dosadašnjih vožnji i susreta pokazuje da sve dijelimo jako slična iskustva, one razumiju o čemu pričam. Solidarne su, paze jedna na drugu, nema šovinističkih fora i komentara, manje je prisutna potreba za dokazivanjem i “mjerenjem ega”, a većina se osjeća sigurnije u društvu drugih žena koje ih podržavaju. Također, izostaje i osjećaj srama da su “previše ovo ili premalo ono” ili da nešto ne znaju. Ako ne znaš, netko će ti pokazati i naučit ćeš – poručuje Lucija.

Kako bi se žene na biciklu osjećale što sigurnije, od velike je važnosti i poznavanje osnovnih tehničkih vještina, ali i pripadnost grupi, kao i dobro uređena i uključiva infrastruktura. Često osjećaj sigurnosti ovisi i o zahtjevnosti rute i očekivanjima te dosadašnjem iskustvu. Kako nabraja Lucija: prethodno iskustvo, redovito servisiran i funkcionalan bicikl, neka dodatna biciklistička oprema poput kacige, ali i kvalitetna, sigurna, logična i održavana biciklistička infrastruktura samo mogu pridonijeti iskustvu vožnje bicikla i uživanju u toj aktivnosti, kao i samopouzdanju i hrabrosti. Ture za cure tako ženama pružaju alate pomoću kojih će se moći same snaći, pomoći si i obaviti osnovne mehaničke popravke na biciklu koji, iako se na prvu možda tako čini, zaista nisu neki bauk. Lucija je ove godine u suradnji s Biciklopopravljaonom održala prvu takvu radionicu s ogromnim odazivom, a sve sudionice uspješno su zamijenile svoju zračnicu.

– Mislim da je osamostaljenje kroz stjecanje neke vještine divno jer nam pruža novu vrstu slobode i neovisnosti. Naravno da je i meni povremeno draže da mi muž servisira bicikle ili da bicikle odvezem na servis, ali mi je isto tako drago kad se natjeram, jer ni meni to nije uvijek najdraži posao, i naučim nešto novo, a to mi omogućava da se snađem u situaciji u kojoj ne mogu računati na nekog drugog, recimo tijekom vožnje kad ti pukne zračnica, a ti si 50 kilometara daleko od doma – govori Lucija te dodaje kako veliku ulogu u osjećaju sigurnosti na biciklu igra i psihološki faktor.

– Zbog načina socijalizacije i društvenih normi i očekivanja koji su nas na ovaj ili onaj način sve obilježili, ali koje nastojimo mijenjati, žene su često sklonije sumnjati u svoje fizičke sposobnosti i preispitivati ih, a nerijetko se osjećaju manje sigurno i izloženije u zagrebačkom opasnom i netrpeljivom prometu punom frustracije i nereguliranosti. Vjerujem da rješenje leži u pružanju potrebnih alata, znanja i vještina, ali i u edukaciji svih sudionika prometa, a naročito vozača, preferabilno u sigurnoj, podržavajućoj i neosuđujućoj atmosferi u kojoj se ta znanja mogu podijeliti i upiti – ističe Lucija.

Dodaje i kako Zagreb na karti nekome može djelovati kao da ima stotine kilometara biciklističkih staza, što zvuči super, no stvarnost je i dalje daleko od toga. Brojne staze zapravo su izolirani otoci, nema nekakve smislenije i povezanije mreže biciklističkih staza i traka, a brojne postojeće staze su zapuštene i neodržavane. Često se upravo pješacima i biciklistima oduzima prostor u slučaju građevinskih radova kojih je grad nakon potresa i dalje pun. Lucija smatra da je uvođenje sustava javnih bicikala Bajs bio korak u pravom smjeru, pogotovo jer mnoge građanke i građani koji ne posjeduju vlastiti bicikl sada imaju priliku biciklirati po gradu, što znači da bi sve veći broj ljudi mogao početi primjećivati nedostatke i stanje u kojem se biciklistička infrastruktura trenutno nalazi.

– Iz razgovora s drugim ženama koje svakodnevno ili povremeno bicikliraju lako je zaključiti da često odustaju od te opcije zbog sigurnosti i loše povezanosti ruta. Osim toga, većina nas je doživjela neugodne komentare od vozača, ali i pješaka, a o opasnim prestizanjima i nepotrebnom uznemiravanju da i ne govorim. Pješaci misle da trebamo biti na cesti, vozači da trebamo biti na nogostupu. Rješenja ima, dovoljno prostora isto može biti, ali neće ga biti dok ne shvatimo da ulice ne pripadaju samo automobilima. Sve dok se stopa tolerancije i poštovanja ne poveća kod svih sudionika prometa, ali i dok vozači automobila koji sjede u ogromnim metalnim oklopima ne osvijeste da su biciklisti i pješaci uvijek ranjivija skupina u toj računici, nećemo daleko dogurati – naglašava Lucija te dodaje kako je sigurna, smislena i pregledna biciklistička infrastruktura ono su što stvarno omogućava da svi, a ne samo žene, uživaju u kretanju po gradu i okolici na zdraviji i sigurniji način.

Lucija Ilijić također je i volonterka u Sindikatu biciklista gdje je, kako nam priča, upoznala neke divne, jednako strastvene ljude željne promjene. Uloga udruga poput Sindikata i Tura za cure jest senzibilizirati užu, a posljedično i širu zajednicu, na probleme koji se tiču svih, jer, kako ističe Lucija, ne smije nam biti svejedno kako će javni prostor izgledati i za što će biti namijenjen. Ture za cure nastoje potaknuti što veći broj žena da se okuraže i daju priliku kretanju po gradu biciklom, najčešće kroz grupne vožnje, bilo unutar, bilo van grada, a prema Luciji, ta zajednička vožnja žena ima iznimno snažnu simboličku i društvenu težinu.

– Situacija kod nas nije puno drugačija nego u ostatku Europe kada govorimo o percepciji javnog prostora i tko ga, i za koga, osmišljava. Gradovi i prometnice su tradicionalno oblikovani oko automobilskog prometa i obrazaca kretanja muškaraca, a čije je kretanje dosta drugačije od žena koje se uglavnom ne kreću samo linearno od točke A do točke B nego se između zaustavljaju na dodatnim lokacijama zbog raznoraznih obaveza. Kada se žena pojavljuje na biciklu u javnom prostoru, ona zapravo zauzima prostor koji joj povijesno nije bio namijenjen. Ta količina vidljivosti u nedovoljno sigurnoj okolini može rezultirati osjećajem straha, prevelike izloženosti i ranjivosti. Vožnja u grupi mijenja tu dinamiku: individualna ranjivost postaje kolektivna sigurnost, iz “pazi se” u “računaj na mene, tu smo si” – objašnjava Lucija.

Zajedničkom vožnjom također se razbija i ideja o prometu kao nužno agresivnom, brzom i natjecateljskom, pa sporiji, opušteniji i društveniji način kretanja tada postaje jednako legitimna forma korištenja javnog prostora. Osim toga, dodaje Lucija, kada žene pedaliraju u grupi, one također mijenjaju percepciju toga tko “smije” biti biciklist. Dugo je to bio isključivo muški identitet povezan sa sportom, brzinom, adrenalinom i izdržljivošću, a sada se vidi da biciklizam nije rezerviran za jednu vrstu tijela, ritma ili stila vožnje, čime se otvara prostor za više žena, ali i za inkluzivniji pristup mikro mobilnosti uopće. Jedan od slogana Tura za cure je “biciklizam za sve” što znači da se svaka žena može osjećati dobrodošlo i sigurno na biciklu, bez obzira na iskustvo, kondiciju, dob, izgled ili socioekonomski status. Ne postoje pravila koja kažu “ovo je preteško za tebe” ili “to nije za tebe jer ne spadaš u standardnu sportsku kategoriju”. Ujedno nije potrebno imati “ludo skup” bicikl ili kompletnu opremu za sudjelovanje, no za određene rute zaista su potrebni cestovni bicikl i kaciga, jer je sigurnost na prvom mjestu.

– Kada planiram rute za grupne vožnje trudim se birati rute koje nisu samo za iskusne biciklistice, već i za one koje se tek vraćaju na bicikl ili nisu toliko iskusne. Nastojim voditi računa o tempu grupe, dovoljnom broju pauzi, zdravoj atmosferi u kojoj pomažemo jedna drugoj. Naglasak je na guštanju u vožnji, a ne natjecanju ili forsiranju nečega – zaključuje Lucija.

piše Katarina Bošnjak