Između boravka na moru i niza kopnenih poslova, oceanologinja Daniela Marić Pfannkuchen nalazi vremena kako bi primila moj poziv iz paklenog Zagreba. Zoom mi pruža prozor u njezin rovinjski dom, u kojem obitava između laboratorijskog rada u Centru za istraživanje mora Instituta Ruđer Bošković (IRB) i terenskog rada na brodu. Najveći dio njenog vremena trenutno zauzima talijansko-hrvatski projekt ALIENA (ALIgning Efforts to control Non-indigenous species in the Adriatic sea) koji prati invazivne vrste u sjevernom i južnom Jadranu kako bi se suzbilo njihovo širenje. Uz IRB-ov morski centar, na tom je projektu i osam drugih partnera, uključujući Grad Rovinj, a predvodi ga Odjel za okoliš, krajolik i urbanu kvalitetu talijanske regije Apulije.

U sklopu ALIENA-e nadograđena je i aplikacija Crafting the Sea, a u Hrvatskoj je početkom ljeta promovirana kroz kampanju “Ne još jedna s mora. Jedna za more!”. Putem aplikacije, građani mogu uslikati organizme koje uoče na plaži, a koje dotad nisu viđali, što znanstvenicima najviše pomaže s praćenjem autohtonih i alohtonih vrsta i njihove prostorne rasprostranjenosti.

– Kod nas postoji velik broj vrsta poput meduza koje su nošene morskim strujama i jako ih je zahtjevno istraživati, posebno jer moramo čekati dobro vrijeme, raspoloživi termin na brodu, kapetana i posadu. Šanse da ćemo tijekom terena naletjeti na ciljane organizme su relativno male te je u tom slučaju jako dobro da veći broj ljudi koristi aplikaciju i šalje nam takve dojave – poručuje Daniela.

Sustav građanskih dojava već je postojao u IRB-ovom Centru te su im se građani mogli javiti mailom i poslati sliku, no prijave putem aplikacije mnogo su praktičnije za korisnike. Centar poziva građane da sudjeluju u istraživanju u što većem broju.

Morski se život, naime, tiče i nas na kopnu čak i kad nismo na plaži. Kako mi objašnjava Daniela, konotacija riječi “invazivne” i “vanzemaljac” (engl. alien) nije slučajna – iako dijelimo planet s invazivnim morskim vrstama, svaki dio mora je sebi svojstveno stanište, tj. ekološka niša, pa dolazak nove vrste remeti njegovu ravnotežu i utječe na cijeli dio priobalja.

– Ako se radi o makro algama, one će se početi širiti i preuzeti resurse, a samim time istiskuju domicilnu floru koja je tamo bila normalna. Ako imamo nove životinjske vrste, one će se boriti za isti plijen za koji se bore i do sada prisutne životinje.

Tako se riba strelka – koja nije konkretno invazivna, ali jest strana vrsta – hrani istim plijenom kao i brancin, popularna i danas mnogima nedostupna riba u domaćoj prehrani. Također imamo i veliku pojavu morskog oraha, želatinoznog organizma kojeg prenose struje i koji se hrani filtrirajući vodu, čime dolazi do zooplanktona i fitoplanktona. Preferira zooplanktone, a upravo se njima hrani i sitna plava riba, čiji nam je izlov ekonomski važan.

– To je kao da imate stan za četvero ljudi s četiri kreveta – ako se ubaci peti stanar, jedan mora izaći van. Tako je i u ekološkim nišama – ilustrira Daniela.

Kad je nova vrsta pritom i invazivna, ona je prilagođena za brzo razmnožavanje te može relativno brzo eliminirati sastavne dijelove našeg priobalja. Dodatan se problem javlja ako se radi o vrstama donesenim balastnim vodama ili kroz Sueski kanal.

– Te su vrste iščupane iz jednog ekosustava i prebačene u drugi te dolaze bez svojih prirodnih predatora, što im daje dodatnu kompetitivnost i mogućnost brže prilagodbe za usvajanje novih areala.

Jedna od vrsta na koju hrvatski znanstvenici obraćaju posebnu pažnju u sklopu projekta je i Ostreopsis ovata, sitna jajolika alga širine između 20 i 50 mikrometara, tj. 0.02 do 0.05 milimetara, koja proizvodi snažan neurotoksin.

– Uslijed cvjetanja alge i putem kretanja valova taj toksin završi u zraku – ne morate jesti morske plodove ili ribe, kupati se ili biti u doticaju sa samom algom da biste osjetili njegovo djelovanje. On izaziva slične simptome kao prehlada ili gripa, kišete, šmrčete i peku vas oči, tj. izaziva jaku alergijsku reakciju. Kod male djece i osjetljivije populacije mogu se pojaviti i osipi i povišena tjelesna temperatura – objašnjava Daniela.

Za Ostreopsis ovatu u Italiji je već 20 godina propisan nacionalni monitoring te javne službe zatvaraju plaže kad se alga pojavi u velikim količinama. Iako u Hrvatskoj takav monitoring postoji za određene vrste, on zasad ne uključuje ovu algu. Hrvatski znanstvenici je prate već 10 godina i znaju da je prisutna i na našoj strani Jadrana, no u manjku sustavnih poluga ne mogu je propisno nadzirati. Trenutni monitoring u sklopu ALIENA-e na plažama Rovinja i Splita prvi je korak u pokušaju usustavljivanja tog nadzora.

– Dijelimo metodologiju s talijanskim kolegama i kroz tu suradnju učimo stvari koje bi nam mogle pomoći u budućnosti da pristupimo našim kreatorima politika i ministarstvima koja propisuju monitoring – dijeli naša oceanologinja.

U idealnim uvjetima javnog sustava, osoba koja planira ići na kupanje mogla bi na internetu provjeriti količinu alge na određenoj plaži te prema tome odlučiti želi li zaplivati baš tamo. Od sličnih procesa kod nas trenutno postoji samo plava zastava, međunarodno priznanje za plaže i marine s visokim standardom kvalitete vode, menadžmenta otpada, zaštite bioraznolikosti i sigurnosti za kupače. No bez sustavnog monitoringa ni to priznanje ne znači puno u krajoliku u kojem je broj invazivnih vrsta sve veći.

Te bi promjene zato trebala pratiti i sustavna podrška prirodnim znanostima, no ona je u Hrvatskoj potpuno ovisna o javnom financiranju te stoga i političkim prioritetima. Istraživanja zato često ovise o financiranju iz domaćih i inozemnih projekata, no kad ono istekne, mnogo se istraživanja mora zaustaviti zbog nedostatka sredstava.

– U RH nemamo dobro razvijen način financiranja znanosti – on nije čvrst i fiksan, već smo cijelo vrijeme u konstantnom izazovu traženja sredstava za rad. Dugoročna i ozbiljna istraživanja, kao i ozbiljna znanstvena infrastruktura, zahtijevaju stabilno dugoročno i programsko financiranje. Takvi financijski alati trenutno nedostaju. Država pokriva osnovne plaće, ali tim novcem ne možemo kupiti potrebne kemikalije ili instrumente za istraživanje. Znanstvena struktura i dalje stoji zahvaljujući hrpi entuzijasta – trudimo se održati ta istraživanja na životu jer smo svjesni njihove vrijednosti – razjašnjava Daniela.

Kako bi što bolje upoznala svemir uz našu obalu i podijelila svoje znanje, Daniela se izvan svog opisa posla – pisanja znanstvenih radova na temelju dosad dostupnih podataka – bavi i monitoringom, mentorstvom mlađih kolega, nužnim administrativnim poslovima vezanim za projekte i popularizacijom znanosti. Kao netko tko je ulaskom u znanost prije 22 godine dobio u nasljeđe četiri desetljeća podataka koje su skupljali znanstvenici iz rovinjskog područja, bitno joj je ostaviti trag za buduće kolege i kolegice.

– Želim doprinijeti ovoj zemlji svojim vremenom i znanjem i želim da morske znanosti nastave s radom koji smo kolege i ja započeli. Ne znamo dovoljno o našem trenutnom stanju na Jadranu, a imamo tisuće otoka, tisuće uvala i tisuće različitih priča – naglašava.

Dosad se najviše bavila istraživanjem fitoplanktona, jednostaničnih mikroorganizama koji su ključan dio morskog ekosustava – njime se, primjerice, hrane sitne ribe i školjkaši. Daniela i kolege u rovinjskom Centru provode molekularno barkodiranje fitoplanktona, tj. identifikaciju vrsta korištenjem kratkog odsječka njihovog DNK. Taj je posao iznimno zahtjevan, a posebno jer je baza lokalnog znanja, kad su ovi organizmi u pitanju, prilično mala.

– Da biste znali da je ušla nova mikroskopska vrsta, prvo morate imati educiranu osobu koja je zna prepoznati. U Jadranu imamo preko 900 vrsta mikro algi, a imamo možda 20 ljudi u državi koji se time bave.

Izučavanje fitoplanktona je bitno i jer oni nisu elementarni samo za ekosustav mora, već i za nas kopnena bića – ovi mikroorganizmi, naime, proizvode čak 50 do 70 posto kisika u Zemljinoj atmosferi. Jako zagrijavanje površinskih voda i slični fenomeni utječu na njihov ekološki položaj, dok se invazivne vrste hrane i njime.

Jadransko se podmorje općenito već dugo stubokom mijenja. Kako komentira sama oceanologinja, kad bi kao dijete zaronila u sjeverni Jadran kraj kojeg je rođena vidjela bi cijeli kozmos, a danas je ispod površine sve praznije. No more je i dalje iznimno raznolik svemir i znanstvenici moraju imati dobru preglednost njegovih različitih ekosustava i staništa kroz dulji period, za što je potrebna javna podrška – posebno u državi koja se diči svojim morem i turizmom.

Unatoč financijskim preprekama, Daniela se smatra sretnom što radi na sjevernom Jadranu jer mnogi njeni kolege iz svijeta nemaju priliku raditi na istom terenu s kojim su i odrasli. Danas taj dio mora naziva “prirodnim laboratorijem” koji jako brzo odgovara na sve što se događa u klimi jer je izrazito plitak – između Rovinja i Italije dubine dosežu tek oko 50 metara. Kao i ostatak planeta, taj se dio Zemljine vode suočava sa sve većom ugrozom, koliko god ona trenutno bila nevidljiva između luftića i suncobrana na plažama. Pitala sam zato Danielu što smatra najvećim faktorima klimatske ugroze za naše podmorje.

– Jedan od njih je svakako nadohrana plaža mljevenim kamenjem, pijeskom i šljunkom različitog porijekla. Taj strani materijal u našem priobalnom dijelu, zoni plime i oseke koja je imala izrazitu raznolikost flore i faune, uništava sve u tom pojasu. Problem su i otpadne vode, koje se slijevaju u Jadran i sadrže razne pesticide, lijekove i sve ostalo što dolazi iz kanalizacije i sa cesta, a imamo jako malo gradova s dobro razvijenom filtracijom otpadnih voda. Krivac je svakako i prelov, kojim smo dodatno narušili ekosustav.

Kako iz ugla našeg Zoom prozora dodaje Martin Andreas Pfannkuchen, Danielin suprug te voditelj laboratorija u IRB-ovom Centru, “spas Jadrana je na kopnu, ne na moru”. Oboje znanstvenika smatraju da bi ispravan potez, uz jaču sustavnu podršku znanosti, bila i šira i snažnija pravna zaštita tih područja.

– Kada nacionalni parkovi funkcioniraju, iz tih se oaza mladi organizmi koji se tamo razmnožavaju šire i van granica parka. Zemlje koje imaju puno zaštićenog područja, poput Novog Zelanda, imaju puno bolju situaciju. U europskim zakonima i direktivama je propisano da bismo do 2030. trebali zaštititi 30 posto površine Jadranskog mora te je iznimno važno da se to provede. Dobar primjer je zaštita Jabučke kotline – dijeli Daniela.

No ni građani nisu nemoćni pred tekućim promjenama. U zaštitu mora možete se uključiti korištenjem aplikacije Crafting the Sea, ali i većom ekološkom sviješću u vlastitom ponašanju. Isto vrijedi i za klimu u kojoj, Danielinim riječima, “svi igramo ulogu”.

– Svatko od nas prenosi kako naš planet danas diše, kako izgleda i koja je temperatura. Svi mi doprinosimo tome i trebamo razmišljati o tome. Ako puno ljudi radi male promjene, svaka od njih može biti bitna i stvarno utjecati na boljitak okoliša – zaključuje.

piše Julija Savić