Interes za true crime moguće je pratiti od početaka masovnoga tiska. Pamfleti s detaljima ubojstava ili pljački, propovijedi svećenika koji bi ispovijedali osuđenike na smrt i književna djela inspirirana stvarnim zločinima (kao što su Capoteovo “Hladnokrvno ubojstvo” ili Genetove “Sluškinje”) samo su neki od podsjetnika da, iako je format podcasta nov, sama tema nije. U pomiješanosti zbunjenosti, zazora i brige za priče osoba koje su proživjele nasilje, obično na samom početku razgovora izroni pitanje zašto. Zar nije suvišno trljati rane koje se tako lako daju inficirati? Država i crkva otvarale bi ih da bi upozorile gledatelje na gubilištima na izvjesnost kazne ako se ogriješe o zemaljski ili božanski zakon. Pamfletima i novinskim tekstovima usmjeravane su granice građanskoga morala, što su poroci i ponašanja kojih se treba kloniti, s “nagradom” u predodžbama sigurnosti i zaštićenosti od svega što vreba s druge strane. Istodobno, pomama za pripovijestima i stihovima o “stvarnim zločinima” u uređenim i pristojnim svakodnevnicama golicala bi strahove i znatiželju što se može dogoditi kada se društveni odnosi nagrizu.
Društvene inhibicije i nelagode, zadržane na sigurnoj udaljenosti, pomiču pitanje “zašto ljudi čitaju ili slušaju o nasilju” u “zašto dolazi do nasilja o kojem čitaju ili slušaju i što s njime i nakon njega”, kako je moguće u tom navodno sigurnom i zaštićenom svijetu da se događaju monstruoznosti i povrede i što kada se ta puknuća dogode. Potreba za razumijevanjem onoga što se zbiva oko nas pokušaj je ovladavanja onim nad čime se čini da postoji malo kontrole. U true crime odlagane su tenzije i kontradikcije specifičnih društvenih uvjeta kojima je nasilje omogućeno i kojima je rastegnuto preko granica vremena i prostora u kojem se odvija. Viktorijanski true crime o Jacku Trbosjeku, ubojici namjerenom na seksualne radnice u siromašnim londonskim susjedstvima, trebao je zaplašiti žene da se drže kuće, ne odajući se skitnjama noću, i obuzdati u puritanskim pritiscima njihovu seksualnost. Stradanja vojnika na bojištima Prvoga svjetskoga rata i oskudica u koju su bačena seljačka domaćinstva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca snabdijevali su mit Jovana Stanisavljevića Čaruge, dezertera i razbojnika uhapšenoga u pljački imanja grofa Eltza 1923. godine. Robinhudovski imaginarij s Čaruge preslikavan je u jeku ekonomske i socijalne krize koja će kulminirati ratom devedesetih i na lik Vinka Pintarića, peterostrukoga ubojice, koji se, i danas se razvlači medijskim napisima, motao po štagljima i šumama, iznuđivao prenoćište i hranu od zagorskih seljaka i pucao kada bi posumnjao da bi ga netko mogao izdati i isporučiti policiji.
Kraljevski sudbeni sud u Osijeku osudio je 1924. godine Čarugu na smrt vješanjem. Zločine za koje je Čaruga terećen Sud je tumačio “neurotično(m) bolesti, u koju je pao nesretnim djetinjstvom po moralnom defektu duše zauzevši krivi osvetnički stav naspram ljudskome društvu” (Hrvatski list, 18. juna 1924.). Narativ o patološkome karakteru nasilja pozicionira ga kao slučajnost, devijaciju, ne kao proizvod društvenih odnosa. Nasilje je smješteno u individualizirane prijetnje, s idejom da “pravna država”, poredak stvari u ime kojega se ljudi odriču sloboda i autonomije, zauzvrat štiti. Nasilje izmješteno u iznimnost pojedinačne psihologije utišava kritike odnosa koji ih grade.
Opjevanost Čaruge prvo novinskim, znanstvenim i književnim tekstovima, s istoimenom Kušanovom komedijom iz 1976., s podnaslovom “pučki igrokaz s pucanjem i umorstvom”, i danas na repertoarima narodnih kazališta, onda filmom Rajka Grlića iz 1991. godine, s Ivom Gregurovićem u ulozi šumskoga razbojnika, i potom true crime sadržajem na Youtubeu, upućuje i na interpretacije političkoga potencijala narušenoga i ugroženoga reda. Kolo gorskih tića, kojem je pripadao i Čaruga, vezano je uz pokret zelenoga kadra, dezerterskih grupa koje su se skrivale po šumama u otporu ratu i mobilizaciji, a kojima su se ubrzano širile ideje Oktobarske revolucije. Čarugino vješanje, štogod sam Čaruga zaista zastupao, preobraženo je i u simbol gušenja pokreta prožetoga komunističkim i anarhističkim idealima, gotovo sasvim zatrtoga do 1919. godine. Kada je francuski list Paris-Soir izvijestio 1933. godine o sestrama Christine i Léi Papin koje su, radeći godinama kod njih kao služavke, ubile svoju poslodavku Léonie Lancelin i njezinu kći Genevieve, diskusija se pomaknula prema razlaganju klasnih odnosa u tadašnjem francuskom društvu, inspirirajući Sartreov “Érostrate” i zadirući u memoare Simone de Beauvoir.
True crime je danas rjeđe mjesto istraživanja mogućih društvenih promjena, a češće vježba u tome kako preživjeti u zatečenim okolnostima. Istraživački centar Pew, analizirajući angažman američke publike s true crime podcastima, pri čemu su anketirane 5132 osobe od aprila do septembra 2022. godine, utvrdio je da ih prate pretežno žene, njih 44 posto, u odnosu na 23 posto muškaraca. Te tendencije potvrđuju, koliko god oskudni, i podaci kod nas: Dorotea Buhač je za potrebe diplomskog rada 2025. godine, online anketnim upitnikom na uzorku od 317 osoba, bilježi da true crime u Hrvatskoj prati 63,8 posto žena u usporedbi s 36,2 posto muškaraca. True crime i donosi scenarije u kojima uglavnom srednjoklasne, bijele žene mogu odigrati svoje strahove. Za suosjećanje koju generira patnja onih koje društvo percipira dovoljno nevinom žrtvom, dovoljno vrijednom podrške i brige, novinarka Gwen Ifill skovala je pojam “sindrom nestanka bijele žene”. Egzistencija rasijaliziranih žena, posebno migrantkinja ili žena na socijalnoj pomoći, sumnjiva je i kriminalizirana već na samom početku. Podcasti poput Untold Stories: Black & Missing Connie Walker i Black Girl Gone Amare Cofer u središte pomiču rasizam i načine na koje je utkan u samu srž institucija kojima je delegirana odgovornost skrbi.
Suvremeni true crime žanr začet je Serialom, podcastom koji su 2014. godine razvile Sarah Koenig i Julie Snyder. Serial je u dvanaest epizoda razmatrao ubojstvo 18-godišnje Hae Min Lee 1999. godine u Baltimoreu, tada staro petnaest godina, kao i načine na koje su se proveli istraga i suđenje njezinom bivšem dečku, Adnanu Syedu. Učenica Asia McClain misli da je vidjela Syeda u knjižnici kada se ubojstvo dogodilo. Drugi učenik, Jay Wilds, tvrdi da je Syedu pomogao zakopati Leeino tijelo u šumi i svjedočio je protiv njega. Okolnosti se Leeina ubojstva i je li Syed imao ulogu u njemu uvlače u raspravu, što je jedna od temeljnih odlika Seriala, kao i true crime podcasta koji su slijedili, dok u stvarnome vremenu i sam podcast i njegovi slušatelji nastoje dokučiti što se dogodilo iz tjedna u tjedan. True crime žanr gradi neposrednost i skoro pa osjećaj intimnosti i svakodnevnosti razgovora.
Kršeći društvene norme vezane uz to što znači govoriti o nasilju i smrti, izazivajući nerijetko i moralnu osudu, podcast Murder, Mystery, Makeup Monday koji je pokrenula Bailey Sarian nastojao je prevladati nelagodu pripovijedanja o sumornim i zastrašujućim slučajevima služeći se makeup tutorialima. Stephanie Soo je na početku kanala MissMangoButt i Rotten Mango razlagala radnje kako kriminalističkih romana tako i true crimea uz mukbange (konzumacija hrane tokom podcasta). Naglašena šminka i obilje hrane, ekcesi jukstapozicionirani toj intimnosti i svakodnevnosti, producirali su eksces true crimea. True crime je, uz šminku i mukbange, omogućavao približavanje svemu što je moguće zateći u stvarnim društvenim odnosima, ali karikaturalno, u tome ekscesu, ostajao obuzdan. Šminka i mukbanzi pretvarali bi ga u “nestvarnu stvarnost”, iščašenu do te mjere da se doima manje prijeteće. No iščašenja iz načina na koji je nasilje proživljeno vodila su i njegovoj komodifikaciji i retraumatizaciji onih koji su njime neposredno zahvaćeni. Krajem prošle godine najava true crime naratorice Eleanor Neale da će organizirati turu po lokacijama na kojima su se dogodili zločini, dovela je do generalizirane kritike cijeloga žanra. Mračni turizam, u svome eksploatacijskome ključu, s ulaznicama (naplaćivanim prije stotinjak godina i za Čarugino vješanje), senzacionalizira nasilje, brišući analitički i politički potencijal koji bi mogao nositi.
Kada je 2022. godine Adnan Syed oslobođen optužbi, Asia McClain je napisala na X-u: “Mrzim Serial. Imam osjećaj da u cijeloj toj priči nije bilo stvarne, iskrene brige za ljude koji su bili u nju upleteni. Čini mi se da Sarah nije bilo stalo ni do koga od nas – pa ni do samog Adnana.” Već godinu nakon odluka je nanovo propitana. Syedu je 2024. godine potvrđena prethodna presuda za Leeino ubojstvo, a 2025. pušten je iz zatvora, uz dosuđeno do tada odsluženo vrijeme. True crime u McClaininom komentaru čini ono što i porote, države rade: naglasak je na tome da utvrdi odgovornost za nasilje, iznuđujući priče, ali s izostankom interesa za to na što te priče upućuju i što raditi s njima u razderanim povjerenstvima i solidarnostima. Demokratizacija priča kroz true crime podcaste, kojima osobe koje su ih proživjele usmjeravaju interpretaciju, kao i pomicanje od pojedinačnih situacija prema sistemskoj kritici društva, pokazuje da tako ne treba biti.
True crime je daleko od svjesnoga pomaka prema rasijecanjima vlastitih politika, ali moguće ga je pomaknuti u tome smjeru. Primjer tih pomaka epizode su Rotten Manga, podcasta koji je daleko odmakao od nekadašnjih desentitizirajućih mukbanga, u kojima se raščlanjuje kapitalističko zdravstvo nakon ubojstva šefa United Health Carea ili rasistički kontekst u kojem je bila moguća presuda Anthonyu Broadwateru, crnom muškarcu pogrešno osuđenom za silovanje bijele žene 1982. godine. Iako true crime ne može zamijeniti dubinsku materijalističku analizu, može doprinijeti politizaciji do tada uspavane publike, ali samo ako se i sam probudi po pitanju svoje odgovornosti.
piše Nina Čolović